Nadbiskup Visvaldas Kulbokas, apostolski nuncij u Ukrajini, govori o Vatikanskim vijestima o dubokom značenju posebnog ekumenskog načina križanja koji je predsjedao u Kiyv -u 11. travnja uoči Velikog tjedna uz sudjelovanje bivših zatvorenika i ratnih amputa.
Autor Svitlana Dukhovych
U srcu ratno razorene Ukrajine, u petak, 11. travnja, proslavljen je poseban način križa u glavnom gradu Kijeva, ispred povijesne katedrale Saint Sophia.
Pod naslovom “Put križa za zatvorenike i za povratak mira u Ukrajini”, proslava je sudjelovala sudjelovanje bivših ratnih zarobljenika, ratnih amputiranih, ožalošćenih rođaka i onih koji još uvijek čekaju vijesti o nestalim voljenima i okupili predstavnike raznih kršćanskih denominacija – grčki katolici, rimokatolici, ortodoks i protadoks.
Inicijativu je organizirao Međunarodni ženski pokret za obiteljske vrijednosti.
Nadbiskup Visvaldas Kulbokas, apostolski nuncij u Ukrajini, predsjedao je obredom i odražavao se s Vatikanskim vijestima o značaju inicijative koju je opisao i kao emocionalno neodoljive i duhovno smislene.
Evo teksta intervjua.
Kako je nastao ovaj trenutak molitve i što je to značilo u ovom povijesnom kontekstu?
Nadbiskup Kulbokas. Bila je to vrlo dirljiva inicijativa, organizirana “Međunarodni ženski pokret za obiteljske vrijednosti.” Gotovo svaka obitelj u ovom vremenu rata izgubila je nekoga, ili ima ratnog zarobljenika, bivšeg zarobljenika, ili nekoga ranjenog, ili nekoga sprijeda. Tako se većina obitelji, čak i ako ga nisu tražili, našla u ratu. Ovaj je pokret organizirao ekumenski način križa, koji je za mene bio lijep trenutak. Više nego lijepo, bilo je smisleno jer je oko katedrale drevne Svete Sophije u Kijevu – nacionalno svetište Ukrajine – okupljeni predstavnici raznih crkava: grčki katolici, rimokatolici, svećenici iz pravoslavnih crkava, protestanti i predstavnici drugih crkava. Ovaj je događaj okupio ljude koji su htjeli pratiti majke i supruge koje su tugule zbog svojih najmilijih pala sprijeda ili se bavila ranjenom i zatvorenom rodbinom. Željeli su započeti Veliki tjedan s Isusom u molitvi, pridružujući se njihovom iskustvu i boli s Isusom Otkupiteljem i zajedno nudeći ekumenske molitve.
Što je to značilo da vodite ovu molitvu?
Nadbiskup Kulbokas. Za mene se već kretao znati da se ova inicijativa odvijala, ali kad se to dogodilo, premještena sam u suze jer su tekstove svih križnih stanica pročitali ljudi koji osobno žive iskustva koja zrcale Isusovu patnju. Na primjer, tijekom prve stanice, onaj o Isusovoj osudi, križ je preveden i odraz koji je pročitao bivši ratni zatvorenik, amputiran nogom i rukom.
Drugu stanicu, kad Isus uzme križ, pročitala je supruga bivšeg zatvorenika, jer za svaku ženu svaku majku pati – križ.
Stanica Isusove smrti predstavila je vojni liječnik koji često vidi pad na frontu. Mislio sam u svom srcu: kad imamo takva iskustva u životu, koja već nalikuju Isusovoj strasti, i ujedinimo ih u molitvi s Isusom – ili barem pokušavamo – to je najveća stvar. Dakle, ova ljudska i duhovna dimenzija – ujedinjena – uistinu se kretala. Mislim da je rijetko svjedočiti križnom načinu na koji ne samo čitatelji, već i svi polaznici – a možda i 200–300 ljudi – su u suzama. Dakle, ove suze za rat bile su spojene sa Isusovim suzama. I to je bila naša molitva zajedno: za mir, za puštanje svih zatvorenika i za utjehu za njihove obitelji.
Što to znači za ljude koji su toliko patili da sudjeluju u Isusovoj patnji?
Nadbiskup Kulbokas. Dijeliti nečije iskustvo vjerom i plakati s Isusom. Vjerujem da osobno iskustvo pomaže u razumijevanju Isusove strasti. Mnogi mističari to kažu, a postoje mnoga svjedočenja bolesnih koja ga podržavaju. Ali izvan toga, kad živimo patnju u vlastitom tijelu, kroz vjeru, to postaje milost.
Drugi je aspekt da u tom trenutku nema potrebe da vas netko drugi nužno razumije ili prati, jer živite križ – križ je s vama. U tom trenutku to ste samo vi i Bog. To je milost.
Kakav razmišljanje imate na činjenicu da ove godine sve denominacije istog dana slave Veliki tjedan i Uskrs?
Nadbiskup Kulbokas. Činjenica da je ove godine Uskrs, prema glavnim kalendarima – Gregorian i Julian – pao na isti datum, olakšalo stvari. To je radost za mene, a to vidim na licima mnogih katoličkih braće, kao i pravoslavne i protestantske braće. Radost je zajedno živjeti Uskrs. A u stvari, tijekom te molitve puta križa, pored namjera za zatvorenicima i miru, imao sam i u svom srcu: molio sam se za papu Franje i da nam Gospodin može odobriti milost da pronađemo način da ujedinimo proslavu Uskrsa među svim kršćanskim crkvama i zajednicama što je prije.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u tijeku tako što ćete se pretplatiti na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
