U nedavno otvorenom hospiciju „Bl. Miroslav Bulešić“ u Puli, na Petu nedjelju kroz godinu,
misnim slavljem koje je okupilo djelatnike hospicija, članove njihovih obitelji te obitelji
korisnika hospicija obilježen je Svjetski dan bolesnika. Svetu Misu predvodio je porečki i
pulski biskup mons. Ivan Štironja, a koncelebrirao je vicekancelar vlč. Luka Jakopić.
U propovijedi, oslanjajući se na evanđeoske riječi „Vi ste sol zemlje“ i „Vi ste svjetlo svijeta“
(Mt 5,13–16), biskup je istaknuo da „Isus ne kaže učenicima da bi to trebali postati, nego im
govori da to već jesu po svojoj naravi i po Božjoj zamisli. Biti sol i svjetlo“, naglasio je
biskup, „nije tek simboličan govor, nego način života, smisao i razlog postojanja.“
Tumačeći prvo liturgijsko čitanje iz Knjige proroka Izaije, biskup je podsjetio na poziv:
„Podijeli kruh svoj s gladnima“, spomenuvši da dijeliti može samo onaj tko ima. „Istinsko
bogatstvo“, rekao je, „ne očituje se u gomilanju, nego u sposobnosti da se prepozna potreba
drugoga i da se daruje vlastito vrijeme, pažnja i blizina.“ Upravo se to, prema njegovim
riječima, svakodnevno ostvaruje u hospiciju.
„Hospicij je“, naglasio je biskup, „mjesto gdje se Božja riječ živi u djelu. Ovdje se kruh dijeli
u obliku vremena, pogleda, smiješka i blage riječi. Lijek ne dolazi samo iz hladne tvornice,
nego i iz čovjekova srca. Strpljivo služenje, radosno žrtvovanje i darivanje postaju kruh koji
se lomi i lijek koji donosi utjehu i snagu.“
Rekao je kako „hospicij nije samo ustanova koja pruža smještaj i skrb palijativnim
bolesnicima, nego zajednica koja ima srce. Bolesniku je potreban lijek, ali još više ljudska
blizina, prisutnost i radosno služenje.“ Osvrćući se na Božje obećanje da će „svjetlost zasjati u
tmini“, biskup je istaknuo da „Bog ne obećava nestanak tame, nego svjetlo koje u njoj gori –
svjetlo nade i ljubavi koja se daruje u Božje ime.“
Posebne riječi uputio je djelatnicima hospicija, potaknuvši ih da dopuste da njihove ruke budu
Božje ruke, njihov pogled Božji pogled, a njihove riječi – riječi utjehe i nade. „U palijativnoj
skrbi“, rekao je, „snažno se osjeća ljudska nemoć, trenutci kada nema ‘prave riječi’, jer bolest
ne traži objašnjenja, a patnja ne traži teoriju.“
Osvrćući se na Poslanicu svetoga Pavla Korinćanima, biskup je istaknuo da Bog ne djeluje po
uvjerljivim riječima, nego po snazi Duha. „Vjera se ne temelji na ljudskoj snazi i znanju, nego
na povjerenju da ni u slabosti nismo sami. Bog je“, naglasio je, „najbliži upravo onda kada
smo slabi i krhki, kao što je bio prisutan u patnji Isusa na križu.“
„Isus, raspeti Bog, ne promatra ljudsku bol izdaleka, nego je poznaje iznutra. On stoji uz one
koji trpe, ali i uz one koji im služe. I jednima i drugima potrebni su snaga, utjeha i podrška.“
U tom je kontekstu biskup podsjetio da je kršćanin poput soli koja se ne vidi, ali daje okus, te
poput svijeće koja se troši da bi svijetlila.
„Služba djelatnika hospicija, iako često neprimijećena u javnosti“, prema riječima biskupa,
„daje smisao i ‘okus’ ovoj ustanovi. Bez njihova tihog izgaranja, strpljivosti i predanosti,
hospicij bi izgubio svoju pravu svrhu.“ Također ih je potaknuo da budu svjetlo – ne snažan
reflektor, nego postojano, blago svjetlo koje se očituje u osmijehu usred umora, u molitvi
izgovorenoj u tišini, u prihvaćanju stvarnosti i u međusobnom razumijevanju.
Biskup je uputio riječi ohrabrenja i korisnicima hospicija, istaknuvši da njihova slabost i
nemoć nisu bez vrijednosti. Po njima, rekao je, Bog na poseban način progovara onima koji se
osjećaju snažnima i zdravima, pozivajući ih na zahvalnost i poniznost te podsjećajući na
prolaznost ljudskog života.
Na završetku propovijedi, mons. Štironja je sve bolesne, njihove obitelji, djelatnike hospicija i
cijelu zajednicu preporučio Božjem milosrđu, zazivajući zagovor Gospe Lurdske i bl.
Miroslava, sa željom da vjera Crkve svijetli pred ljudima kako bi, vidjevši dobra djela, slavili
Oca nebeskoga.
Nakon slavlja svete Mise, biskup Štironja obišao je korisnike hospicija te se zadržao u susretu
i razgovoru s članovima njihovih obitelji.
