Crkva nije dovršena stvarnost » Tekstovi

Sinodalni hod Razgovor: Branko Murić, profesor ekleziologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Marko Medved

16.10.2023.

Sinodalnost kao načelo bilo je sve više zapostavljano tijekom različitih povijesnih i društvenih okolnosti te ekleziološkog razvoja koji je Crkvu sve više promatrao u apologetičko-juridičkom ključu čitanja osobito tijekom drugoga tisućljeća. Taj „zaborav“ od tisuću godina iznova se otkriva s Koncilom, uspostavom Biskupske sinode te, naročito, s pontifikatom pape Franje.

Kakva su Vaša očekivanja od Sinode u listopadu. Objavljen je hrvatski prijevod Instrumentum laboris; kakva Vam se pitanja i promišljanja nameću? 

Sinodsko zasjedanje koje će započeti u listopadu nova je etapa sinodskoga hoda koja je započela 2021. godine s pripravnim dokumentom Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje. Objavljivanjem Instrumentum laboris 29. svibnja 2023. zaključena je „kontinentalna“ etapa u kojoj se načinilo globalno savjetovanje s mjesnim Crkvama te započinje daljnji hod u tom sinodskom sabiranju Crkve oko naznačene teme. Kako je vidljivo iz objavljenog radnog dokumenta, zamišljeno je da se on odvija u dvije sesije, prva koja započinje sada u listopadu i druga koja će započeti sljedeće godine i u te dvije godine odvijat će se XVI. redovita opća skupština Biskupske sinode.

Dokument Instrumentum laboris sabire u sebi stečeno iskustvo slušanja onoga što je Božji narod rekao u dosadašnjem sinodskom hodu. Tako će se prva sesija baviti temom sinodalne Crkve ili, rekao bih to svojim riječima, tko je i kakva bi trebala biti u svom mentalitetu sinodalna Crkva. Izriču se temeljna obilježja sinodalne Crkve, koja nisu ništa drugo nego ono što proizlazi i iz ekleziologije Drugoga vatikanskog koncila te hoda Crkve nakon Koncila. I pri tome vidim da u prvi plan dokument stavlja pneumatološku dimenziju Crkve koja počiva na dubokom iskustvu slušanja Duha: polazi se od jednakog dostojanstva svih krštenih koje u sebi onda uključuje zajedništvo u svom bogatstvu različitosti viđenih prvenstveno kao dar; to je Crkva koja prije svega sluša Duha slušanjem Riječi, slušanjem povijesnih događaja i međusobnog, međuljudskog, unutarcrkvenog i međucrkvenog slušanja; to je Crkva koja služi u onom evanđeoskom smislu riječi te je svjesna potrebe obnove, preobrazbe svoga ustrojstva, strukture i postupaka u skladu sa sinodalnim načelom; to je Crkva susreta i dijaloga koji proizlazi iz pneumatološkog principa slušanja Duha a koji je jasno viđen kao „počelo jedinstva Crkve“; to je Crkva koja svoje zajedništvo gradi kao nositeljica različitosti a ne uniformnosti, čime se iznova vrjednuje i odražava Crkva kao mjesto susretišta, stjecišta, otvorenosti, gostoljubivosti i prihvaćanja; to je Crkva koja se, kako stoji doslovno u dokumentu, „iskreno i neustrašivo suočava s pozivom na dublje razumijevanje odnosa između ljubavi i istine“, koja je sposobna upravljati napetostima i izazovima; to je Crkva, u konačnici, koja živi sa svojoj jasnom sviješću da je hodočasnica, tj. da nije dovršena stvarnost – što bi onda bilo u suprotnosti s pneumatološkim načelom Crkve – nego živi u povijesnom dinamizmu i eshatološkoj napetosti.

Za sve je to potrebno promijeniti komunikacijsku paradigmu koja bi trebala u Crkvi biti „sinodalna metoda“ ili, kako se jasno ističe u radnom tekstu, „razgovor u Duhu“ koji se temelji na slušanju, slobodnom i hrabrom izražavanju, iskrenosti, uvažavanju i razumijevanju te zajedničkom razlučivanju.

Moj dojam je kako dokument razjašnjava na načelnoj razini neke nedoumice koje su se nametale u prvoj etapi sinodskoga hoda, često neopravdane optužbe pojedinaca i kriva očekivanja. No ono što treba reći isto tako, a što i sam tekst Instrumentum laboris donosi, nije riječ o nekoj shemi koja bi trebala sada ograničiti ili dogotoviti sinodski hod, raspravu, međusobno slušanje i uvažavanje i donijeti neke unaprijed donesene zaključke. Isto tako, nije riječ o doktrinalnom dokumentu, iz kojega bi se trebale izvlačiti doktrinalne tvrdnje. Ovaj dokument i cijeli način kako je zamišljeno odvijanje ili događanje druge etape sinodskog hoda, donosi smjernice, poticaje, daje prva razlučivanja oko ključnih tema koje su se iskristalizirale tijekom dosadašnjeg hoda te doprinosi daljnjem intenzivnom radu slušanja, raspravljanja i razlučivanja. Još je dalek put do završne postsinodalne pobudnice koja će biti plod cijelog hoda i osobnog slušanja i razlučivanja Pape.

Ako se ne budemo ozbiljno posvetili sinodalnom načinu odgoja u Crkvi, o čemu dosta detaljno i jasno govori Instrumentum laboris, nećemo moći napredovati u nekim ekleziološkim aspektima, u suvremenom načinu odgovora na izazove, u skladu s evanđeljem i onim što proizlazi iz susreta i življenja Riječi. Naša crkvena stvarnost sve više će se pokazivati i otkrivati svoju okoštalost, mentalnu statičnost i udaljenost, nezainteresiranost i nespremnost za istinsku suradnju, suodgovornost i sudjelovanje u poslanju Crkve.

Vi ste laik i teolog. Ne stječe li se dojam o određenoj pasivnosti laikata i o tome da su u našoj hrvatskoj javnosti prisutniji oni koje bi se moglo karakterizirati kao klerikalizirane laike. Zašto je to tako i kako to promijeniti? 

Ako se ne budemo ozbiljno posvetili sinodalnom načinu odgoja u Crkvi, o čemu dosta detaljno i jasno govori Instrumentum laboris, nećemo moći napredovati u nekim ekleziološkim aspektima, u suvremenom načinu odgovora na izazove, u skladu s evanđeljem i onim što proizlazi iz susreta i življenja Riječi. Naša crkvena stvarnost sve više će se pokazivati i otkrivati svoju okoštalost, mentalnu statičnost i udaljenost, nezainteresiranost i nespremnost za istinsku suradnju, suodgovornost i sudjelovanje u poslanju Crkve.

Reći ću to slikovito primjerom odgovora jednoga vjernika na upitnik koji je bio ponuđen u pripravnoj fazi ove sinode u jednoj našoj mjesnoj Crkvi. Parafrazirat ću. Taj vjernik je rekao da je već dugo vjernik, u zreloj životnoj dobi te da redovito dolazi u crkvu, ali da je tek sada doživio da ga u Crkvi ozbiljno pitaju za mišljenje o nekim temama. Mene je to istovremeno i šokiralo i fasciniralo. Istovremeno otkriva našu stvarnost gdje se stvarno laici i njihovo mišljenje smještaju u našoj crkvenoj stvarnosti, tj. kako se vrednuje zaogrnuto u plašt klerikalnosti. S druge strane, onaj koji hoće dobronamjerno vidjeti, može uočiti da je sinodalni proces prilika da se razbiju te barijere klerikalističkog mentaliteta. Netko će reći da je to samo jedan primjer, no on nije izolirani slučaj. Kada se povuče bilanca i pročitaju izvještaji, barem oni koji su javno dostupni, po biskupijama o održanim sinodalnim savjetovanjima i pristiglim odgovorima, još više zabrinjava što mnogi kod nas ili nisu prepoznali prigodu da se uključe u sinodalni proces ili pak, što je još gore, nisu niti imali priliku uključiti se jer nisu bili dovoljno informirani. To sve govori o pasivnosti cijele naše crkvene stvarnosti, čak i o indiferentnosti, ravnodušnosti, komunikacijskom lomu koji postoji između biskupa, svećenika i vjernika.

Kada govorimo o laikatu, treba reći da ima toliko vrijednih, svetih, posvećenih i žarom ispunjenih laika, kako kroz recentnu povijest tako i danas. Rekao bih da je riječ o grupi entuzijasta čija je jedina valuta ona uistinu evanđeoska „besplatno primismo, besplatno i dajemo“. Ima i laika koji rade na ovaj ili onaj način „za“ Crkvu u različitim službama, što opet ne umanjuje njihovu svjedočku dimenziju i posvećenost života. No postavlja se pitanje koliko laici uistinu imaju „pravo glasa“, koliko su uistinu uvaženi u svojim iskustvima i promišljanjima, u svojem slobodnom izricanju i koliko ima povjerenja prema njihovu djelovanju unutar Crkve. Čini mi se da se u revitalizaciji i pokušaju davanja na važnosti laicima ostavlja samo prostor za aktivizam te se pojavljuju ponekad upitni i zabrinjavajući poduhvati koji graniče s pitanjem populizma, korištenja vjere i morala za dnevnopolitička pitanja, a da se ona ključna pitanja i bogatstvo svega onoga što laici uistinu mogu biti i dati Crkvi i hrvatskom društvu, ne dotiče niti primjećuje. Time dolazi do obezvrjeđivanja laika, njihova dostojanstva koje je tek formalno priznato, a to osobito vrijedi za one koji su intelektualci u Crkvi, jer njihov glas ne dolazi do izražaja niti u Crkvi niti u društvu.

Kakve su Vaše informacije o sinodalnom hodu u inozemstvu, posebice o Njemačkoj? Zašto je kod nas pojam sinodalnosti vrlo često prisutan u negativnom kontekstu i kao da pritom dominira strah? 

Kontinentalna faza sinodalnog procesa pokazala je kako su u različitim dijelovima Crkve, u različitim mjesnim Crkvama i nacijama do izražaja došle različite teme i izazovi, ali i problemi s kojima se suočava Crkva. Sjetimo se da je sinodalni hod započeo temeljnim pitanjem: „Kako se ostvaruje danas, na različitim razinama (od mjesne do sveopće) taj zajednički hod koji omogućuje Crkvi naviještati evanđelje u skladu s poslanjem koje joj je povjereno; i koje nas to korake Duh poziva učiniti kako bismo rasli kao sinodalna Crkva?“

Drugim riječima, sinodalni proces počinje odgovorom na poziv koji dolazi iz slušane Riječi, zatim slušanja glasa naroda Božjeg, međusobnog uvažavanja i razmjene. Važno je i odgovorno svakom pastiru doći do onoga što Duh hoće i kako potiče Crkvu na daljnje korake kako bi navještaj evanđelja bio plodonosan. Ima jedan prizor iz evanđelja koji služi kao trajna opomena. Sjetimo se kada Isus okuplja krug svojih učenika i nakon nekog vremena šalje ih po dvoje da naviještaju, ozdravljaju i izgone zle duhove. Oni se vraćaju bez plodova, bez ikakva učinka. I Isus ih kudi: „O malovjerni!“

Ako danas govorimo o dubokoj krizi Crkve koja je odraz duboke krize vjere, zar nam Isus iz evanđelja ne progovara i danas da su naše metode, naš navještaj koji ne dopire do ljudi, način kako pristupamo ljudima i kako se ophodimo krivi, da je potrebno nešto učiniti novo ili iznova krenuti nakon istinskog susreta s Gospodinom u njegovoj Riječi koja nam progovara? Ili, zar mislimo da je evanđelje toliko pročitano da nam više ništa novoga nema za poručiti i da ne postoji više nikakav novi način govora, pristupa, aktualizacije?

Čitajući Pripravni dokument, zatim njegov Vademecum, pa sada Instrumentum laboris, zatim sve ono što nam sadašnji papa Franjo poručuje svojim naučavanjem putem dokumenata Evangelii gaudium, Amoris laetitia, Laudato si, Fratelli tutti i dr., ali i nagovorima, neosporno u prvi plan izbija ova svijest i poticaj: moramo se mijenjati, iskusiti slobodu na koju nas poziva evanđelje i potiče Duh, učiti na novi način hodati, odvažiti se ići nepoznatim putem ali sigurni i sa sviješću da nas Duh vodi. Ako nije tako, onda je Crkva samo ovozemna povijesna, ograničena stvarnost i institucija s ovozemnim licem svih onih obilježja koje su imale i imaju ljudske institucije. Sinodalno načelo i sinodalna Crkva trebala bi u nama pobuditi svijest da znamo razlučivati što je ono bitno, božansko, nepromjenjivo, kao Radosna vijest koju smo dužni prenijeti dalje svjedočanstvom života; a što je ono što je podložno povijesnim promjenama, navikama, ljudskom nasljeđu, za koje nas Gospodin neće pitati na kraju dana koliko smo cigli i haljina očuvali, ali će nas pitati do koliko smo ljudi doprli, koga smo oslobodili (evađeoski rečeno, ozdravili).

Dojma sam kako je najveći fokus naše crkvene javnosti bio usmjeren na pitanje i strah što se događa na Sinodalnom putu u Njemačkoj. S jedne strane je to razumljivo jer je u toj zemlji više naraštaja Hrvata, tamo je velika misijska i dušobrižnička djelatnost naših misionara za naše ljude koji žive i rade u toj zemlji. Kod nas se uglavnom izvještavalo parcijalno, ovisno o tome koliko su i kako su informacije bile prikazane od pojedinih njemačkih crkvenih uglednika. S velikom zabrinutošću se pratilo što se govori o temama koje su se tako probijale u javnost a koje propituju, nabrojimo samo neke koje su izazvale „zabrinutost“, pitanje rastavljenih i ponovno vjenčanih, ono što se u javnom diskursu svelo na sintagmu „ukidanje“ celibata, pitanje rješavanja seksualnih skandala, pojedina moralna pitanja poput rodne ravnopravnosti i gender pitanja, pa do pitanja struktura suodgovornosti i upravljanja u Crkvi itd.

No najprije treba kazati kako su sve to parcijalna pitanja koja su se raspravljala u tom njemačkom Sinodskom putu u sklopu puno širih i složenijih cjelina te ih se promatralo kao potrebu da se o njima živo i otvoreno raspravi, zajednički progovori o problemima, pokuša vidjeti koja bi to bila rješenja i onda pokuša razlučiti u duhu evanđelja, zajedništva, suodgovornosti i crkvenosti. U svoj kompleksnosti procesa i tema koje su obrađene, uočava se da su se Nijemci odvažno transparentno suočili s onim pitanjima koja duboko presijecaju njihovu životnu situaciju i stvarnost. I nisu se svi složili sa svime što je rečeno i predlagano. Važno je tu uočiti da se nisu bojali svojih problema i da se nisu bojali izraziti svoja promišljanja. Ali ta stvarnost i ti problemi ne trebaju biti nužno oni koji tište Belgijance ili Francuze ili Talijane ili, pak, Hrvate. Traženje odgovora na ta pitanja ne znači odreknuće od evanđelja ili nauka Crkve. Ta pitanja, ali i brojna druga pokazuju koliko nam je teško danas u Crkvi suočiti se sa suvremenim izazovima koji nas ne mimoilaze i ne mogu se zatirati pod tepih jer pogađaju članove Crkve i presjecaju samo bilo crkvenih zajednica, negdje više i izraženije tako da dovode do istinskih kriza i otpada od Crkve i vjere, negdje marginalno. Kontinentalna etapa sinodalnog puta pokazala je da su neka iskustva zajednička, neki problemi slični, a opet da postoji u tom zajedništvu Crkve tolika različitost pogleda. No opet nas sve ujedinjuje nešto što nadilazi naša očekivanja, zahtjeve, mišljenja. I toga trebamo biti svjesni.

Evo samo jedan primjer, za razmišljanje. Ako se u našoj crkvenoj stvarnosti još uvijek nema potrebe raspravljati o problemu vjernika koji su rastavljeni i ponovno vjenčani jer se smatra da je kod nas riječ o marginalnoj pojavi i problemu, koji ne ugrožava našu pastoralnu i crkvenu bezbrižnost držanja jasnih propisa, možemo se pitati kako bismo se crkveno i pastoralno suočili s takvom situacijom kada bi u župama i crkvenoj stvarnosti bio velik broj osoba čiji je životni put bio takav? Što učiniti? Za nas je pitanje što možemo sada učiniti da ne dođemo u situaciju s kojom se suočava velik dio Crkve na Zapadu? Treba li nešto mijenjati u pastoralu priprave za brak, uopće kateheze koja vodi prema zrelosti? Ako nam statistika iz godine u godinu neumoljivo pokazuje da raste broj rastavljenih kod nas, zar mislimo da će nas taj problem zaobići? Hoćemo li te osobe odbaciti, isključiti iz života Crkve? Ili tu ima prostora za razlučivanja o onomu što je bitno od onoga što je promjenjivo? Pitanje je iznimno kompleksno i na njega ne može odgovoriti jedna osoba niti jedan model, na njega može odgovoriti živa Crkva tek nakon susreta i pouke s Božjom riječi i međusobno, vođena Duhom. Na kraju krajeva zar se nisu Pavao, Petar i Jakov međusobno svađali i optuživali oko pitanja obrezanja i teškog kršenja Mojsijeva zakona i nije li se problem tek riješio sinodalnim načelom „Duh sveti i mi zaključismo“?

Vi ste imali priliku pročitati hrvatsko nacionalno izvješće nakon provedene prve etape Sinode. Možete li ga komentirati?

Ovdje Vas moram malo ispraviti. Nisam imao priliku službenim informativnim kanalima pročitati cjelovito nacionalno izvješće naših biskupa jer ono nije bilo objavljeno. I to je ono što me zapravo ražalošćuje jer kao ekleziolog mogu zaključiti da je na taj način naša biskupska konferencija odlučila konzumirati slabi sinodalni princip, u cijelom procesu odlučivalo se odviše netransparentno.

S jedne strane, treba odmah pohvaliti sve pojedinačne napore koji su uloženi kako od strane pojedinih biskupa, središnjih ureda, svećenika i laika koji su se aktivno uključili organiziranjem tribina, okruglih stolova i znanstvenih skupova, ali i jednostavnih rasprava i susreta u župama i zajednicama do osmišljavanja posebnih internetskih stranica koje su donosile sve o sinodalnom tijeku kako bi se senzibiliziralo za ostvarenje sinodalnog načela.

S druge strane, treba ustvrditi kako svi ti napori nisu bili dovoljni, kako se dogodio, nazvao bih to tako, komunikacijski lom i zamor kod mnogih, nezainteresiranost i zanemarivanje. Kao da se nismo snašli i nismo znali što bismo sa sinodalnim procesom i što se traži od nas. Meni to ukazuje na problem u općem procesu odgoja za crkvenost koja je vođena načelima dijaloške otvorenosti, suodgovornosti i sudjelovanja u životu Crkve, kao da nismo dovoljno zreli čuti jedni druge u iskrenosti i povjerenju, kao da se komunikacija u našoj crkvenoj stvarnosti događa jednosmjerno: jedni u Crkvi su ovlašteni da pričaju i upravljaju zahvaljujući svetome redu, dok su drugi dužni slušati i ponizno prihvatiti ono što im se ima kazati.

Ovo moje mišljenje temeljim na onome što sam uspio vidjeti listajući pojedinačne završne izvještaje iz naših (nad)biskupija. Nije problem što je sve lijepo napisano u tim izvještajima, pa niti s prijedlozima i očekivanjima s kojima se možemo ili ne moramo slagati. Više muči kako se došlo do tih zaključaka i kako u sinodalnom procesu nismo uspjeli konzumirati ono što on pruža kao odgovornost i mogućnost svakome da se izrazi. Kod nas je, ako uzmemo postotke dobivenih povratnih odgovora, riječ o temeljnom nepovjerenju, šutnji, nezainteresiranosti, a onda je rezultat potreba da se zadovolji zadana forma na minimalan način i uvjerenje da će sve ostati isto. Primijetio sam da postoji komunikacijski i pastoralni lom između (nad)biskupa, (nad)biskupijskih središnjica i svećenika koji su se, recimo to tako pretežito ako ne i uglavnom oglušili na to da se vjernike uvede u sinodalni proces, da upitnici dopru do vjernika. Između središta i baze neke (nad)biskupije nema žive poveznice – o tome govore neispunjeni sinodalni upitnici. U jednoj nadbiskupiji broj ukupno pristiglih ispunjenih upitnika bio je nešto veći od 1 % službenog broja vjernika. U drugoj biskupiji, pak, jednako je poražavajuć postotak vraćenih odgovora, gotovo ni iz jedne župe nije stigao odgovor, osim onaj osnovnoškolskih vjeroučenika. Ovo je jasna slika kako je sinodalni proces kod nas pobacio.

Kako izgraditi sinodalni stil crkvenosti? Objavljivali ste radove o sinodalnoj Crkvi još prije više godina, i govorili o tome. Hoće li Crkva budućnosti biti sinodalna i je li sinodalnost put u budućnost? 

Na samom početku svog pontifikata papa Franjo istaknuo je svoje iskustvo življene sinodalnosti na primjeru sinode u Aparecidi te je također prigodom proslave 50. obljetnice od osnutka Biskupske sinode kazao kako je sinodalnost budućnost Crkve jer je ona konstitutivna za Crkvu te da će Crkva trećega tisućljeća biti sinodalna. O sinodalnosti kao konstitutivnom načelu, o svetopisamskom, teološkom i povijesnom utemeljenju i dinamizmu razvoja načela u povijesti Crkve sustavno se izjasnila nakon proučavanja teme i Međunarodna teološka komisija u dokumentu „Sinodalnost u životu i poslanju Crkve“ 2018. godine.

To su i za mene bile neke temeljne okosnice da se teološki i istraživački počnem baviti sinodalnošću kao načelom. Prvi članak o tome napisali smo prof. Željko Tanjić i ja 2016., a to je značajno jer je tada prof. Tanjić bio član Međunarodne teološke komisije koja je intenzivno radila na spomenutu dokumentu iz 2018. Usredotočili smo se na tada još uvijek dosta apstraktnom pojmu sinodalnosti. Shvatili smo ga, poticajima koje je do tada dao papa Franjo, kao načelo koje će snažno obilježiti Crkvu u trećem tisućljeću. Uporište u tome bila nam je ekleziologija Drugoga vatikanskog koncila, shvaćanje Crkve kao povijesno-spasenjske hodočasnice, kao naroda Božjega kojega Bog sabire, okuplja, usmjerava u zajedničkom hodu povijesnim hodom.

Ukratko se iz povijesti Koncila može reći kako je posljednja ekleziološka želja i otkriće koncila uistinu bilo iznova otkrivena sinodalnost, duh sinodalnog okupljanja i odlučivanja, služenja, upravljanja i naučavanja u Crkvi. Sinodalnost kao načelo bilo je sve više zapostavljano tijekom različitih povijesnih i društvenih okolnosti te ekleziološkog razvoja koji je Crkvu sve više promatrao u apologetičko-juridičkom ključu čitanja, osobito tijekom drugoga tisućljeća. Taj „zaborav“ od tisuću godina iznova se otkriva s Koncilom, uspostavom Biskupske sinode te, naročito, s pontifikatom pape Franje.

Sadašnja sinoda biskupa koja je u tijeku, jasan je znak da će se Crkva i dalje razvijati u tom smjeru razvijajući svoju sinodalnu dimenziju. Rekao bih da je to neizbježno. Ali samo uz uvjet da sinodalnost ne shvaćamo kao formalnost, hir, nešto sporedno, nego kao konstitutivno događanje u životu Crkve na svim razinama, svakoga dana, u svim odlukama, sabiranjima, slavljenjima, poslanju, navještaju. Drugim riječima, kada papa Franjo poziva na promjenu mentaliteta, on se treba odraziti u ojačavanju sinodalnog načela u Crkvi, u svim njenim strukturama, porama ili, da se poslužimo pavlovskom slikom, udovima.

Iz rubrike:
Sinodalni hod

Iz rubrike:
Razgovor