Cijeli tekst: Razmišljanja Križnog puta Velikog petka pape Franje

Vatikan, 29. ožujka 2024. / 10.10 sati

Po prvi put u svom 11-godišnjem pontifikatu, papa Franjo je napisao vlastite duhovne meditacije za Via Crucis (Križni put) u petak u Rimu.

Razmišljanja se temelje na temi “U molitvi s Isusom na križnom putu” i usredotočuju se na “što je Isus doživio u tom trenutku” na svakoj postaji, rekao je Ured za tisak Svete Stolice ranije ovog tjedna kada je najavio da će Papa ponuditi njegove vlastite meditacije.

Evo cjelovitog teksta meditacija Via Crucis za Veliki petak, 29. ožujka 2024.:

POSTAJE KRIŽNOG PUTA 2024

U molitvi s Isusom na križnom putu

Uvod:

Gospodine Isuse, dok promatramo tvoj križ, shvaćamo da si se potpuno žrtvovao za nas. Sada uzimamo ovo vrijeme da budemo s vama. Želimo ga provesti u vašoj blizini. Na putu od Getsemanija do Kalvarije nikada niste prestali moliti. U ovoj Godini molitve pratimo vas na vašem vlastitom putu molitve.

Iz Evanđelja po Marku: „Otiđoše u mjesto zvano Getsemani… Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana te se poče tužiti i uznemirivati. On im reče: ‘Ostanite ovdje i budite.’ Otišao je malo dalje, bacio se na zemlju i molio… ‘Abba, Oče, tebi je sve moguće; ukloni ovu čašu od mene; ali ne ono što ja želim nego ono što ti želiš.’ Dođe i nađe ih kako spavaju; i reče Petru: ‘Zar nisi mogao ni jedan sat probdjeti?’” (Mk 14,32-37).

Gospodine, ti si se molitvom pripremao za svaki dan svoga života, a sada, u Getsemaniju, pripremaš se za svoju Pashu. Abba, Oče, Tebi je sve moguće, kažeš, jer molitva je prije svega dijalog i intimnost, ali u isto vrijeme borba i prošnja: Ukloni ovu čašu od mene! I molitva je povjeravanje i ponuda: ali ne ono što ja hoću, nego ono što ti želiš. U svojoj si molitvi prošao kroz uska vrata naše ljudske patnje i doživio je u punini. Bili ste “uznemireni i uznemireni” (Mk 14,33), uplašeni pred smrću, slomljeni pod teretom našega grijeha i pritisnuti neizrecivom tugom. Ipak, usred ove borbe, ti si molio “usrdnije” (Lk 22,44) i na taj način svoju gorku tjeskobu pretvorio u žrtvu ljubavi.

Od nas si tražio samo jedno: da ostanemo s tobom i da bdimo. Niste tražili nešto nemoguće, nego jednostavno blizinu. Koliko sam se puta, ipak, udaljio od tebe! Koliko sam puta, poput učenika, umjesto da ostanem budan, umjesto toga zaspao! Koliko sam samo puta propustio pronaći vremena ili želje za molitvu, bilo zbog umora, rastresenosti ili tuposti uma i srca! Gospodine Isuse, reci još jednom meni i nama, svojoj Crkvi: “Ustani i pomoli se” (Lk 22,46). Probudi nas, Gospodine! Probudi naša srca iz letargije, jer i danas – danas iznad svega – računaš na našu molitvu.

Prva postaja: Isus je osuđen na smrt

„Tada veliki svećenik ustade pred njih i upita Isusa: ‘Nemaš li odgovora? Što oni protiv tebe svjedoče?’ Ali on je šutio i nije odgovarao… Pilat ga opet upita: ‘Nemaš odgovora? Vidite koliko će vas optužiti.’ Ali Isus ne odgovori ništa, tako da se Pilat zaprepasti” (Mk 14,60-61; 15,4-5).

Isuse, ti si sam život, a sada si osuđen na smrt. Vi ste sama istina, a sada vam se lažno sudi. Zašto se ne bunite? Zašto ne progovoriš i ne braniš se? Zašto ne zbunite učene i moćne, kao što ste činili tako često i tako dobro? Tvoja nas reakcija muči, Isuse: u odlučujućem trenutku, odlučio si ne govoriti; ti šutiš. Jer što je zlo moćnije, vaš odgovor je radikalniji. A taj odgovor je šutnja. Ipak, ta je šutnja sama po sebi bremenita: ona je molitva, blagost, praštanje; to je sredstvo iskupljenja zla, sredstvo pretvaranja vaše strasti u žrtveni dar. Isuse, shvaćam koliko te malo poznajem, jer teško razumijem tvoju šutnju. Usred bjesomučnog tempa mog života, moje zadubljenosti u stvari ovog svijeta, moje borbe da držim korak s drugima ili moje potrebe da budem u središtu pažnje, ne uspijevam pronaći vremena da stanem i budem s tobom. Dopustiti ti, Riječi Očeva, da uvijek tiho djeluješ, da djeluješ u mom životu. Isuse, smatram da me tvoja šutnja brine. To me tjera da shvatim da molitva nije u usnama koje se miču, već u srcu koje sluša, jer moliti znači postati otvoren tvojoj riječi i obožavati tvoju prisutnost.

Pomolimo se zajedno i recimo:

Govori mom srcu, Isuse.

Ti, koji na zlo odgovaraš dobrim,

Govori mom srcu, Isuse.

Ti, koji blagošću smiruješ bijes,

Govori mom srcu, Isuse.

Ti, koji mrziš tračeve i pritužbe,

Govori mom srcu, Isuse.

Ti, koji viriš u dubinu moga srca,

Govori mom srcu, Isuse.

Ti, koji me voliš više nego ja sebe,

(Priča se nastavlja u nastavku)

Pretplatite se na naš dnevni bilten

Govori mom srcu, Isuse.

Druga postaja: Isus nosi svoj križ

„On je naše grijehe ponio u svome tijelu na križ, da mi, slobodni od grijeha, živimo za pravednost; njegovim ste ranama ozdravili” (1 Pt 2,24).

Isuse, i mi moramo nositi svoje križeve. Ponekad su doista teški: bolest, nesreća, smrt drage osobe, razočarenje u ljubavi, dijete koje je zalutalo, izgubljen posao, rana koja ne može zacijeliti, propali projekt, frustracija još jedne nade … Isuse, kako da molim u takvim situacijama? Što da radim kada se osjećam shrvano životom, teška srca, pod pritiskom i bez snage da nastavim? Vaš odgovor je poziv: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i bremena nosite i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). “Dođi meni.” Ipak, nalazim utočište u sebi: razmišljam, njegujem svoje tuge, valjam se u negativnosti. Dođi meni. Reći ovo nije dovoljno; došao si k nama i uzeo si naš križ na svoja ramena da mu olakšaš težinu. Želiš da na tvoja pleća prebacimo sve svoje probleme i potrebe, jer želiš da u tebi nađemo slobodu i ljubav. Hvala ti Isuse. Spajam svoj križ s tvojim, nosim ti svoj umor i svoje brige, bacam na tebe svaki teret svoga srca.

Pomolimo se zajedno i recimo:

Dolazim k tebi, Gospodine.

Sa pričom mog života,

Dolazim k tebi, Gospodine.

Uz sve moje brige,

Dolazim k tebi, Gospodine.

Uz sve moje slabosti i nedostatke,

Dolazim k tebi, Gospodine.

Uz sve moje strahove,

Dolazim k tebi, Gospodine.

S potpunim povjerenjem u tvoju ljubav prema meni,

Dolazim k tebi, Gospodine.

Treća postaja: Isus pada prvi put

“Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo jedno zrno; ako li umre, donosi obilan rod” (Iv 12,24).

Isuse, pao si. O čemu razmišljaš, kako se moliš, prostrt u prašinu? Prije svega, što vam daje snagu da se ponovno priberete? Dok ležiš licem prema zemlji, ne mogavši ​​vidjeti nebo gore, zamišljam kako moliš u srcu: Oče, koji jesi na nebesima. Očev pogled pun ljubavi izvor je vaše snage. U isto vrijeme, zamišljam da, dok ljubiš hladno suho tlo, razmišljaš o čovjeku, stvorenom od praha zemaljskog. Misliš na sve nas koje držiš u srcu i opet ponavljaš riječi svoje oporuke: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje” (Lk 22,19). Očeva ljubav prema vama i vaša ljubav prema nama: ta ljubav je snaga koja vas tjera da ustanete i idete naprijed. Za one koji vole nemojte ostati dolje nego počnite ispočetka; oni koji vole ne umaraju se, nego nastavljaju; oni koji vole krila i polete. Isuse, stalno te molim za mnoge stvari, ali samo jedno trebam, a to je sposobnost ljubavi. Padat ću često u životu, ali uz tvoju ljubav moći ću se pribrati i ići naprijed, kao što si i ti. Jer znaš što znači pasti. Tvoj je život bio stalni silazak radi nas: od Boga do čovjeka, od čovjeka do roba, od roba do raspeća i groba. Kao sjeme koje padne na zemlju i umre, sišao si da nas podigneš sa zemlje i dovedeš u nebo. Ti, koji nas dižeš iz praha i daješ nam novu nadu, daj mi snagu za ljubav i početak iznova.

Pomolimo se zajedno i recimo:

Isuse, daj mi snage da volim i počnem iznova.

Kad me svlada razočaranje,

Isuse, daj mi snage da volim i počnem iznova.

Kad sam opterećen osudama drugih,

Isuse, daj mi snage da volim i počnem iznova.

Kad stvari krenu naopako i izgubim strpljenje,

Isuse, daj mi snage da volim i počnem iznova.

Kad osjetim da ne mogu dalje,

Isuse, daj mi snage da volim i počnem iznova.

Kad se bojim da se nikad ništa neće promijeniti,

Isuse, daj mi snage da volim i počnem iznova.

Četvrta postaja: Isus susreće svoju majku

“Kad Isus vidje svoju majku i učenika kojega je volio gdje stoji kraj nje, reče učeniku: Evo ti majke. I od toga časa uze je učenik k sebi” (Iv 19,26-27).

Isuse, tvoji su te učenici napustili, Juda te izdao i Petar te se odrekao. Ostaješ sam sa svojim križem. Ipak je tvoja Majka tu za tebe. Njoj ne trebaju riječi, dovoljno je pogledati je u oči koje razumiju i dijele tvoju patnju. Isuse, u Marijinim očima, sjajnim od suza, vidiš odraz nježne ljubavi, toplih milovanja i zagrljaja punog ljubavi koji su te okruživali i podržavali od tvojih najranijih godina. I nas majčine oči podsjećaju na sve dobrote koje smo poznavali. Svi mi trebamo majku da nas donese na svijet, ali i da nam pomogne pronaći svoje pravo mjesto u svijetu. Ti to znaš i s križa nam daješ vlastitu majku. Evo ti majke, kažeš svome učeniku i svakome od nas. Nakon dara Euharistije, dao si nam Mariju kao posljednji, oproštajni dar. Isuse, na svom si putu snagu crpio iz sjećanja na njezinu ljubav; i moje putovanje treba biti utemeljeno na sjećanju na sve dobrote koje sam upoznao. Ipak, shvaćam koliko malo mjesta ostavljam u svojoj molitvi za zahvalno sjećanje. Moja je molitva previše užurbana, brzi popis stvari koje trebam za danas i sutra. Mary, spriječi me da žurim. Pomozi mi da se prisjećam i čuvam milosti koje sam primio, da se sjećam Božjeg oproštenja i njegovih blagoslova, da oživim svoju prvu ljubav, da iznova uživam u čudesima njegove providnosti i da prolijem suze zahvalnice.

Pomolimo se zajedno i recimo:

Gospodine, obnovi u meni sjećanje na svoju ljubav.

Kad se rane prošlosti ponovo otvore,

Gospodine, obnovi u meni sjećanje na svoju ljubav.

Kad izgubim osjećaj za stvarnost,

Gospodine, obnovi u meni sjećanje na svoju ljubav.

Kada uzimam zdravo za gotovo sve darove koje sam dobio,

Gospodine, obnovi u meni sjećanje na svoju ljubav.

Kad izgubim iz vida dar koji jesam,

Gospodine, obnovi u meni sjećanje na svoju ljubav.

Kad zanemarim da ti se zahvalim,

Gospodine, obnovi u meni sjećanje na svoju ljubav.

Peta postaja: Isusu pomaže Šimun Cirenac

“Dok su ga vojnici odveli, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja, metnuše na njega križ i natjeraše ga da ga nosi iza Isusa” (Lk 23,26).

Isuse, koliko često pred životnim izazovima mislimo da možemo sami! Kako nam je teško tražiti pomoć, da ne ostavimo dojam da nismo dorasli zadatku! Koliko samo truda ulažemo da se prikažemo u najboljem svjetlu, da napravimo dobru predstavu! Nije lako vjerovati drugima, a još manje ovisiti o njima. Ali oni koji mole znaju svoje potrebe, a ti si, Isuse, u vlastitoj molitvi znao što znači potpuno se povjeriti. Dakle, nisi odbio pomoć koju ti je ponudio čovjek iz Cirene. Dopustio si ovom jednostavnom čovjeku, poljoprivredniku koji se vraćao s polja, da svjedoči tvojoj slabosti. Hvala ti, Isuse, jer si nam davši pomoći u svojoj potrebi pokazao sliku Boga koji nije dalek i nedodirljiv. U svojoj ranjivosti pokazao si nam trijumf svoje ljubavi. Vi ste nas tome naučili voljeti znači pružiti ruku onima koji se možda srame tražiti našu pomoć. Na taj način slabost postaje prilika za rast. To se dogodilo Šimunu Cirencu. Tvoja slabost mu je promijenila život; jednog dana će shvatiti da je pomogao svom Spasitelju i bio otkupljen upravo križem koji je nosio. Isuse, daj da se i moj život promijeni. Pomozi mi da smanjim svoju obranu i dopustim ti da me voliš na onim mjestima gdje sam najteže pao.

Pomolimo se zajedno i recimo:

Ozdravi me, Isuse.

Iz pretpostavke samodostatnosti,

Ozdravi me, Isuse.

Od pomisli da mogu bez tebe ili bilo koga drugog,

Ozdravi me, Isuse.

Od moje opsesije da budem savršen,

Ozdravi me, Isuse.

Od moje nevoljkosti da ti povjerim svoju slabost,

Ozdravi me, Isuse.

Od žurbe pored potrebitih koje susrećem na putu,

Ozdravi me, Isuse.

Šesta postaja: Isusa tješi Veronika i briše mu lice

„Blagoslovljen Bog, Otac milosrđa i Bog svake utjehe, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji, da i mi možemo tješiti one koji su u bilo kojoj nevolji… Jer kao što su muke Kristove obilne za nas, tako je i utjeha naša obilna po Kristu” (2 Kor 1,3-5).

Isuse, mnoštvo ljudi svjedoči brutalnom prizoru tvog smaknuća. Ne poznajući vas i ne poznajući istinu, oni donose presude, bacaju klevete, rugaju vam se i osuđuju vas. Ista stvar se događa i sada, Gospodine, bez potrebe za jezivom paradom: potrebna je samo tipkovnica za izbacivanje uvreda i osuda. Ipak, usred urlanja gomile, jedna žena se probija do Isusa. Ona ne govori ništa; ona djeluje. Ona ne lupeta i ne vrijeđa; ona pokazuje milost i samilost. Ona ide protiv plime: sama, s hrabrošću suosjećanja i ljubavi, pronalazi način da prođe među vojnicima, samo da vas utješi milovanjem. Njezina milosrdna gesta pamtit će se za sva vremena. Isuse, koliko puta te molim za utjehu! Veronica me podsjeća da i ti želiš biti utješen. Ti, Bože koji nam se približavaš, moli nas da se približimo tebi. Ti, utjeho moja, želiš da te ja tješim. Isuse, ljubavi neuzvraćena, i danas tražiš među mnoštvom srca osjetljiva na tvoju patnju i bol. Ti tražiš prave štovatelje, one koji se klanjaju u duhu i istini (usp. Iv 4, 23), i ostaju u tebi (usp. Iv 15). Isuse, Ljubavi napuštena, probudi u meni želju da ostanem u tvojoj prisutnosti, da ti se klanjam i da te tješim. Daj da u tvoje ime budem izvor utjehe za druge.

Pomolimo se zajedno i recimo:

Učini me svjedokom svoje utjehe.

Bože milosti, uvijek blizu slomljenog srca,

Učini me svjedokom svoje utjehe.

Bože nježne ljubavi, koji nam se smiluj,

Učini me svjedokom svoje utjehe.

Bože suosjećanja, koji mrziš apatiju i ravnodušnost,

Učini me svjedokom svoje utjehe.

Ti, koja si ožalošćena kad upirem prstom u druge,

Učini me svjedokom svoje utjehe.

Ti koji si došao ne osuditi nego spasiti,

Učini me svjedokom svoje utjehe.

Sedma postaja: Isus ponovno pada pod težinom križa

“[The younger son] došao k sebi i rekao… ‘Ustat ću i otići svome ocu, i reći ću mu: ‘Oče, sagriješio sam” … Tako je krenuo i otišao svome ocu. Ali dok je još bio daleko, ugleda ga njegov otac i sažali mu se; potrčao je i zagrlio ga i poljubio. Tada mu sin reče: ‘Oče, sagriješio sam; Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom.’ Ali otac je rekao… ‘Ovaj moj sin je bio mrtav i ponovno je živ; izgubljen bijaše i nađe se’” (Lk 15,17-18.20-22.24).

Isuse, križ je težak: nosi svu težinu razočaranja, neuspjeha i poniženja. Shvaćam to kad god se osjećam svladano, opterećeno i neshvaćeno; kad me pritišće teret odgovornosti i posla, kad se nađem u stisku tjeskobe i očaja, i stalno si govorim: „To je to; ovaj put se nećeš vratiti.” I postaje samo gore. Svaki put kad ponovno padnem u svoje grijehe i pogreške, dotaknem dno: kritičan sam prema drugima i onda shvatim da nisam drugačiji. Ne postoji ništa gore od grižnje savjesti i neodoljivog osjećaja krivnje. Isuse, padao si uvijek iznova pod težinom križa, pa si uz mene kad god posrnem i padnem. S tobom nada uvijek iznova izvire; nakon svakog pada, mogu ponovno ustati. Kad posrnem, ti ne odustaješ od mene, nego se još više približavaš. Hvala ti što me čuvaš. Hvala ti jer tako često padam, a ti mi nikad ne prestaješ opraštati. Nastavi me podsjećati da svaki pad može postati ključni korak na mom putu, budući da mi pomaže shvatiti jednu stvar koja je važna: svoju potrebu za tobom. Isuse, usadi mi u srce čvrstu spoznaju da istinski ustajem tek kad me ti podigneš, kad me oslobodiš od mojih grijeha. Jer život ne počinje iznova mojim odlukama, već tvojim oproštenjem.

Pomolimo se zajedno i recimo:

Podigni me, Isuse.

Kad sam obeshrabren, užasnut i obeshrabren,

Podigni me, Isuse.

Kad prepoznam svoje nedostatke i osjećam se bezvrijedno,

Podigni me, Isuse.

Kad me preplave osjećaji srama i neadekvatnosti,

Podigni me, Isuse.

Kad sam u iskušenju da izgubim nadu,

Podigni me, Isuse.

Kad zaboravim da je moja snaga u tvom oprostu,

Podigni me, Isuse.

Osma postaja: Isus susreće jeruzalemske žene

“Išlo je za njim mnoštvo naroda, a među njima i žene koje su se udarale u prsa i naricale za njim” (Lk 23,27).

Isuse, tko ostaje s tobom do kraja na križnom putu? Ne oni moćnici koji te čekaju na Kalvariji, niti promatrači koji stoje podalje, nego oni obični ljudi koji su veliki u tvojim očima, a mali u očima svijeta. Postoje žene u kojima si udahnuo nadu: Nemaju glasa, ali se osjeća njihova prisutnost. Pomozi nam prepoznati dostojanstvo onih žena koje su ostale vjerne i stale uz tebe u tvojoj strasti, i onih koje su u naše vrijeme iskorištavane i trpe nepravdu i poniženje. Isuse, žene koje susrećeš udaraju se u prsa i plaču za tobom. Ne plaču za sobom, nego za tobom; oni plaču zbog zla i grijeha svijeta. Njihove molitve pune suza diraju vaše srce. Može li moja vlastita molitva izazvati suze? Jesam li dirnut dok gledam u tebe, razapetog za moje dobro, i razmišljam o tvojoj nježnoj, ranjenoj ljubavi? Žalim li zbog svog licemjerja i svoje nevjere? Kada sam suočen s tragedijama današnjeg svijeta, je li moje srce zaleđeno ili se topi? Kako da reagiram kad vidim ratno ludilo, lica djece koja se više ne smiju nasmijati i majki koje ih vide gladne i site, a nemaju više suza za proliti? Isuse, ti si plakao nad Jeruzalemom; plačeš nad tvrdoćom naših srca. Dirnulo me u srce; dodaj suze mojoj molitvi i molitvu mojim suzama.

Pomolimo se zajedno i recimo:

Isuse, otopi moje okorjelo srce.

Ti znaš tajne svakog srca,

Isuse, otopi moje okorjelo srce.

Ožalošćena si tvrdoćom naših srca,

Isuse, otopi moje okorjelo srce.

Ti voliš srca ponizna i skrušena,

Isuse, otopi moje okorjelo srce.

Ti si svojim oproštenjem osušio Petrove suze,

Isuse, otopi moje okorjelo srce.

Ti našu žalost pretvaraš u pjesmu,

Isuse, otopi moje okorjelo srce.

Deveta postaja: Isusu svlače haljine

“Gospodine, kad smo te vidjeli gladnog i dali ti jesti ili žednog i napojili te? A kada smo te vidjeli stranca i dočekali te ili golog i obukli te? A kada smo te vidjeli bolesnog ili u zatvoru i posjetili te?’ … A on će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, kao što učiniste jednome od ovih najmanjih uda moje obitelji, meni učiniste’” (Mt 25,37-40).

Isuse, izgovorio si ove riječi prije svoje muke. Sada znam zašto ste inzistirali na tome da se poistovjetite s onima u potrebi. I ti si bio zatvoren; i ti si bio stranac, vođen izvan grada da te razapnu. I ti si bio gol, svučen. I ti si bio bolestan i ranjen; na križu si i ti bio žedan i gladan ljubavi. Nauči me vidjeti te u onima koji pate, jer ti si tu, iu onima koji su lišeni dostojanstva, poniženi ohološću, nepravdom i moći onih koji iskorištavaju siromašne u općoj ravnodušnosti. Gledam te, Isuse, razgolićena, i shvaćam da tražiš od mene da skinem sa sebe toliko nepotrebnih stvari. Jer ti ne gledaš na izgled, nego na srce, i tražiš molitvu koja nije prazna, nego bogata ljubavlju. Lišen svega, liši me se na isti način. Riječi su jeftine. Volim li te doista u sirotinji, tvoje ranjeno tijelo? Molim li za one kojima je oduzeto dostojanstvo? Ili se molim samo za svoje potrebe i oblačim se u vlastite sigurnosti? Isuse, tvoja me istina razgolićuje i tjera me da se usredotočim na ono što je stvarno važno: na tebe, Gospodine raspeti, i našu raspetu braću i sestre. Daj mi da to sada shvatim, da me ne nađu golog, lišenog ljubavi, kad budem stajao pred tobom posljednjeg dana.

Pomolimo se zajedno i recimo:

Skini me, Gospodine Isuse.

O mojoj vezanosti za izgled,

Skini me, Gospodine Isuse.

Od mog oklopa ravnodušnosti,

Skini me, Gospodine Isuse.

Moje ideje da pomaganje drugima nije moj posao,

Skini me, Gospodine Isuse.

Prazne riječi i rutinske molitve,

Skini me, Gospodine Isuse.

O ideji da je život dobar ako je dobar za mene,

Skini me, Gospodine Isuse.

Deseta postaja: Isusa pribijaju na križ

“Kad dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše Isusa sa zločincima, jednim s njegove desne i jednim s lijeve strane. Tada Isus reče: ‘Oče, oprosti im; jer ne znaju što čine’” (Lk 23,33-34).

Isuse, probadaju ti ruke i noge čavlima, parajući ti meso; ali čak i sada, kada je tvoja fizička bol najgora, izgovaraš nezamislivu molitvu: Ti oprosti onima koji zabijaju čavle u tvoja zapešća. Niti je ovo prvi put, jer si toliko puta, kako nam govori Evanđelje, ponavljao: „Oče, oprosti…“ S tobom, Isuse, i ja mogu naći hrabrosti prigrliti oproštenje koje oslobađa naša srca i omogućuje život početi iznova. Gospodine, nije bilo dovoljno da nam oprostiš; također si nas ispričao pred Ocem: “jer ne znaju što čine.” Stao si na našu stranu, postao naš odvjetnik, zauzeo se u našu korist. Sada su tvoje ruke koje su blagoslovljene i iscijeljene čvrsto prikovane; sada se tvoje noge koje su donosile radosnu vijest siromasima više ne mogu pomaknuti; sada, u krajnjoj bespomoćnosti, pokazuješ nam pobjedonosnu snagu molitve. Na vrhu Golgote otkrivaš nam visine zagovorne molitve, koja donosi spasenje svijetu. Isuse, daj da molim ne samo za sebe i za svoje bližnje, nego i za one koji me ne vole i za one koji me povrijeđuju. Dopusti mi da molim, po nakanama tvoga srca, za one koji odlutaju daleko od tebe. Dopusti mi da učinim zadovoljštinu i zagovaram sve one koji te ne poznaju ili radost iskustva tvoje ljubavi i oprosta.

Pomolimo se zajedno i recimo:

Oče, smiluj se nama i cijelom svijetu.

Po Isusovoj žalosnoj muci,

Oče, smiluj se nama i cijelom svijetu.

Snagom njegovih rana,

Oče, smiluj se nama i cijelom svijetu.

Svojim oproštenjem ponuđenim na križu,

Oče, smiluj se nama i cijelom svijetu.

Za sve one koji opraštaju drugima iz ljubavi prema tebi,

Oče, smiluj se nama i cijelom svijetu.

Molitvama svih onih koji u tebe vjeruju i nadaju se, štuju te i vole,

Oče, smiluj se nama i cijelom svijetu.

Jedanaesta postaja: Isusov vapaj napuštenosti

“Od podneva nastupio je mrak ver cijelu zemlju do tri popodne. A oko tri sata Isus povika iza glasa: ‘Eli, Eli, lema sabachthani?’ to jest: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’” (Mt 27,45-46).

Isuse, neočekivana je ova tvoja molitva: Ti vapiješ Ocu u svojoj napuštenosti. Ti, vječni Sine, ne daješ odgovore s visine, nego jednostavno pitaš zašto? Na vrhuncu svoje strasti doživljavate udaljenost Oca; više ga čak i ne zovete “Oče”, nego “Bog”, gotovo kao da mu više ne možete nazreti lice. Zašto? Da možeš uroniti u ponor naše boli. Učinio si to zbog mene, da kad vidim samo tamu, kad doživim kolaps svojih sigurnosti i krš svog života, da se više ne osjećam sam, nego da shvatim da si tu pored mene. Ti, Bože blizine, iskusio si napuštenost tako da ja više ne moram biti žrtva osjećaja izoliranosti i napuštenosti. Kada ste postavili pitanje zašto, učinili ste to riječima psalma. Čak si i najveće iskustvo pustoši pretvorio u molitvu. Kao što i mi moramo činiti, usred oluja života. Umjesto da šutimo, zatvoreni u sebe, trebamo zavapiti tebi. Slava tebi, Gospodine Isuse, jer nisi pobjegao od moje boli i zbunjenosti, nego si ih u potpunosti okusio. Hvala ti i slava, jer si premostio sve udaljenosti da bi se približio onima koji su bili najdalje od tebe. U svojoj mračnoj noći, kad se stalno pitam zašto, nalazim tebe, Isuse, svjetlo koje svijetliš u tami. I u molbi svih onih koji su sami, odbačeni, potlačeni ili napušteni, nalazim tebe, moj Bože. Neka uvijek prepoznajem tvoju prisutnost i s ljubavlju ti se obraćam.

Pomolimo se zajedno i recimo:

Isuse, pomozi mi da te prepoznam i zavolim.

Kod nerođene i napuštene djece,

Isuse, pomozi mi da te prepoznam i zavolim.

Kod mladih ljudi koji žude da netko čuje njihov krik bola,

Isuse, pomozi mi da te prepoznam i zavolim.

U mnogim starijim ljudima ostavljenim samima i zaboravljenima,

Isuse, pomozi mi da te prepoznam i zavolim.

U zatvorenicima i usamljenima,

Isuse, pomozi mi da te prepoznam i zavolim.

Kod onih naroda koji su najviše iskorištavani i ignorirani,

Isuse, pomozi mi da te prepoznam i zavolim.

Dvanaesta postaja: Isus umire, preporučujući sebe Ocu, a dobrog razbojnika raju

“[One of the criminals who were crucified with him] reče: ‘Isuse, sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo.’ Odgovorio je: ‘Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju’ … Tada Isus, povika iza glasa, reče: ‘Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj.’ Rekavši to, izdahne” (Lk 23,42-43.46).

Zločinac u raju! On se povjerava tebi, Isuse, a ti njega, zajedno sa sobom, povjeravaš Ocu. Bože nemogućeg, ti pretvaraš lopova u sveca. I ne samo to: na Kalvariji mijenjate tijek povijesti. Vi pretvarate križ, amblem mučenja, u samu ikonu ljubavi. Ti činiš zid smrti mostom do života. Ti pretvaraš tamu u svjetlo, podjele u zajedništvo, tugu u ples. Čak pretvarate grobnicu, posljednju ispostavu života, u vrata nade. Sve te preokrete donosiš u zajedništvu s nama, a nikad bez nas. Isuse, sjeti me se! Ova iskrena molitva bila je sve što je bilo potrebno da se učini čudo u životu tog zločinca. Tolika je nevjerojatna moć molitve. Ponekad se mogu osjećati da moje molitve ostaju neuslišane, ali ono što je najvažnije je ustrajati, ustrajati, stalno ti govoriti: “Isuse, sjeti me se!” Ako me se sjetiš, moje zlo više neće biti krajnja točka nego novi početak. Sjeti me se: primi me još jednom u svoje srce, čak i kad zalutam, kad izgubim put u metežu života. Sjeti me se, Isuse, jer to što si me se sjetio – kako nam pokazuje Dobri razbojnik – znači ući u raj. Iznad svega, podsjeti me, Isuse, da moja molitva može promijeniti tijek povijesti.

Pomolimo se zajedno i recimo:

Isuse, sjeti me se.

Kad nada nestane i razočarenje zavlada,

Isuse, sjeti me se.

Kada sam nemoćan da donesem odluku,

Isuse, sjeti me se.

Kad izgubim vjeru u sebe i u druge,

Isuse, sjeti me se.

Kad izgubim iz vida neizmjernost tvoje ljubavi,

Isuse, sjeti me se.

Kad pomislim da su sve moje molitve uzaludne,

Isuse, sjeti me se.

Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa i stavljaju u Marijine ruke

„Šimeon reče svojoj majci Mariji: ‘Ovo je dijete određeno na pad i na uskrsnuće mnogih u Izraelu i da bude znak koji će se suprotstaviti… i tebi će samoj mač probosti dušu’” (Lk 2,33). -35).

Marijo, jer si rekla “da”, Riječ je utjelovila u tvojoj utrobi. Sada njegovo slomljeno tijelo leži u vašem krilu. Dijete koje ste nekoć držali u naručju sada je unakaženi leš. Ipak, čak i sada, u dubini svoje tuge, pokazujete svoju potpunu samoprepuštenost. Mač ti je probo dušu, ali u svojoj molitvi i dalje govoriš “da” Bogu. Tako nam je teško reći “da”; češće kažemo “ali”: ali da sam imao bolje roditelje, ali da sam bio bolje shvaćen i voljen, ali da mi je karijera krenula, ali da nisam imao taj problem ili tu bolest, ali da je Bog samo uslišio moju molbu… Pitamo se zašto se stvari događaju tako kako se dešavaju, pa nam je teško živjeti sadašnji trenutak s ljubavlju. Ti si, Mary, mogla imati bezbroj “ako” za reći Bogu, ali si ustrajala u tome da kažeš “da”. Postojan u vjeri, vjerovao si da tuga, proživljena u ljubavi, donosi spasonosni plod. Da kod Boga patnja nikada nema posljednju riječ. Dok u rukama držiš beživotno Isusovo tijelo, još jednom čuješ njegove posljednje riječi upućene tebi: Evo ti sina. Majko, ja sam taj sin! Uzmi me u svoje ruke i njeguj moje rane. Pomozi mi reći “da” Bogu, “da” ljubavi. Majko milosrđa, živimo u nemilosrdnom dobu i čeznemo za suosjećanjem i razumijevanjem. Snagom svoje ljubavi pomaži nas melemom blagosti. Svladaj otpor naših srca i razveži čvorove naših duša.

Pomolimo se zajedno i recimo:

Mary, uzmi me za ruku.

Kad se prepustim optuživanju i samosažaljenju,

Mary, uzmi me za ruku.

Kad odustanem i podlegnem svojim neuspjesima,

Mary, uzmi me za ruku.

Kad sam slab i teško mi je reći “da” Bogu,

Mary, uzmi me za ruku.

Kad sam popustljiv prema sebi i nepopustljiv prema drugima,

Mary, uzmi me za ruku.

Kad želim da se Crkva i svijet promijene, a sebe odbijam promijeniti,

Mary, uzmi me za ruku.

Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob Josipa iz Arimateje

“Kad je bila večer, dođe bogati čovjek iz Arimateje, imenom Josip, koji je također bio Isusov učenik. Otišao je k Pilatu i zamolio ga za tijelo Isusovo… Josip uze tijelo, zamota ga u čisto platno i položi u svoj novi grob, koji bijaše isklesao u stijeni” (Mt 27,57-60).

Josipa. Ime koje se, uz ime Marije, pojavljuje u zoru Kristova dolaska, sada se vraća s prvim svjetlom Uskrsa. Josip iz Nazareta je usnio san i hrabro je uzeo Isusa i spasio ga od Heroda. Ti, Josipe iz Arimateje, sada uzimaš njegovo tijelo, ne sluteći da će se nešto nevjerojatno i prekrasno dogoditi tamo, u grobu koji si osigurao za Isusa kada se sve činilo izgubljenim. Ipak, kako je istina da svaki dar dan Bogu dobiva još veću nagradu. Josipe iz Arimateje, ti si prorok odvažnosti i hrabrosti. Da biste predali svoj dar onome tko je bio mrtav, prilazite strašnom Pilatu i tražite dopuštenje da pokopate Isusa u grobu koji ste pripremili za sebe. Tvoja molba je uporna i učini što si rekao. Josipe, podsjeti nas da ustrajna molitva donosi plodove i pobjeđuje čak i tamu smrti. Ljubav nikada ne ostaje bez odgovora, ali uvijek daje nove početke. Vaša grobnica, koja će – jedina u povijesti – biti izvor novog života, sama je bila nova, svježe isklesana u stijeni. Što se mene tiče, koji ću novi dar dati Isusu ovog Uskrsa? Još malo vremena za provesti s njim? Malo više ljubavi prema drugima? Moji strahovi i moje zakopane tuge, koje Krist čeka da mu ih ponudim, kao što si ti učinio sa svojim grobom? Bit će to uistinu Uskrs ako samo dam nešto od sebe Onome koji je dao svoj život za mene. Jer u davanju primamo i pronalazimo svoje živote kad god ih izgubimo, svoju imovinu kad god ih damo.

Pomolimo se zajedno i recimo:

Smiluj se Gospodine.

Na meni, tako gadim biti preobraćen,

Smiluj se Gospodine.

Na meni, tako sklonom uzimanju i tako nevoljkom davanju,

Smiluj se Gospodine.

Na mene, koji se tako teško predajem tvojoj ljubavi,

Smiluj se Gospodine.

Na nama, tako spremnim za korištenje stvari, ali tako sporim za služenje drugima,

Smiluj se Gospodine.

Na našem svijetu, prošaranom grobnicama sebičnosti,

Smiluj se Gospodine.

Završni zazivi Presvetom Imenu Isusovu

Gospodine, uznosimo ti svoju molitvu, poput siromaha, potrebitih i bolesnika iz Evanđelja, koji su te zazvali na najjednostavniji i najizravniji način: zazivajući tvoje ime.

Isuse, samo tvoje ime spašava, jer ti si naše spasenje.

Isuse, ti si moj život. Trebam te, da ne zalutam, jer ti mi opraštaš i podižeš me; donosiš iscjeljenje mom srcu i daješ smisao mojoj boli.

Isuse, uzeo si moje zlo na sebe. S križa me ne optužuješ nego me grliš. Krotka i ponizna srca, izliječi me od ljubomore i ogorčenosti; oslobodi me sumnji i nepovjerenja.

Isuse, dok te promatram na križu, nalazim čistu ljubav, smisao svoga života i cilj svoga puta. Pomozi mi da volim i opraštam, da ostavim iza sebe svoju nestrpljivost i ravnodušnost i da se ne sažaljevam.

Isuse, na križu si žeđao. Žeđao si za mojom ljubavlju i mojom molitvom; računate na njih, u dovođenju do ispunjenja vašeg plana dobrote i mira.

Isuse, zahvaljujem ti za sve one koji se odazivaju tvom pozivu i ustraju u molitvi, čvrstoj vjeri i postojanosti u suočavanju sa svim izazovima i poteškoćama.

Isuse, uzdižem k tebi pastire tvoga stada, čija molitva podupire sveti narod tvoj. Neka nađu vremena za boravak u tvojoj prisutnosti i neka prilagode svoja srca tvojim.

Isuse, slavim te za one kontemplativce, muške i ženske, čija molitva, skrivena od svijeta i tebi ugodna, uzdržava Crkvu i našu ljudsku obitelj.

Isuse, donosim pred tebe sve one obitelji i pojedince koji su večeras s nama molili u svojim domovima: starije, osobito one koji žive sami, i bolesne, blago Crkve, koji svoje patnje spajaju s tvojima.

Isuse, neka ova zagovorna molitva zagrli našu braću i sestre koji u tolikim dijelovima svijeta trpe progon zbog tvoga imena; oni koji proživljavaju traumu rata i svi oni koji u tebi traže snagu da nose svoje teške križeve.

Isuse, po svom si nas križu učinio jednim. Dovedi vjernike u dublje zajedništvo, pomozi nam da rastemo u bratstvu i snošljivosti, da međusobno surađujemo i da zajedno idemo. Podari trajni mir svojoj Crkvi u cijelom svijetu.

Isuse, samo sudi tko će me jednog dana po imenu zvati, oslobodi me ishitrenog suda, ogovaranja i nasilnih i uvredljivih riječi.

Isuse, u času svoje smrti rekao si: “Svršeno je.” Još nisam završio svoj životni put, ali se i dalje uzdam u tebe, jer ti si moja nada, nada Crkve i nada našeg svijeta.

Isuse, dopusti mi da ti kažem posljednju riječ, i da je ponavljam uvijek iznova: Hvala ti! Hvala ti, Gospodine moj i Bože moj!