U božićnom vremenu u hrvatskom dnevniku na talijanskom jeziku izašao je razgovor novinara Lucia Vidotta s riječkim nadbiskupom Matom Uzinićem. Nadbiskup odgovara na pitanja o aktualnom trenutku, migrantskoj krizi, novim tehnologijama, ali i dokumentu Dikasterija za nauk vjere o blagoslovu homoseksualnih parova. Razgovor možete pročitati na talijanskom kao i hrvatskom jeziku čiji prijevod je pripremila Bruna Velčić.
https://lavoce.hr/attualita/monsignor-mate-uzinic-chiesa-aperta-a-tutti
Monsinjor Mate Uzinić: «Crkva otvorena svima»
Razgovor s mons. Matom Uzinićem, nadbiskupom metropolitom Riječke nadbiskupije
Papa Franjo imenovao ga je 4. studenoga 2020. nadbiskupom koadjutorom u Riječkoj nadbiskupiji, u vrijeme kada je pandemija monopolizirala novinske naslovnice, informativne emisije na televiziji, vijesti na radiju i digitalne medije. Diljem svijeta prebrojavale su se žrtve Covida-19, a ponovno su rasle i na našim prostorima, nakon privremene i djelomične obustave izvanredne situacije, kako bismo nešto prikupili od turizma. Bio je najavljen skori dolazak cjepiva, koje je u sljedećim mjesecima obogatio vijesti novim podacima, onima o cijepljenima koji su pridodani brojkama zaraženih, ozdravljenih i umrlih. Bila je to godina potresa na petrinjskom području, nekoliko mjeseci nakon onog zagrebačkog.
Nadbiskupa Mate Uzinića susrećemo u punom božićnom ozračju, kada se miješaju, stapaju i izmjenjuju sveto i svjetovno. Ovo su dani u kojima dobrotvorne ruke stoje uz bok onih koje bjesomučno traže predmete koje bi mogli darovati drugima ili sebi. Uskoro ćemo se vratiti na tu temu.
Sekularnost nije problem, naprotiv
Tri godine nakon dolaska, kakvo je Vaše mišljenje o gradu i njegovim ljudima? To je očito pitanje, na neki način retoričko, ali znamo da odgovor neće biti takav.
“Ono što mi u Crkvi možemo primijetiti u Rijeci je svjetovnost i pluralnost njezine zajednice, drugačije od mnogih drugih u Hrvatskoj i od onih u kojima sam služio, od Splitsko-Makarske nadbiskupije, i potom od Dubrovnika. Ima onih koji sekularnost i pluralnost vide kao problem. Za mene to nije tako. Za mene je to izazov, prilika da se Crkva poboljša, da radi na svojoj vjerodostojnosti, predlažući autentičnije tumačenje u svjedočenju Evanđelja. Ideja promjene ne odnosi se na povratak tradiciji u načinu življenja kršćanstva, već na povratak na izvore, povratak u sekularnu zajednicu sličnu ovoj, u kojoj je kršćanstvo moralo sebi probiti put, predstavljajući se kao svjetlo, kao sol. Ne prija ni previše svjetla ni previše soli. Željeli bismo biti začin za bolji svijet.”
Mate Uzinić, zbog svog stava, jasnih i jednostavnih, a istovremeno dubokih riječi, tražen je sugovornik u medijima. Njegove se poruke bez poteškoća probijaju čak i među nevjernicima. Na ovu ocjenu nadbiskup sa smiješkom odgovara: “U tome smislu dobivam i dosta kritika.” Prima ih i papa Franjo i stoga ne treba previše brinuti. Čak i Sveti Otac ima kritičare, osobito među onim vjernicima koji imaju jaku vezu s tradicijom. “Ne radi se o meni, nisam važan ja. Važno je autentično Evanđelje. To je radost”, precizirao je Uzinić.
Crkva lijevo, desno…
Zasmetajmo još jednom papi Franji, kojeg većina konzervativaca kritizira zbog „pristranog“ zalaganja za rješavanje pitanja društvenih nejednakosti. Je li ljevičar? Kada govorimo o ljevici ili desnici, skloni smo brkati pojmove, ideološke i političke. Ne bi li uloga Crkve trebala biti upravo stati na stranu najslabijih, razbaštinjenih?
“Da, tako bi trebalo biti. Papa Franjo to naglašava i to je upravo taj povratak izvorima koji sam spomenuo. Povratak je to Isusu Kristu koji nije došao u Jeruzalem među moćnike, ni u Rim među careve, nego u jedno zabačeno naselje gdje su ga dočekali isključeni kojima se obratio, da bi na kraju i sam bio isključen. Upravo tim stavom koji je uvijek želio uključiti, a ne isključiti, uči i nas činiti isto. Kritike dolaze od onih koji promatraju iz druge perspektive u kojoj se ne polazi od Evanđelja, nego od drugih interesa i povijesnih elemenata koji su zamaglili poruku samog Evanđelja”.
Demontirani tabui
Doktrina o braku se ne mijenja, ali će i homoseksualni parovi moći pristupiti blagoslovu u Crkvi. Iako Vatikan precizira: „međutim, izbjegavajući da ova gesta pastoralne blizine sadrži elemente čak i izdaleka slične bračnom obredu“. Unatoč tome, to je prekretnica, daljnje otvaranje od strane pape Franje. I sam Mate Uzinić je na neki način tražio oproštenje što Crkva nije bila u stanju odgovoriti na potrebe koje može imati homoseksualna osoba koja je vjernik.
„Pitanje oprosta postavio je Ivan Pavao II. tijekom velikog Jubileja. Zamolio je oprost za povijesne pogreške koje je počinila Katolička crkva. Imao sam rezerve prema tome, smatrajući da s našeg gledišta ne možemo prosuđivati pojedine povijesne događaje i njihove razloge. Dobro je moliti za oproštenje jer sve ono dobro i ono što nije bilo dobro danas pripada Crkvi, to je naša baština. Možemo li zamisliti svijet bez Isusa Krista i bez onoga što je kršćanstvo predstavljalo za povijest svijeta? Vjerovao sam, vraćajući se na sumnje koje sam upravo spomenuo, da su i negativne činjenice, pogreške, rođene iz izvorno pozitivnih namjera. Dvoumio sam se trebam li tražiti oproštenje za stvari koje su se dogodile i koje ne možemo promijeniti ili se posvetiti tome da Crkva budućnosti ne mora tražiti oprost za onu današnju. Mislim da se tada nije dovoljno radilo u tom smislu i da danas papa Franjo ide u tom smjeru, slijedeći Benedikta XVI. koji se suočio s problemom zlostavljanja djece i maloljetnika u Katoličkoj crkvi. Podsjetio bih na misao Ivana Pavla II., koji je Crkvu zamišljao kao staklenu kuću kroz koju se sve vidi. To je jedini put kojim Crkva može ići, bez ičega što bi trebalo skriti, bez tajni. Svi smo samo ljudi i ponekad se mogu dogoditi neželjene stvari. U svakom slučaju, ne smijemo ih skrivati. Tu također mislim na financijski aspekt prema kojem je poželjna transparentnost jer smanjuje rizik od prijevara.“
Evo jedne misli i objašnjenja nadbiskupa Uzinića o nedavnoj poruci pape Franje: „Osobno u tome prepoznajem želju Katoličke crkve da uistinu bude Crkva otvorenih vrata u kojoj će svatko moći pronaći dobrodošlicu i ljubav. Time se ne mijenja nauk Katoličke crkve o braku, niti je riječ o sakramentu, već o blagoslovu koji mogu primiti osobe koje žive u ‘neredovitim’ situacijama – primjerice osobe koje zajedno žive, a nisu vjenčane ili su civilno vjenčane – i koje, kako čitamo u Deklaraciji, mole da sve što je istinito, dobro i ljudski valjano u njihovim životima i odnosima bude obogaćeno, ozdravljeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga. Izvor Deklaracije je Evanđelje, odnosno osoba Isusa Krista koji ide ususret svakoj osobi, bez iznimke, čineći geste koje sablažnjavaju one koji normama i pravilima odbijaju i zatvaraju vrata. Među komentarima na Deklaraciju čuo sam i da se zaboravlja da Isus ženi preljubnici u Evanđelju po Ivanu kaže ne samo da je ne osuđuje, nego i da ide i više ne griješi. Pismo Dikasterija za nauk vjere o pristupu sakramentima, koje je nedavno objavljeno, navodi da izraz „nemoj više griješiti“ nije središnja poruka ove perikope, koja je jednostavno poziv na spoznaju da nitko ne može baciti prvi kamen. Ova Deklaracija je poziv da se ne baca kamenje – kao što sam jednom istaknuo u kontekstu jednog drugog slučaja o kojem se javno mnijenje podijelilo – nego da budemo blizu onima koji trebaju Božju blizinu.“
Beskrajni putevi digitalnog svijeta
Tehnologije koje su nam stavljene na raspolaganje pomažu nam da budemo puno informiraniji nego u prošlosti, čak i loše informirani, ali preuzimaju dominantnu ulogu nad svima, vjernicima i nevjernicima.
“I nove tehnologije su Božji dar i mi kršćani prihvaćamo ono što nam pomaže u komunikaciji. Možemo komunicirati s voljenom osobom koja je na drugom kraju svijeta. Možemo se osjećati bliže. Tijekom pandemije shvatili smo važnost mogućnosti učenja i studiranja na daljinu. Ima ih koji su ovako diplomirali. Imamo pristup digitalnim knjigama i nekoć nedostupnim materijalima. Sa sobom možemo nositi cijelu biblioteku koja se nalazi u našem mobitelu. To je novi svijet. Kao i svaki drugi alat, može se koristiti ne samo za dobro. Čak i motika, od alata za rad, može postati oružje. Tehnologije također omogućuju širenje zla, nacionalizma, homofobije, rasizma, bullyinga i drugih sadržaja koji mogu dovesti do ozbiljnih posljedica za one koji ih trpe. Najviše su tome izloženi oni najmlađi. Trebali bi nam sustavi kontrole i sankcija, iako sankcije nisu rješenje. Virtualni svijet sve više utječe na stvarni i vidimo, nažalost, da se vraćaju one mračne sile za koje smo mislili da smo ih zauvijek porazili. One su prijetnja stvarnom svijetu. Društveni mediji, međutim, nikada ne mogu zamijeniti stvarni susret. No tijekom pandemije i ja sam pribjegao tehnologiji kako bih ostao blizak ljudima, čak i žrtvama potresa kojima je bila potrebna utjeha i podrška. Znam da sam im pomogao.”
Tijekom pandemije nadali smo se da ćemo iz nje izaći u bolji svijet.
„Više od svega vjerovali smo da nam pandemija može pomoći da shvatimo koliko su neke stvari relativne. Nakon izlaska iz pandemije nastavili smo tamo gdje smo stali, razmišljajući o svom poslu, o svojim interesima. Pandemija nas je ipak naučila da ne možemo spasiti sebe ako ne spasimo druge.“
Selektivna empatija
Sukobi i siromaštvo rezultiraju stalnim protokom migranata. Nadbiskupija se s Caritasom, Gradom, Crvenim križem i drugim organizacijama pobrinula da Rijeka migrantima u tranzitu pruži minimum gostoprimstva. Promatrajući društvene mreže, otkrivamo da postoji hitna solidarnost koja je, međutim, često selektivna. Nismo spremni s istom empatijom dočekati one koji dolaze, primjerice, iz Afganistana i one koji su izbjegli iz Ukrajine. Uostalom, svi smo mi potomci migranata.
“Selektivnost je problem. Jesu li migranti naši ili njihovi? U Rijeci smo uspjeli nešto napraviti. Ponijeli smo se kao kršćani, čineći ono što bi Isus Krist učinio. On pripada svima. Bog nema naciju. On je Izraelac, Palestinac, Afganistanac, Ukrajinac, Srbin, Hrvat… Mi kršćani moramo djelovati u duhu milosrdnog Samarijanca, uvijek spremni pomoći ne pitajući potrebitog tko je on ili koji je razlog njegova stanja. Budući da se obraćamo vašim čitateljima, pripadnicima talijanske zajednice, podsjećam da su mnogi stjecajem povijesnih okolnosti morali otići. Također iz tog razloga vjerujem da kroz osobna iskustva mogu razumjeti potrebe migranata koji će, možemo biti sigurni, nastaviti pristizati zbog ratova, nejednakosti i klimatskih promjena. Postoje mjesta na svijetu koja nisu baš gostoljubiva i za to nisu krivi oni koji tamo žive, nego svi, posebno mi koji živimo u kontekstu blagostanja i koji imamo odgovornost za mnoge stvari koje se događaju u svijetu. U Rijeci smo napravili važan korak uspostavljanjem tranzitnog punkta. Da se razumijemo, nismo stvorili idealne uvjete, ali smo pokazali svoju ljudsku stranu.“
Ljudi samo u prolazu
Tisuće su prošle, idući uglavnom prema sjevernoj Europi. Riječ je o migrantima, uglavnom mladima, koji traže posao. Ostanu nekoliko dana i odu.
“Pitao sam se zašto svi ti ljudi dolaze i odlaze, ne pokazujući nikakav interes da ostanu ovdje. S druge strane, naši ljudi odlaze raditi i živjeti u inozemstvo, legitiman izbor, da se razumijemo. U biti, između jednih i drugih nema velike razlike. Svi teže boljem životu. Trebali bismo se zapitati zašto naši mladi bolji život traže negdje drugdje. Mnogi neće uspjeti. Osobno ne mogu razumjeti klimu koja se ovdje stvorila jer vjerujem da i ovdje možemo dobro živjeti sa svim uvjetima da se osjećamo ispunjeno. Vraćam se na pitanje koje sam si ranije postavio. Zašto oni koji dolaze izdaleka ne ostaju? Što je to što nam nedostaje? Punkt koji smo osnovali ima posebnu vrijednost jer su u njemu svi dali doprinos, a ne samo katolički volonteri. Povodom Velikog četvrtka pozvao sam 12 volontera, među kojima nisu svi bili katolici, i našao se netko tko mi je na to ukazao. Odgovorio sam da ih nisam pozvao kao vjernike, nego kao volontere. Ponekad mi je teško to drugima objasniti.“
Pravo značenje Božića
Advent je u svim gradovima: sa sajmovima, kuhanim vinom, hamburgerima, koncertima na otvorenom. Što sve susrećemo po trgovačkim centrima da i ne komentiramo.
“Ako govorimo o tim adventskim događajima, priznajem da u njima nalazim i neke pozitivne strane. To je nešto što nas tjera da izađemo iz kuće i upoznamo druge ljude. Možemo zajedno popiti kuhano vino i pojesti kobasicu. Dobro je to, ne toliko zbog onoga što konzumiramo, koliko zbog činjenice da to radimo zajedno. Čak i darovi za koje se brinemo da ih podijelimo također u sebi imaju simboličnu vrijednost podsjećajući na Boga koji nam se daruje. Dar nas također spaja. Papa Franjo iznio je misao o tome kako dati milostinju prosjaku. To se ne čini odozgo odlazeći zadovoljni što smo to učinili. I prosjaku se mora pogledati u oči. U Rimu ima mnogo prosjaka i mnogi skrivaju svoja lica, srameći se svoga stanja. O Božiću se ovaj susret mora dogoditi, onkraj zabave.“
Objavljeno: 19. siječnja 2024.
