Rime redakcije, 9. svibnja 2025. / 08:57
Papa Leo XIV održao je ovu homiliju na svojoj prvoj misi kao papa u Sikstinskoj kapeli 9. svibnja, ujutro nakon što je izabran za 267. nasljednika svetog Petra, obraćajući se kardinalnim biračima koji su ga odabrali.
Počet ću s riječju na engleskom, a ostalo je na talijanskom. Ali želim ponoviti riječi iz odgovornog psalama: “Pjevala ću novu pjesmu Gospodinu, jer je on učinio čudese.”
I doista, ne samo sa mnom, već i sa svima nama. Moj brat kardinali, dok jutros slavimo, pozivam vas da prepoznate čudo koje je Gospodin učinio, blagoslove koje Gospodin i dalje izlijeva sve nas kroz Ministarstvo Petra.
Pozvali ste me da nosim taj križ i da budem blagoslovljen tom misijom, a znam da se mogu osloniti na svakog od vas da hodamo sa mnom, dok nastavljamo kao crkva, kao zajednica Isusova prijatelja, kao vjernici da najavljuju dobre vijesti, kako bi najavili evanđelje.
[Continuing in Italian] “Ti si Krist, Sin živog Boga” (Mt 16,16). Ovim riječima, Petar, pitao ga je gospodar, zajedno s ostalim učenicima, o njegovoj vjeri u njega, izrazio je baštinu koju je Crkva, apostolskom sukcesijom, sačuvala, produbila i predala dvije tisuće godina.
Isus je Krist, Sin živog Boga: onaj Spasitelj, koji samo otkriva lice Oca.
U njemu se Bog, kako bi se učinio bliskim i dostupnim muškarcima i ženama, otkrio nam se u vjernim očima djeteta, u živahnom umu mlade osobe i u zrelim obilježjima muškarca (usp. Gaudium et Spes, 22), konačno se pojavio svojim učenicima nakon uskrsnuća s njegovim slavnim tijelom. Tako nam je pokazao model ljudske svetosti koji svi možemo oponašati, zajedno s obećanjima vječne sudbine koja nadilazi sve naše granice i sposobnosti.
Petar, u svom odgovoru, razumije obje ove stvari: Božji dar i put koji treba slijediti kako bi se omogućio da se taj dar promijeni. Oni su dva neodvojiva aspekta spasenja povjerenih Crkvi da budu proglašeni za dobro ljudskog roda. Doista, oni su nam povjereni, koje su ga izabrali prije nego što smo formirani u maternicama naših majki (usp. Jer 1: 5), preporođeni u vodama krštenja i, nadmašujući naša ograničenja i bez ikakvih zasluga, dovedenih ovamo i poslano odavde, tako da se gospel može proglasiti svakim stvorenim (CF.
Na određeni način, Bog me pozvao vašim izborom da naslijedim princa apostola i povjerio mi je ovo blago tako da sam, uz njegovu pomoć, možda njegov vjerni administrator (usp. 1 Kor 4,2) radi čitavog mističnog tijela Crkve. Učinio je to kako bi ona bila sve potpunija grad postavljena na brdu (usp. Otk 21:10), Kovčeg spasenja koji plove kroz vode povijesti i svjetionik koji osvjetljava mračne noći ovog svijeta. I to, ne toliko kroz veličanstvenost njezinih građevina ili veličine svojih zgrada – poput spomenika među kojima se nalazimo – već kroz svetost svojih članova. Jer mi smo ljudi koje je Bog odabrao kao svoj, tako da možemo proglasiti divna djela onoga što nas je izmavilo iz svoje čudesne svjetlosti (usp. 1 Pet 2: 9).
Petar, međutim, svoju vjeru daje u odgovoru na određeno pitanje: “Tko ljudi kažu da je Sin Čovječji?” (Mt 16,13). Pitanje nije beznačajno. To se odnosi na bitan aspekt našeg ministarstva, naime, svijeta u kojem živimo, s njegovim ograničenjima i njegovim potencijalom, njegovim pitanjima i njegovim uvjerenjima.
“Tko ljudi kažu da je Sin Čovječji?” Ako razmišljamo o sceni koju razmatramo, možda ćemo pronaći dva moguća odgovora, koji karakteriziraju dva različita stavova.
Prvo, tu je i svjetski odgovor. Matthew nam kaže da se ovaj razgovor između Isusa i njegovih učenika odvija u prekrasnom gradu Cezareji Philippi, ispunjen luksuznim palačama, postavljenom u veličanstvenom prirodnom krajoliku u podnožju planine Hermon, ali i mjesto okrutne moći i prizor izdaja i nevjere. Ova postavka govori nam o svijetu koji Isusu smatra potpuno beznačajnom osobom, u najboljem slučaju netko s neobičnim i upečatljivim načinom govora i glume. I tako, nakon što njegova prisutnost postane nepristojna zbog njegovih zahtjeva za iskrenošću i njegovim strogim moralnim zahtjevima, ovaj “svijet” neće ustručavati se odbiti i eliminirati ga.
Tada je tu i drugi mogući odgovor na Isusovo pitanje: onaj običnih ljudi. Za njih Nazarenac nije šarlatan, već uspravan čovjek, onaj koji ima hrabrost, koji dobro govori i kaže prave stvari, poput ostalih velikih proroka u povijesti Izraela. Zbog toga ga slijede, barem onoliko dugo koliko mogu to učiniti bez previše rizika ili neugodnosti. Ipak, on je on samo čovjek, i stoga su, u vrijeme opasnosti, tijekom njegove strasti i oni ga napuštaju i odlaze razočarani.
Ono što je upečatljivo u ova dva stavova je njihova važnost danas. Oni utjelovljuju ideje koje bismo lako mogli pronaći na usnama mnogih muškaraca i žena u naše vrijeme, čak i ako su, iako su u osnovi identični, izraženi na različitim jezikom.
I danas postoje mnoge postavke u kojima se kršćanska vjera smatra apsurdnom, namijenjenim slabim i neinteligentnim. Postavke u kojima su preferirani drugi vrijednosni papiri, poput tehnologije, novca, uspjeha, moći ili zadovoljstva.
To su konteksti u kojima nije lako propovijedati evanđelje i svjedočiti o njegovoj istini, gdje se vjernici rugaju, protive, prezira ili u najboljem slučaju toleriraju i sažaljevaju. Ipak, upravo iz tog razloga, to su mjesta na kojima je očajnički potrebna naša misionarska pomoć. Nedostatak vjere često je tragično praćen gubitkom smisla u životu, zanemarivanjem milosrđa, groznim kršenjima ljudskog dostojanstva, krizom obitelji i mnogim drugim ranama koje pogađaju naše društvo.
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
Danas se i danas postoje mnoge postavke u kojima je Isus, iako cijenjen kao čovjek, sveden na vrsta karizmatičnog vođu ili Supermana. To je istina ne samo među nevjernicima, već i kod mnogih kršćanskih kršćana, koji su na taj način živjeli, na ovoj razini, u stanju praktičnog ateizma.
Ovo je svijet koji nam je povjeren, svijet u kojem nas je, dok nas je papa Franjo učio, pozvani da svjedočimo svojoj radosnoj vjeri u Isusa Spasitelja. Stoga je bitno da se i mi ponavljamo, s Petrom: “Ti si Krist, Sin živog Boga” (Mt 16,16).
Važno je to učiniti, prije svega, u našem osobnom odnosu s Gospodinom, u našem predanosti svakodnevnom putovanju obraćenja. Zatim, da to učinite kao crkva, zajedno doživljavajući svoju vjernost Gospodinu i donoseći dobre vijesti svima (usp. Lumen Gentium, 1).
Kažem ovo prije svega sebi, kao Petrov nasljednik, dok započinjem svoju misiju kao biskup u Rimu i, prema dobro poznatom izrazu svetog Ignacija iz Antiohije, pozvan je da predsjeda u dobrotvorne svrhe nad Univerzalnom crkvom (usp. Pismo Rimljanima, Prolog). Sveti Ignacije, koji je u lancima vodio u ovaj grad, mjesto njegove predstojeće žrtve, napisao je tamošnjim kršćanima: “Tada ću uistinu biti učenik Isusa Krista, kad svijet više ne vidi moje tijelo” (pismo Rimljanima, IV, 1). Ignacije je govorio o tome da ih je proždirao divlje zvijeri u areni – i tako se dogodilo – ali njegove se riječi općenito primjenjuju na nezamjenjivu predanost za sve one u Crkvi koji vrše Ministarstvo vlasti. To je da se povuče na stranu kako bi Krist ostao, da se učini malim kako bi bio poznat i proslavio (usp. Jn 3:30), da se potrošite na sve strane kako bi svi mogli imati priliku znati i voljeti ga.
Neka mi Bog dodijeli ovu milost, danas i uvijek, kroz ljubavni zagovor Marije, Majku crkve.
Papa Leo XIV (rođen Robert Francis Prevost, 14. rujna 1955.) postao je 267. nasljednik svetog Petra 8. svibnja 2025. – prvi pontif iz Sjedinjenih Država. Augustinski fratar i kanonist s doktoratom iz Angelicuma, intenzivno je služio u Peruu prije nego što je dvanaest godina vodio svjetski augustinski nalog. Prije izbora služio je kao prefekt dikastera za biskupe pod papom Franjo. U svom prvom papinskom obraćanju blagoslovio je gužve na Trgu svetog Petra riječima: “Mir Budi sa svima vama!” Njegova prethodna razmišljanja o episkopatu naglasila su “komuniciranje ljepote vjere i radosti poznavanja Isusa Krista” kao središnjeg u misiji Crkve. (Slika kredita: Vatikanski mediji)
