Crkva obilježava 60. obljetnicu ‘Ecclesiam suam’ pape Pavla VI.

Piše Vatican News

Šezdeset godina je prošlo od 5. kolovoza 1964. kada je papa Pavao VI., nešto više od godinu dana nakon izbora za rimskog biskupa, najavio objavu Ecclesiam suam tijekom opće audijencije u Castel Gandolfu.

“Podijelit ćemo nešto s vama… konačno smo završili pisanje naše prve enciklike, koja će nositi datum blagdana Preobraženja Kristova, sutra, 6. kolovoza; a latinski tekst počinje riječima ‘Ecclesiam suam‘ koji će poslužiti za njegovu identifikaciju. Bit će objavljen, nadamo se, sljedeći tjedan.”

Programski dokument Giovannija Battiste Montinija potpisan je, dakle, na isti dan u godini kada je papin umro četrnaest godina kasnije. Tekst je u cijelosti rukom napisao Papa.

Crkveno shvaćanje same sebe

Enciklika nastoji razjasniti “svim ljudima važnost Crkve za spasenje čovječanstva i njezinu iskrenu želju da se Crkva i čovječanstvo susreću jedno s drugim i da se osvijeste i vole.”

Crkva „dovoljno jasno vidi zapanjujuću novost modernog vremena, ali s otvorenim pouzdanjem stoji na putu povijesti i govori ljudima: ‘Imam ono što tražite, ono što vam nedostaje’. Tekst pisma nema namjeru imati “svečanu i strogo doktrinalnu funkciju”, objašnjava papa Pavao, “nego samo prenijeti bratsku i neformalnu poruku”, usredotočenu na tri glavne ideje.

Prvi se tiče potrebe da Crkva “produbi svoju svijest o sebi”. Ovo vodi do druge misli, koja se tiče nužnosti “ispravljanja nedostataka njegovih vlastitih članova i njihovog vođenja do većeg savršenstva” i važnosti pronalaženja “načina za postizanje mudre tako opsežne obnove”. Pavao VI. poziva biskupe „da pronađu više hrabrosti za poduzimanje potrebnih reformi, ali i da iz vaše suradnje osiguraju i savjet i potporu u tako delikatnom i teškom pothvatu“.

Treća Pavlova misao tiče se “odnosa koje bi današnja Crkva trebala uspostaviti sa svijetom koji je okružuje i u kojem živi i radi”. To je velika tema dijaloga između Crkve i suvremenog svijeta, čija je “hitnost” “takva da stvara teret” u Papinoj duši, dapače gotovo “poziv”.

Rizik svjetovnosti

“To je svima poznato”, čitamo Ecclesiam suam, „da Crkva ima svoje korijene duboko u čovječanstvu, da je dio njega, da iz njega crpi svoje članove, da od njega prima dragocjena blaga kulture, da trpi njegove povijesne nestalnosti, da pogoduje njegovu napretku. . Sada je isto tako poznato da trenutno čovječanstvo prolazi kroz velike transformacije, preokrete i razvoj koji duboko mijenjaju ne samo njegove vanjske načine života, već i njegove načine razmišljanja.”

“Sve to, poput valova oceana”, objašnjava Papa, “obuhvaća i uznemiruje samu Crkvu. Ljudi predani Crkvi uvelike su pod utjecajem svjetske klime; toliko da opasnost koja graniči s vrtoglavom zbunjenošću i zbunjenošću može uzdrmati same temelje Crkve i navesti ljude da prihvate najbizarnije načine razmišljanja, kao da bi se Crkva trebala odreći same sebe i prihvatiti najnovije i neiskušane načine života.”

“Prva dobrobit koju Crkva može izvući iz produbljene svijesti o sebi”, objašnjava Pavao VI., “ponovno je otkriće njezine vitalne veze jedinstva s Kristom.”

Susreti kršćanstva s modernom kulturom

Enciklika nastavlja ponovnim potvrđivanjem potrebe da se kršćanstvo uključi u suvremenu kulturu.

„Taj neposredni kontakt Crkve sa vremenitim društvom neprestano joj stvara problematičnu situaciju, koja je danas postala izuzetno teška. S jedne strane, kršćanski život, kako ga Crkva brani i promiče, mora uvijek dobro paziti da ne bude zaveden, oskrnavljen ili ugušen, jer se mora nastojati zaštititi od zaraze zablude i zla”, rekao je Papa. .

“S druge strane, kršćanski život treba ne samo prilagoditi oblicima mišljenja i običajima koje mu svjetovno okruženje nudi i nameće, pod uvjetom da su spojivi s temeljnim zahtjevima njegova vjerskog i moralnog programa, nego treba također nastojati približiti im se, pročistiti ih, oplemeniti, oživjeti i posvetiti.”

Obrisi reforme

Papa dalje pojašnjava obrise reforme, precizirajući da se „ova reforma ne može ticati niti bitne koncepcije Katoličke crkve niti njezine temeljne strukture,” te napominje da „ bismo riječ ‘reforma’ pogrešno koristili. ako bismo ga upotrijebili u tom smislu.”

“Nemojmo se zavaravati misleći da se građevina Crkve, koja je sada postala velika i veličanstvena za slavu Božju kao njegov veličanstveni hram, treba svesti na svoje rane minimalne razmjere kao da su jedino one istinite i dobre”, Papa Pavao upozorava. “Niti nas treba fascinirati želja za obnovom strukture Crkve karizmatskim putem…”

Pavao VI nas također upozorava protiv ideje da se reforma sastoji u prilagođavanju svijetu.

„Moramo u sebi produbiti ta uvjerenja ako želimo izbjeći drugu opasnost koju može proizvesti želja za reformom… u mnogim vjernicima koji misle da bi se reforma Crkve prvenstveno trebala sastojati u prilagodbi njezinih osjećaja i navika onima svijeta. . Fascinacija svjetovnog života danas je doista vrlo moćna. Mnogima se konformizam čini neizbježnim i mudrim putem. Oni koji nisu dobro ukorijenjeni u vjeri iu obdržavanju crkvenog prava lako pomisle da je došlo vrijeme za ustupke svjetovnim normama života, kao da su one bolje i kao da ih kršćanin može i mora učiniti svojima .”

Prijetnja relativizma

Papa Pavao već u svojoj prvoj enciklici ističe prijetnju relativizma: „Naturalizam prijeti da će poništiti izvornu koncepciju kršćanstva. Relativizam, koji sve opravdava i sve smatra jednako vrijednim, napada apsolutni karakter kršćanskih načela… Ponekad čak i apostolska želja da se približi svjetovnoj sredini ili da se učini prihvatljivim suvremenom mentalitetu, osobito onom mladih, vodi do odbacivanje oblika vlastitog kršćanskog života, pa čak i samog njegova dostojanstva, koje mora dati smisao i snagu ovoj žudnji za pristupom i odgojnim utjecajem. Nije li možda istina da se često mladi kler ili čak neki revni redovnici vođeni dobrom namjerom prodiranja u mase ili određene skupine, nastoje pomiješati s njima umjesto da ostanu odvojeni, žrtvujući tako pravu učinkovitost svog apostolata za nekakva beskorisna imitacija?”

‘Aggiornamento’

Pavao VI zatim preuzima temu “aggiornamento,” (“ažuriranje”), objašnjavajući da se savršenstvo ne sastoji “u tome da ostanemo nepromjenjivi u pogledu vanjskih oblika koje je Crkva kroz mnoga stoljeća poprimila. Niti se sastoji u tvrdoglavom protivljenju onim novim oblicima i navikama koji se obično smatraju prihvatljivima i prikladnima karakteru našeg vremena. Riječ ‘aggiornamento,’ koju je proslavio naš prethodnik radosnog sjećanja, Ivan XXIII., treba uvijek imati na umu kao naš program djelovanja.”

Međutim, Papa ponovno upozorava – pokazujući svoju očitu zabrinutost po tom pitanju – „Crkva će ponovno otkriti svoju obnovljenu mladolikost ne toliko mijenjajući svoje vanjske zakone koliko iznutra usvajajući svoj pravi duh poslušnosti Kristu i sukladno tome obdržavajući one zakone koje Crkva sama sebi propisuje s namjerom nasljedovanja Krista.”

S obzirom na “opće smjernice obnove crkvenog života”, papa Pavao ističe dvije posebne točke, pozivajući Crkvu da prigrli “duh siromaštva” i “duh ljubavi”.

Dužnost evangelizacije

Ecclesiam suam zatim se bavi pitanjem dijaloga sa svijetom. “Ako Crkva stječe sve veću svijest o sebi i ako se Crkva pokušava oblikovati prema idealu koji joj Krist predlaže, rezultat je da se Crkva radikalno razlikuje od ljudskog okruženja u kojem se, naravno, živi ili kojoj se približava.”

Ali ta razlika između Crkve i svijeta “nije razdvajanje”, objašnjava Pavao VI. “Niti je to ravnodušnost, strah ili prezir. Kada se Crkva razlikuje od ljudske naravi, ona se ne suprotstavlja ljudskoj naravi, nego se sjedinjuje s njom.”

Crkva “ne čini isključivu povlasticu milosrđa koje joj je ukazala božanska dobrota, niti svoju vlastitu sreću iskrivljuje u razlog nezainteresiranosti za one koji je nisu dijelili. Radije u vlastitom spasenju nalazi argument za interes i ljubav prema svakome tko mu je ili blizak i može mu se barem pristupiti putem univerzalnog nastojanja da podijeli njegove blagoslove.”

Papa Pavao VI. dijalog shvaća kao rezultat “potrebe za izljevom… dužnosti evangelizacije”: “To je misionarski mandat. To je apostolsko povjerenstvo.”

„Stav očuvanja vjere je nedostatan… Crkva bi trebala stupiti u dijalog sa svijetom u kojem postoji i djeluje. Crkva ima što reći, Crkva ima poruku za prenijeti; Crkva ima komunikaciju za ponuditi;” jer “čak i prije obraćenja svijeta, ne, da bismo ga obratili, moramo susresti svijet i razgovarati s njim.”

Dijalog nije nametanje

Pavao VI. Isusovo poslanje naziva “dijalogom spasenja”, dijalogom koji “nikoga nije fizički prisilio da ga prihvati; bio je to golem apel ljubavi koji je, iako je stavljao ogromnu odgovornost na one prema kojima je bio usmjeren, ipak ostavljao slobodu da na njega odgovore ili da ga odbace.”

“Ova vrsta odnosa ukazuje na prijedlog uljudnog poštovanja, razumijevanja i dobrote od strane onoga koji započinje dijalog”, objašnjava dalje Papa. “Isključuje apriornu osudu, uvredljivu i zastarjelu polemiku i ispraznost beskorisnog razgovora. Ako ovaj pristup nema za cilj postići trenutačno obraćenje sugovornika, u mjeri u kojoj poštuje i njegovo dostojanstvo i njegovu slobodu, ipak ima za cilj pomoći mu i nastoji ga pripremiti za potpunije dijeljenje osjećaja i uvjerenja.”

Dijalog, piše Papa, pretpostavlja “stanje duha… onoga koji shvaća da više ne može odvojiti vlastito spasenje od nastojanja da spasi druge”. Dijalog „nije ponosan, nije ogorčen, nije uvredljiv. Njegov je autoritet svojstven istini koju objašnjava, ljubavi koju prenosi, primjeru koji predlaže; nije zapovijed, nije nametanje. Mirno je; izbjegava nasilne metode; strpljivo je; to je velikodušno.” To je “jedinica istine i milosrđa, razumijevanja i ljubavi je postignuta.”

Svijet nije spašen izvana

Svijet se, ističe Pavao VI., divno sažimajući blizinu Crkve svima, “ne može spasiti izvana. Kao što je Riječ Božja postala čovjekom, tako se i čovjek mora do određenog stupnja poistovjetiti s oblicima života onih kojima želi prenijeti Kristovu poruku. Bez pozivanja na povlastice koje bi samo proširile odvojenost, bez korištenja nerazumljive terminologije, on mora dijeliti zajednički način života – pod uvjetom da je ljudski i častan – osobito najskromnijih, ako želi da ga se sluša i razumije. A prije nego progovori, potrebno je poslušati, ne samo čovjekov glas, već i njegovo srce. Čovjeka prvo treba razumjeti; i, tamo gdje to zaslužuje, složio se s njim.”

Ali Papa još jednom upozorava na opasnosti koje “apostolsko umijeće čine riskantnim”, podsjećajući da “želja da se okupimo kao braća ne smije dovesti do zalijevanja wn ili oduzimanje od istine. Naš dijalog ne smije oslabiti našu privrženost vjeri. U našem apostolatu ne možemo činiti nejasne kompromise o načelima vjere i djelovanja na kojima se temelji naše ispovijedanje kršćanstva. Neumjerena želja da se pod svaku cijenu pomiri i utapaju nesuglasice u osnovi je neka vrsta skepse prema snazi ​​i sadržaju Riječi Božje koju želimo propovijedati. Apostol može biti samo onaj tko je potpuno vjeran Kristovu nauku.”

Ateizam

Pavao VI zatim razmatra primatelje misionarskog dijaloga u terminima “tri koncentrična kruga”. Prvu čine „svi ljudi dobre volje“, jer „nema nikoga stranog [the Church’s] srce, nitko za koga njegova služba nema interesa. Ona nema neprijatelja, osim onih koji to žele biti.”

“Shvaćamo, međutim, da u ovom bezgraničnom krugu postoje mnogi – vrlo mnogi, nažalost – koji ne ispovijedaju nikakvu religiju,” nastavlja Papa, uvodeći temu ateizma. “Svjesni smo također da postoje mnogi koji se na različite načine izjašnjavaju kao ateisti. Znamo da neki od njih otvoreno proklamiraju svoju bezbožnost i podržavaju je kao program ljudskog obrazovanja i političkog ponašanja, u domišljatom, ali kobnom uvjerenju da oslobađaju ljude od lažnih i zastarjelih predodžbi o životu i svijetu i da su, oni tvrde , stavljajući na njihovo mjesto znanstvenu koncepciju koja je u skladu s potrebama suvremenog napretka.”

Ateizam je “najozbiljniji problem našeg vremena”, kaže Papa i dodaje: “Čvrsto smo uvjereni da je teorija na kojoj se temelji poricanje Boga potpuno pogrešna. Ova teorija nije u skladu s osnovnim, neporecivim zahtjevima mišljenja. Ona lišava razumni poredak svijeta njegovog istinskog temelja.”

Komunizam i Crkva šutnje

Pavao VI. potom izričito spominje komunizam i progon kršćana, podsjećajući na razloge „koji nas tjeraju, kao što su tjerali naše prethodnike, a s njima i svakoga kome su vjerske vrijednosti u srcu, da osudimo ideološke sustave koji niječu Boga i tlače crkvenih sustava koji se često poistovjećuju s ekonomskim, društvenim i političkim režimima, među kojima je ateistički komunizam glavni… Naše je žaljenje, zapravo, više tuge za žrtvom nego presuda suca.” Daje primjer “Crkve šutnje” koja “govori samo patnjama”.

Ali Papa također pokušava “u srcu modernog ateista potražiti motive njegova nemira i poricanja”, napominjući da su “njegovi motivi brojni i složeni, tako da ih moramo pažljivo ispitati ako želimo na njih učinkovito odgovoriti.”

U isto vrijeme, Pavao VI., podsjeća na riječi svog prethodnika, Ivana XXIII., koji je rekao da iako “doktrine takvih pokreta, jednom razrađene i definirane, ostaju uvijek iste”, “sami pokreti ne mogu a da se ne razvijaju i pretrpjeti promjene, čak i duboke prirode” i dodaje, “Ne očajavamo da bi oni jednog dana mogli ući u pozitivniji dijalog s Crkvom od sadašnjeg koji sada nužno osuđujemo i žalimo.”

Papa također posvećuje odlomak “njegovanoj želji” za pomaganjem stvari “slobodnog i časnog mira” među ljudskim bićima, mira koji isključuje “pretvaranje, suparništvo, prijevaru i izdaju. Ne može učiniti ništa drugo nego osuditi, kao zločin i razaranje, napadačke ratove, osvajanje ili dominaciju.”

Vjernici u jednoga Boga

Drugi od krugova koje je zacrtao papa Pavao “sastavljen od onih koji se iznad svega klanjaju jedinom, Svevišnjem Bogu kojeg i mi obožavamo.”

“Očito, kaže Papa, “ne možemo sudjelovati u ovim različitim oblicima religije niti možemo ostati ravnodušni prema činjenici da bi se svaka od njih, na svoj način, trebala smatrati ravnopravnom s bilo kojom drugom… Doista, poštenje prisiljava da otvoreno objavimo svoje uvjerenje da postoji samo jedna prava religija, religija kršćanstva.”

No, nakon ponovnog potvrđivanja vjere u spasonosno jedinstvo Isusa, Pavao VI. kaže “mi, ipak, priznajemo i poštujemo moralne i duhovne vrijednosti raznih nekršćanskih religija, i želimo im se pridružiti u promicanju i obrani zajedničkih ideala vjerske slobode, ljudskog bratstva, dobre kulture, socijalne skrbi i građanskog reda.”

Ostali kršćani

Treći krug, konačno, tiče se dijaloga s kršćanima drugih denominacija. Papa u tom pogledu inzistira da smo „u mnogim razlikama u vezi s tradicijom, duhovnošću, kanonskim pravom i bogoslužjem spremni proučavati kako možemo zadovoljiti legitimne želje naše kršćanske braće, koja su još uvijek odvojena od nas. Naša je najveća želja zagrliti ih u savršenu zajednicu vjere i milosrđa.”

No, i ovdje Pavao VI. povlači precizne granice: „Ali moramo dodati da nije u našoj moći pristati na kompromis s cjelovitošću vjere ili zahtjevima ljubavi. Predviđamo da će to izazvati zabrinutost i protivljenje, ali sada kada je Katolička crkva preuzela inicijativu u obnovi jedinstva Kristova stada, neće prestati ići naprijed sa svom strpljivošću i obzirnošću.”

Petrovo prvenstvo

Zaključni odlomak posvećen je Petrovom prvenstvu, a Pavao s tugom primjećuje da neki kršćani kažu “da nije bilo primata pape, ponovno ujedinjenje odvojenih crkava s Katoličkom crkvom bilo bi lako.”

“Molimo odijeljenu braću da razmotre nedosljednost ovog stava”, kaže Papa, “ne samo u tome što bez Pape Katolička Crkva više ne bi bila Katolička, nego i zato što bez vrhovne, učinkovite i odlučne pastoralne službe Petra potpuno bi se urušilo jedinstvo Kristove Crkve.”

“Bilo bi uzaludno tražiti druga načela jedinstva umjesto onoga koje je uspostavio sam Krist”, kaže Papa, dodajući: “Također bismo željeli primijetiti da ovo temeljno načelo svete Crkve nema za cilj nadmoć. duhovnog ponosa i ljudske dominacije. To je prvenstvo služenja, služenja, ljubavi. Nije prazna retorika ta koja Kristovom namjesniku dodjeljuje naslov ‘Sluga slugu Božjih’.”

Odjekom Mystici Corporis Christi

Konačno, treba primijetiti da programska enciklika Pavla VI. duboko teološki ovisi o enciklici Pija XII. Mystic Corporis Christio Crkvi kao otajstvenom tijelu Kristovu.

U Ecclesiam suam, Pavao VI. citira dva značajna odlomka u cijelosti, od kojih jedan inzistira da “moramo vidjeti Krista u Crkvi”.

Enciklika Pija XII. također se odražava u mnogim tvrdnjama sadržanim u Ecclesiam suam, kao što je potvrda da Crkva odgovara lozama čiji je Krist trs; te da „otajstvo Crkve nije samo predmet teološke spoznaje; to je nešto što treba živjeti, nešto što vjerna duša može imati neku vrstu prirodnog iskustva, čak i prije nego što o tome dođe do jasnog pojma.”

Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje