Ljudska osoba po prirodi zna da postoji određeni kod po kojem mora živjeti. Čovjek također zna izvan svake sumnje da želi biti sretan. Kao pala ljudska bića, često osjećamo napetost između prirodnog zakona i naše najdublje potrebe za srećom. U današnjem svijetu postoje mnoge moralne teorije koje se pokušavaju pozabaviti ovim pitanjem odvajanjem slobode od istine, odvajanjem stvarnih djela ljudske osobe od njezina moralnog statusa, ili čak opravdavanjem intrinzičnog zla jer ga je “vlastita savjest” tolerirala, ili jer se “slaže” s nečijom kulturom u razvoju. Sva ta pitanja pokazuju dva vrlo zanimljiva i cjelovita aspekta čovjekova karaktera: 1) čovjek ne miruje, nego tjeskobno traži odgovor na taj glas koji ga zove, poziva, priznaje li Božji stvaralački čin u svom životu ili ne; i 2) čovjek također nužno priznaje (barem implicitno) da je toliko svjestan nužnosti ispunjavanja prirodnog zakona da ide u velike napore kako bi opravdati njegov stav, jasno pokazujući da svaka osoba duboko u svom srcu zna da je potreba za dobrim moralnim životom ključna za našu ljudsku prirodu. Ali da bismo procijenili koči li doista život prirodnog zakona čovjekovu slobodu, prvo moramo razmotriti: čemu služi njegova ljudska sloboda i kako funkcionira čovjekova savjest da odredi što će slobodno izabrati? Je li moralna istina samo relativna ili savjest služi kao sudac univerzalnog standarda? Ako je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, naravno da nas prirodni zakon zapisan u našim srcima upućuje na temeljnu stvarnost: čovjek je stvoren sa svrhom sreće, koju može steći ako samo koristi svoju slobodu da živi u skladu s s istinom.
U današnjem svijetu postoje mnoge teološke teorije koje razlikuju čovjekovo djelovanje od njegovog moralnog statusa, “odvajajući ljudsku slobodu od njezinog suštinskog i konstitutivnog odnosa prema istini”.[1]
Kako je napisao sveti papa Ivan Pavao II.
Doista, dogodilo se nešto ozbiljnije: čovjek više nije uvjeren da samo u istini može naći spas. Spasonosna snaga istine je osporena, a sama je sloboda, iščupana iz svake objektivnosti, prepuštena da sama odlučuje što je dobro, a što zlo.[2]
Ovakav mentalitet oštro proturječi ljudskoj osobi, koju je Bog stvorio u savršenoj ljubavi i redu sa sobom. Onaj koji je Istina, želeći našu sreću, stvorio je čovjeka da bude sretan kada živi u punini svoje svrhe, odabirući djelovati u skladu s pravim poretkom prirodnog zakona. Jasno je da ideja da određena djela ne pridonose moralnom ustrojstvu osobe jer su “predmoralna” nije u skladu ni s jednim Kristovim učenjem ili učenjem prve Crkve: “Apostoli su odlučno odbacili bilo kakvo razdvajanje između predanost srca i djela koja to izražavaju ili dokazuju (usp. 1 Iv 2,3-6).«[3] Kao i duša i tijelo, čovjek mora živjeti van ono što vjeruje, a ne samo da to priznaje. “Zapravo, tijelo i duša su nerazdvojni: u osobi, u voljnom agentu iu namjernom činu, oni stoje ili padaju zajedno.”[4]
Ovo postaje ozbiljno relevantno ako se uzme u obzir da postoje djela koja su, po samoj svojoj naravi, biti i biti, proturječna ljudskoj osobi, te su stoga intrinzično zla. Na primjer, samo je Bog Autor života i stoga jedini koga treba obožavati. Prvi su kršćani znali da je čin prinošenja žrtvi lažnom bogu sam po sebi zao, a bezbrojni su ih ljudi odbili čak i po cijenu mučeništva. “Čak su odbili glumiti takvo štovanje, dajući tako primjer dužnosti suzdržavanja od izvršenja čak i jednog konkretnog čina protivnog Božjoj ljubavi i svjedočenju vjere.”[5] Ovo prepoznavanje objektivne moralne istine, na kojoj je prirodni zakon zapisan u srcu ljudske osobe, bit je načina na koji čovjek ostvaruje svoju namjeru birajući dobro za koje je stvoren, i time postiže konačnu sreću. Oni koji niječu ovu temeljnu potrebu za prepoznavanjem objektivne moralnosti i intrinzičnog zla upadaju u zamku samopobožanstvenjenja, gdje čovjek postaje autor vlastite moralnosti i istine. “Takav pogled je sasvim u skladu s individualističkom etikom, u kojoj je svaki pojedinac suočen sa svojom vlastitom istinom, različitom od istine drugih.” Ali, “doveden do svojih krajnjih posljedica, ovaj individualizam dovodi do poricanja same ideje ljudske prirode.”[6] Takvo prevladavajuće razmišljanje kao što je ovo “dovelo je do nijekanja, u suprotnosti sa Svetim pismom (usp. Mt 15,3-6) i stalnim naučavanjem Crkve, činjenice da prirodni moralni zakon ima Boga za svog autora i da čovjek , korištenjem razuma, sudjeluje u vječnom zakonu, koji nije na njemu da uspostavi.”[7] Čovjek ne može biti sam svoj bog, jer on je stvorenje, stvoreno na sliku Božju. Čovjek, živeći prirodni zakon slobodnim odabirom onoga što vidi kroz prosudbu svoje savjesti kao objektivno dobro i odbijajući intrinzično zlo, može ispuniti ono što jest u svojoj osobi, unoseći mir u svoj nemir dok zauzima svoje prebivalište u Bogu za kojega se nastao je.
Crkva, dakle, uči strogo pridržavanje moralnog zakona jer je to temelj onoga tko čovjek jest; zanijekati moralni zakon ne znači suočiti se s čovjekom u suosjećanju, nego zapravo zanijekati samoga čovjeka. Stoga Crkva pruža istinsku ljubav tražeći dobro svoje djece. „Crkva je zapravo zajednica i vjere i života; njezino je životno pravilo ‘vjera ljubavlju djelotvorna’ (Gal 5,6).”[8] Čovjekova sloboda stoga nije u stvaranju vlastitih zakona, već u ispunjavanju one unutarnje čežnje koja ga potiče da čini dobro za koje je stvoren. „Po uzoru na Božju slobodu, čovjekova sloboda nije negirana njegovom poslušnošću božanskom zakonu; doista, samo kroz tu poslušnost ostaje u istini i odgovara ljudskom dostojanstvu.”[9] Dakle, u poslušnosti moralnom zakonu, postoji to potpuno jedinstvo vjere i morala, slobode i istine, pravog života i suosjećajne ljubavi. Prava kršćanska vjera, “koja nije samo skup prijedloga koje treba prihvatiti s intelektualnim pristankom”, je “prije … življena spoznaja o Kristu, živo sjećanje na njegove zapovijedi i istina koju treba živjeti.”[10] Ovaj živi odnos s Isusom srž je i bit moralnosti za čovjeka. Vjera se ne odnosi na usamljenu dušu otuđenu od djelovanja tijela: “vjera je odluka koja uključuje cjelokupno postojanje. To je susret, dijalog, zajedništvo ljubavi i života između vjernika i Isusa Krista, Puta i Istine i Života (usp. Iv 14,6).“[11] U Kristu smo oslobođeni ovisnosti o grijehu i vraćena nam je moć izbora onoga što je dobro. Ponovno sagledavajući istinu, naša nas savjest može voditi naprijed prema sreći za kojom čeznemo u postizanju punine ljudske osobe stvorene na Božju sliku. Tada možemo doista djelovati sa slobodom, prema našem Gospodinu, jer “upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.”[12]
[1] Papa Ivan Pavao II., Veritatis Splendor (6. kolovoza 1993.), §4.
[2] Veritatis Splendor§84.
[3] Veritatis Splendor§26.
[4] Veritatis Splendor§49.
[5] Veritatis Splendor§91.
[6] Veritatis Splendor§32.
[7] Veritatis Splendor§36.
[8] Veritatis Splendor§26.
[9] Veritatis Splendor§42.
[10] Veritatis Splendor§88.
[11] Veritatis Splendor§88.
[12] Sveto pismo: revidirana standardna verzija, (Ivan 8:32), Nacionalno vijeće Kristovih crkava, 1971., posjećeno 30. srpnja 2016., https://www.biblegateway.com.
