Danas obilježavamo značajan trenutak u povijesti Crkve – dan osnutka Družbe Kćeri Božje ljubavi, reda koji je svojom karitativnom misijom i posvećenim radom ostavio dubok trag u mnogim krajevima svijeta, a osobito u Sarajevu. Ovo je prilika da se prisjetimo iznimnog života utemeljiteljice Franziske Lechner, žene iznimne vjere i hrabrosti, čiji je pogled na svijet oblikovao viziju reda koji i danas nastavlja njezino djelo.
Inspiracija iz duboke vjere
Franziska Lechner rođena je u Ebersbergu, malenom njemačkom mjestu, gdje je od malena osjećala duboku povezanost s Bogom. Njezina odluka da ostavi rodni kraj i krene u Beč kako bi osnovala red bila je čin potpune predanosti Božjoj providnosti. Utemeljiteljica je, oslonjena na molitvu i vjeru, u Innsbrucku obavila duhovne vježbe pod vodstvom oca isusovca Junga, koji ju je dodatno ohrabrio da započne svoje djelo. Njezin dolazak u Beč 24. listopada 1868. godine označio je početak izgradnje kraljevstva ljubavi i služenja bližnjemu.
Pionirski koraci u izazovnim vremenima
U to doba, kulturne i političke prilike u Njemačkoj, obilježene Kulturkampfom, nisu omogućavale razvoj novih redova. Katolička Austrija, s carom Franjem Josipom I. kao zaštitnikom Crkve, postala je utočište redovnicima i redovnicama. U Beču, Franziska je prepoznala velike potrebe društva: mlade djevojke dolazile su u grad tražeći posao, izložene mnogim opasnostima i neimaštini, a djeca bez roditelja bila su prepuštena ulicama. Njezin cilj bio je pružiti sigurno utočište, obrazovanje i odgoj u vjeri. No, početak nije bio nimalo lak.
S imovinom od tek 200 guldena i prevarena u prvotnim obećanjima dobročinitelja, Franziska se suočila s teškom bolešću i oskudicom. No, snaga njezine vjere nadvladala je sve kušnje. Iz siromašnog stana u Taubstummengasse br. 5 započela je djelovanje koje će uskoro prerasti u veliku Družbu. Dana 21. studenoga 1868. godine, na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije, dobila je dozvolu za osnivanje Družbe Kćeri Božje ljubavi, stavljajući je pod zaštitu Majke Božje.
Rast i širenje misije
Prve suradnice, poput sestre Luzie i sestre Josefe, pridružile su se Franziski, dijeleći s njom izazove, ali i radosti. Njihova požrtvovnost i ustrajnost bile su ključne za širenje Družbe, koja je svoje djelovanje usmjerila na tri glavna područja: pružanje utočišta siromašnim djevojkama, skrb za siročad te osnivanje odgojnih zavoda i škola za djevojke. Uskoro su samostani Družbe postali središta vjerskog života i dobrotvornih aktivnosti.
Djelovanje u Bosni i Hercegovini
Svoju prisutnost na tlu Bosne i Hercegovine sestre ostvaruju u najrazličitijim službama od svojih prvih početaka. Svoj rad su sestre započele 1882. u Sarajevu, gdje su došle iz Beča odakle ih je dopratila sama utemeljiteljica Majka Franziska Lechner. Iste godine grade Zavod sv. Josipa u kojemu je već početkom listopada započela s radom Osnovna škola, a uskoro i Ženska učiteljska škola (prva u BiH), Tečaj za odgojiteljice u dječjem zabavištu, Trgovinski tečaj i Ženska stručna škola. Mnogi građani Sarajeva i okolnih mjesta su u tom „Gradu na gori“ stjecali obrazovanje i odgoj. Dobar glas o radu ovih sestara brzo se širio Bosnom i Hercegovinom, te su brojni pozivi za njihov rad pristizali i iz drugih gradova. Tako je već 1883. osnovan Zavod Kraljice sv. krunice u Tuzli (dječje zabavište, Osnovna škola, Viša djevojačka škola, Ženska stručna škola), a onda 1884. samostan Emaus u Breškama (Osnovna škola), 1885. samostan Josipovac kraj Tuzle (ekonomija), 1893. Zavod sv. Augustina u Sarajevu (njemačko dječje zabavište, Osnovna škola, Viša djevojačka škola) – zadnji pothvat Majke Franziske u Bosni, 1907. samostan Antunovac na Ilidži (odmaralište), 1911. Marijin dom na Palama – prozvan „gostinjac siromaha“ odakle su odvedene Drinske mučenice 1941. (Osnovna škola), 1939. Zavod Presvetoga Trojstva u Novom Sarajevu (dječje zabavište, Osnovna škola, Strukovna škola), 1940. samostan Nazaret u Zavidovićima (dječje zabavište i Ženska stručna škola).
Svoja djela ljubavi širile su sestre po Bosne i Hrvatske sve do 1949. godine. Ta ljubav ih je vodila do kraja, do prolijevanja i zadnje kapi krvi, što su posvjedočile i naše Drinske mučenice, kao i s. Danka Jurčević koja je ubijena u zadnjem ratu. Po uzoru na svoga Zaručnika nisu se umarale činiti dobro, zato ih je okrunio krunom mučeništva, a nama ih podario kao uzor i zagovornice. Njihova žrtva ostala je trajno nadahnuće vjernicima u Bosni i Hercegovini i šire. Također, treba istaknuti s. Luku Liengitz, vrataricu Zavoda sv. Josipa, koju puk bosanski na temelju njenoga života prozva Svetom Lukom. Na njen grob na Betaniji i danas mnogi dolaze, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, i mole, pale svijeće i zahvaljuju. Potvrđuju to bezbrojne pisane ceduljice koje posjetitelji ostavljaju na njenom grobu. Ona je postala sinonim ljubavi bosanskog čovjeka prema časnim sestrama, koje su na ovom tlu tijekom povijesti ostavile svoj pečat ljubavi prema Bogu i čovjeku.
Kao i svim drugim redovničkim zajednicama, komunistička vlast je i sestrama Kćeri Božje ljubavi oduzela sve škole, internate, poljoprivredna imanja i drugu imovinu, te im zabranila svako djelovanje na prosvjetnom planu. Provincijalna uprava je iz Sarajeva premještana u Zagreb gdje se i danas nalazi. Život i rad brojnih sestara u novom sustavu se odvijao na najrazličitije načine. Dozvolom crkvenih i redovničkih poglavara snalazile su se kako su znale i mogle. Neke su se zaposlile u državnoj službi, neke su se privremeno smjestile kod svoje rodbine, a neke su primljene pod krov nekih zajednica u Hrvatskoj. Svaku sestru pratila je posebna životna priča.
Devedesetih godina, s promjenom vlasti u bivšoj Jugoslaviji i osnivanjem novih država na području njihova djelovanja (BiH, Hrvatska i Kosovo), sestrama je omogućen ulazak i u škole te sudjelovanje u školskom vjeronauku.
Godine 1994. sestrama je na korištenje vraćena zgrada Zavoda sv. Josipa u Sarajevu u kojoj je ponovno otvorena škola, danas Katolički školski centar “Sv. Josip”, pod vodstvom Vrhbosanske nadbiskupije. Godinu dana poslije, sestre su započele svoj prosvjetni rad i u Tuzli, gdje je 2001. na temeljima Zavoda Kraljice sv. krunice pod vodstvom Vrhbosanske nadbiskupije sagrađena nova zgrada KŠC-a.
Danas sestre Kćeri Božje ljubavi, inspirirane preporukom svoje utemeljiteljice – “Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i tako voditi u nebo” – ostaju simbol nade i ljubavi u Bosni i Hercegovini, predano služeći Bogu i čovjeku.
Naslijeđe koje traje
Vizija Franziske Lechner, utemeljena na ljubavi prema Bogu i čovjeku, nastavila je živjeti kroz Družbu koja danas djeluje na svim kontinentima. Sestre i dalje služe najpotrebnijima, oslanjajući se na molitvu i povjerenje u Božju providnost. Njihova posvećenost i hrabrost ostaju nadahnuće za sve nas, podsjećajući nas na snagu vjere i ljubavi koja mijenja svijet.
Na ovaj dan sjećanja zahvalimo Bogu na daru Družbe Kćeri Božje ljubavi i molimo da i dalje budu svjetlo u tamnim zakucima svijeta, svjedočeći Božju ljubav kroz služenje bližnjemu. Neka nas njihov primjer potakne da i sami budemo nositelji nade i suosjećanja u svojim zajednicama. (kta)
