Današnja nas čitanja uče o brizi za ovce – one trebaju vrata da zaštite svoj tor, pastira koji će ih voditi na dobru pašu i uši da čuju Glas koji trebaju slijediti.
Evanđelje (Pročitaj Iv 10,1-10)
Današnje čitanje najbolje je razumjeti unutar konteksta Ivanova evanđelja. U prethodnom poglavlju nalazi se izvještaj o Isusovom ozdravljenju slijepog od rođenja, čitanje korizmenog lekcionara. Prisjetimo se da je to bila lekcija o duhovnom vidu i sljepoći. Obični slijepi Židov kojeg je Isus izliječio mogao je vidjeti i štovati Isusa kao Mesiju. Farizeji koji su ga ispitivali, međutim, nisu htjeli imati ništa s Isusom: “Znamo da je Bog govorio Mojsiju, ali za ovog čovjeka ne znamo odakle je” (Iv 9,29). Sjetimo li se da su se farizeji smatrali duhovnim vođama Judeje, sposobnima poučavati ljude o detaljima Mojsijevog zakona i tako sačuvati njihov identitet kao Božjeg naroda, shvatit ćemo zašto Isus u Ivanu 10 počinje govoriti o ovcama vrata, pastiri i stada. Farizeji su uvijek iznova djelovali kao slijepi vodiči Božjeg naroda, pokušavajući sebi osigurati sljedbenike. Isus će ih razotkriti.
“Amen, amen, kažem ti: Tko god ne uđe u tor za ovce na vrata, nego se prevuče drugamo, tat je i razbojnik” (Iv 10,1). Kako bi iznio svoje mišljenje o farizejima, Isus koristi dobro poznatu sliku Izraela kao Božjeg stada i samog Boga kao njihovog pastira (pročitajte Ez 34,11-16). Svatko tko je toga dana htio čuti Isusa razumio bi ovu metaforu. Znali su da je ovčarnik mjesto gdje različita stada ovaca provode noć nakon cjelodnevne ispaše. Sastojao se od zida, koji je štitio stado od lopova i grabežljivaca, kao i vrata. Vratar bi pustio pastire ujutro kad bi došli izvesti svoja stada natrag na ispašu. Svako se pastirsko stado odazvalo njegovu pozivu, jer im je njegov glas bio poznat. Nije bilo teško za one koji su slušali Isusa da shvate da je On govorio o Božjem odnosu sa svojim narodom i vođama koji su bili zaduženi za njih. Oni su poznavali prekrasno proročanstvo iz Izaije: “Pasti će svoje stado kao pastir, skupit će janjce u naručje svoje, nositi će ih u svojim grudima i voditi nježno dojilje” (Iz 40,11) . Međutim, primijetite sljepoću farizeja: “Iako je Isus upotrijebio ovu figuru govora, farizeji nisu shvatili što im je htio reći” (Iv 10,6). Dakle, što im je On “pokušavao reći”?
U proširenom učenju ovog poglavlja (od kojih neka nisu uključena u današnje čitanje), Isus se identificira i kao ovčja vrata i kao pastir Izraelov. Farizeji su pokušavali voditi Božji narod bez ulazeći u tor za ovce kroz Isusova vrata. Nitko ne može poučavati i odgajati vlastito Božje stado osim Isusa, jer on je Put, Istina, Život. Farizeji su vjerovali da je Mojsijev zakon sam sebi cilj. Zašto bi im trebao Isus? Stvarnost je bila da je Zakon ukazivao na Isusa i da se na Njemu ispunio. Bez Isusa, učitelji Izraela opljačkali su stado, dolazeći samo “ukrasti, zaklati i uništiti” (Iv 10,10).
Isus također opisuje kako ovce prepoznaju glas onoga koji je ispravno ušao u ovčarnik i koji ih zove na poznat, pouzdan način: „…ne prepoznaju glasa tuđinaca“ (Iv 10,5). Ovce znaju da će naći dobru pašu ako slijede svog pravog pastira, a ne varalicu: “Došao sam da život imaju i da ga imaju u izobilju” (Iv 10,10).
Pratimo sada, kroz sva druga čitanja, ovu metaforu o ovcama koje čuju zov svog voljenog pastira. Kako prepoznaju Njegov Glas?
Mogući odgovor: Isuse, Dobri Pastiru, Ti (i samo Ti) ćeš me uvesti u život izobilja. Vjerujem u tebe.
Prvo čitanje (Pročitati Dj 2,14a, 36-41)
Ako smo znatiželjni o tome kako će Božje stado čuti Glas Dobrog Pastira, ovo čitanje iz Djela daje nam izvrsnu demonstraciju. Opet smo na blagdan Duhova, a Petar se obraća velikom mnoštvu okupljenom oko žamora izazvanog silaskom Duha Svetoga na apostole. Gotovo da možemo čuti njegov povišeni glas kako grmi preko zujanja: “Neka sasvim zna sav dom Izraelov da je Bog učinio Gospodinom i Kristom ovoga Isusa kojega ste vi razapeli” (Dj 2,14a). Ovdje imamo “glas” koji poziva Božji narod (“cijeli dom Izraelov”). Hoće li ovce prepoznati glas? Hoće li vjerovati onome tko ih zove? Ostatak priče odgovara na naša pitanja.
“Sada, kad su to čuli, bili su u srcu… i upitali su Petra i ostale apostole: ‘Što nam je činiti, braćo moja?’” (Djela 2:37) Ovce prepoznaju ovo kao poziv od Bog, izbavljen od svog sluge Petra. Osuđeni su zbog svoje pogreške što su pristali na Isusovu smrt. U dubokoj poniznosti traže pomirenje s Ocem. Petar se približio toru za ovce kroz Isusova vrata. On im govori na temelju onoga što je Isus učinio, kao i o samom Isusu. I uspjelo je! Spremni su slušati upute pastira. Vjeruju da ih on može odvesti na sigurno.
Petar ih upućuje da se “obrate i krste” (Dj 2,38). Time će dobiti oproštenje svojih grijeha (koje sada žarko traže), kao i dar Duha Svetoga (čija je dramatična pojava privukla njihovu pozornost na prvom mjestu). Vidite kako Petar priznaje da je ono što je ondje navijestio tamošnjem narodu toga dana zapravo bio poziv od Boga (a ne samo čovjek koji govori): “Jer obećanje je dano vama i vašoj djeci i svima onima daleko, tko god da je Pozvat će Gospodin Bog naš” (Dj 2,39). Glas pastira izrečen je kroz ljudski glas Petra, onoga kojemu je Isus dao skrb nad svojom Crkvom. Kako vrlo katolički! Ako želimo čuti Isusov Glas, moramo slušati Njegov Glas u Crkvi. Nije ni čudo da svi biskupi nose pastirske štapove, sve do danas.
Mogući odgovor: Isuse, Dobri Pastiru, hvala Ti što si postavio pastire da vode Tvoje stado. Nikada nismo bez svog Glasa pastira u Crkvi.
Psalam (pročitati Ps 23)
Kako je psalmist čuo glas pastira? Molio ga je u ozbiljnoj opasnosti, ali s velikom prisnošću: “Iako hodam u mračnoj dolini, ne bojim se zla; jer ti si uza me” (Ps 23,4a). Pastirov glas čujemo kada se potrudimo čuti ga, osobito u molitvi. Ovo je ponekad teže nego što zvuči. Kako nam je lako, kada se nađemo u nesreći, prvenstveno se usredotočiti na detalje svega što ide po zlu. Psalmist, međutim, traži Pastirov štap, razgovara s njim i nalazi hrabrost: “Ti si sa mnom, tvoj štap i tvoj štap, oni me tješe” (Ps 23,4b). Psalmist nam je dao riječi koje koristimo kao molitvu kada tražimo da čujemo poziv Dobrog pastira: „Gospodin je pastir moj; ne postoji ništa što bih želio.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj 1 Pt 2,20b-25)
Što nam poslanica ima za reći o slušanju Glasa Dobrog Pastira? Zapravo, Petar nam daje najvažniji ključ: moramo priznati da smo poput ovaca koje žele zalutati (1 Pt 2,25). Moramo biti voljni slijediti stopama (1 Pet 2,21) Onoga koji je “čuvar” naših duša (1 Pet 2,25). Najočitija lekcija je ona koju je ponekad najteže prihvatiti: mi smo ovce koje trebaju pastira. Potrebna nam je poniznost mnoštva na dan Pedesetnice, ali toliko smo podložni oholosti farizeja, koji su htjeli voditi umjesto slijediti. Ako smo dovoljno ponizni da nas vode, čut ćemo glas našeg pastira i, budući da znamo da mu možemo vjerovati, bit ćemo spremni slijediti kamo god On vodi, čak i u patnju poput Njegove.
Mogući odgovor: Isuse, dobri pastiru, priznajem da ponekad želim zastraniti, pokušavajući voditi, a ne slijediti. Molim te, daj mi milost da hodam Tvojim stopama, kamo god me odveli.
Foto Renata Sedmakova na Shutterstock
