Liturgijski je Redovno vrijeme posvećeno propovijedanju Kraljevstva Božjega. Što trebamo znati o tome? Današnje evanđelje pokreće nas.
Evanđelje (Pročitaj Mk 4,26-34)
Sveti Marko nam govori da Isus govoreći mnoštvu opisuje Kraljevstvo Božje u prispodobama. Ovo je zanimljivo, zar ne? Prispodobe treba objasniti (“Svojim vlastitim učenicima On je sve nasamo objasnio”). Zašto Isus nije otvoreno govorio ljudima koji su bili znatiželjni o njemu? Odgovor se djelomično otkriva u onome što je Isus imao reći u ovom evanđeoskom čitanju.
„Tako je to s Kraljevstvom Božjim; to je kao kad bi čovjek rasuo sjeme po zemlji i spavao i ustajao noću i danju i kroz to bi svo sjeme niknulo i raslo, ne zna kako.”
Isus se koristi poznatim radom farmera kako bi naglasio da nešto tako ljudsko, tako uobičajeno, tako neophodno za ljudsko postojanje – poljodjelstvo – ima temeljni element misterije. Nitko ne zna što se događa sa sjemenom u zemlji, nevidljivim golim okom. U konačnici, nitko ne može kontrolirati sudbinu sjemena: “Zemlja sama od sebe donosi plod.” Drugim riječima, ovdje ima više nego što se čini na prvi pogled, a ta istina budi znatiželju, čak i strahopoštovanje. Sjetva i žetva ljudske su radnje; mnogo toga između je izvan vizije, izvan kontrole farmera. Kako bi imao koristi od žetve, poljoprivrednik mora biti voljni partner u misteriju, koji se proteže izvan njega samog.
Ovo voljno sudjelovanje u otajstvu potrebno je i kad se radi o prispodobama. Kada prvi put čujemo, možemo biti zbunjeni ili čak nestrpljivi kada dublje značenje nije odmah vidljivo. Moramo biti voljni priznati da možda postoji više od onoga što se “naglašava”. Znatiželja može dovesti do pažljivije pažnje i bavljenja riječima, slikama i djelima. Oni koje zanima misterij zadržavaju se kako bi saznali više. Oni frustrirani, razočarani ili skeptični jednostavno odu. Isus je bio zadovoljan korištenjem prispodoba kako bi probio kroz ogromna mnoštva koja su ga došla čuti. Tražio je one koji će se zadržati; “On im je govorio kako su mogli razumjeti.”
Parabola o zrnu gorušice pokazuje kako je istina često ugrađena u misterij. Izgled sjemena ne daje nikakve naznake o njegovoj konačnoj sudbini. Sićušno sjeme misteriozno izrasta u “najveću biljku i pušta velike grane, tako da ptice nebeske mogu boraviti u njegovoj sjeni”. Svatko tko bi sudio o budućnosti sjemena gorušice na temelju njegovog izgleda vjerojatno bi završio daleko od cilja. Kada misterije vremena, života unutar sjemena i tla obave svoje, vidljivi rezultati su neočekivani i impresivni. Tako i sa strpljivošću primijenjenom na otkrivanje istine zakopane u Kristovim otajstvima.
Stvari nisu onakve kakvima se čine! Baš kao iu poljodjelstvu, postoji mnogo tajanstvenosti (i istine) u sjemenu Evanđelja kada je posađeno u tlo naših života i svijeta. To bi nam trebalo biti veliko ohrabrenje, budući da smo skloni prosuđivanju na temelju onoga što vidimo. Poljoprivredniku je potrebna poniznost kada poriva sjeme u zemlju, znajući da je ishod o kojem u potpunosti ovisi izvan njegove kontrole. Isto tako, sjeme evanđelja zasađeno u nas, a po Crkvi iu svijetu, zahtijeva strpljivost i vjeru u ishod.
Razlika od poljoprivrede je u tome što možemo pouzdano znati da Božja žetva neće propasti. Ovo je prva i najvažnija stvar koje trebamo zapamtiti jer Sijač, čak i sada, tijekom običnog vremena, sije sjeme svog kraljevstva. Naš posao je da to dočekamo s dobrim i velikodušnim srcem. Tada će dati bogatu žetvu.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, koje malo, naizgled beznačajno sjeme dobrote mogu posijati u današnji svijet? Molim vas pomozite mi da dobro posadim.
Prvo čitanje (Pročitaj Ez 17,22-24)
Ezekiel je bio prorok tijekom izraelskog progonstva u Babilonu (oko 6th stoljeća prije Krista). U ovom dijelu svog djela, on piše u kontekstu onoga što se događalo u Judi, neposredno prije konačnog uništenja Hrama i Jeruzalema. Nabukodonozor, kralj Babilona, postavio je kralja marionetu, Sidkiju, na prijestolje. U očajničkom pokušaju da spriječi konačnu dominaciju Babilonaca, Sidkija se pobunio protiv Nabukodonozora i obratio se Egiptu za pomoć, zanemarujući snažno proročansko upozorenje da to ne čini. Rezultati su bili katastrofalni.
Preko Ezekiela, Bog grmi protiv judejskih kraljeva, koji su i sami Davidovi potomci (“cedar”, ili prijestolno drvo) i zavjetuje se da će ih zamijeniti “krestom cedra… nježnim izdanakom”. Ovo se, naravno, odnosi na Isusa, Davidovog sina, koji će postati “veličanstveni cedar”. U ovom proročanstvu vidimo jezik kojim se Isus poslužio u svojoj prispodobi o niskom zrnu gorušice. Bog objavljuje svoju konačnu moć nad Davidovim prijestoljem i svoju namjeru da iznenadi Izrael tako što će “spustiti visoko drvo” (Sedekija, nevjerni kralj) i podići “visoko nisko drvo” (krotki, malo vjerojatni kralj Isus).
Poetski, Bog preko Ezekiela potvrđuje ono što je Isus poučavao u svojim prispodobama o kraljevstvu: stvari nisu onakve kakvima se čine. On će “usušiti zeleno drvo i učiniti da osušeno drvo procvjeta”. Božji plan za Njegovo kraljevstvo nikada ne može biti osujećen, bez obzira na izgled: “Kako sam ja, Gospodin, rekao, tako ću i učiniti.”
Nada!
Mogući odgovor: Nebeski Oče, hvala Ti što si poslao našeg “veličanstvenog cedra”, Isusa, da procvjeta moje osušeno stablo.
Psalam (Pročitajte Ps 92:2-3, 13-16)
Psalmist, razmatrajući dobrotu i vjernost Božju, opisuje kako će oni koji su “zasađeni u domu Gospodnjem cvjetati u dvorima Boga našega”. On nalazi da je život stabla (“kao palma, kao cedar libanonski”) prikladna metafora za život Božjeg naroda. Zbog Božjeg uzgoja punog ljubavi, stablo će “donositi plodove iu starosti; snažan i čvrst.” Uvjereni u to, danas možemo pjevati: “Gospodine, dobro je zahvaljivati Ti.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj 2 Kor 5,6-10)
U poslanici sveti Pavao komentira temu koju smo vidjeli u našim drugim čitanjima, iako ga njegova tema vodi u drugom smjeru. Razmišlja koliko mu je draže “napustiti tijelo i otići kući Gospodinu”. On zna da “dok smo kod kuće u tijelu, daleko smo od Gospodina.” On želi reći da naš hod s Bogom u ovom životu mora biti “hod vjerom, a ne gledanjem”. Još ne gledamo Boga licem u lice, tako da naš život sada mora biti život vjere, pouzdanja da On postoji i da je, kroz milost sakramenata, prisutan u našim životima, pripremajući nas da idemo biti s Njim. To od nas zahtijeva da svaki dan živimo znajući da stvari nisu onakve kakvima se čine. Ne sudimo ništa o Bogu, sebi ili svijetu samo na temelju izgleda.
Ovdje nalazimo odjek našeg čitanja iz Evanđelja: sveti Pavao nam daje praktičan primjer kako živimo “po vjeri, a ne po gledanju”. Kaže nam da vjerom znamo da se “svi moramo pojaviti pred Kristovim sudom.” Jednostavna posljedica te vjere je da “mi težimo ugoditi mu, bilo da smo kod kuće [in the body] ili daleko [with the Lord].”
Drugim riječima, život vjere je život djelovanja koji uvijek ima za cilj ugoditi Gospodinu. Znamo da Bog drži sva svoja obećanja nama; moramo naporno raditi kako bismo održali svoja krsna obećanja data Njemu. Sada ne možemo “vidjeti” ishod ovog načina života, ali možemo biti uvjereni, vjerom, da će donijeti bogate plodove za vječnost.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, svakodnevna je borba hodati po vjeri, a ne po viđenju, i težiti ugoditi Tebi, a ne sebi. Molim te pomozi mi!
Autor fotografije Francesco Gallarotti na Unsplash
