Piše: Anto Dominković, Katolički tjednik
Uvod u pokajnički čin
Predragi! U današnjem Evanđelju ćemo čuti kako se Isus nalazi u sinagogi i tamo zatiče opsjednutog čovjeka koji moli njegovu pomoć, njegov zahvat. Nije dugo trebalo da mu Isus pomogne. Upravo taj i takav gest bi trebao biti i nama voditelj kada dođemo u crkvu. Zamolimo Isusa da nas oslobodi zlih misli, riječi i djela, zla koje nas sputava, da prepoznamo koje li nade u pozivu njegovu upućenu nama i da se svatko u svom staležu trudi živjeti po Božju! Jesmo li spremni ljubiti više, žrtvovati se za one koje volimo i koje nam je Bog darovao u braku, u obitelji, u zajednici u kojoj živimo?
To je čovjek koji će nam proreći što će se dogoditi u skoroj ili dalekoj budućnosti… koliko li je samo onih praznovjernih koji su otišli kojekakvim vračarima/vračarama da im otkriju što će im se dogoditi… nije li možda i sam horoskop, koji pojedinci svakodnevno čitaju, pokušaj saznati nešto više o svom životu, svojoj budućnosti… da ne govorim o kojekakvim glupostima vezanim uz zapise, praznovjerja o crnim mačkama i sličnim pričama?
Prorok čita znakove vremena
Poštovane sestre i braćo! Prorok u Starom zavjetu je čovjek koji zahvaća u sadašnjost. On čita znakove vremena, kako reče naš pokojni bibličar B. Duda. Nastupa u Božje ime, Božjim autoritetom i Božjom snagom. Takav jedinstveni prorok u SZ-u bijaše Mojsije. No, on je obećao uistinu jedinstvenog proroka, baš Proroka (velikim slovom) u mesijanskoj budućnosti. Stoga su i pitali Ivana Krstitelja: „Jesi li ti onaj prorokovani Prorok?“ (Iv 1,25). Isus se danas u Evanđelju iskazuje kao istinski Prorok, veći i od Mojsija. Na to upućuje ono čuđenje naroda: „Što li je ovo? Nove li i snažne nauke?“ Isus nas danas svojim naučavanjem i djelima potiče da mu vjerujemo, već sad i ovdje. Treba samo biti pozoran slušatelj biblijskih čitanja u liturgiji, da naučimo, kako nam se cijela života verati strmim i tijesnim puteljkom, da bismo na kraju stigli „do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13). Na tom proputovanju, na našem hodu putem kojim hodimo, važnu ulogu imaju proroci, koji stoje na razmeđu Boga i ljudi. Oni uče ljude nebeskoj mudrosti, otkrivaju im nakane Božje. „Izrael svoju povijest u najvećoj mjeri ima zahvaliti svojim prorocima“, piše I. Dugandžić. Oni su se prvi zalagali za pravo i pravednost među ljudima, i bili su prvi socijalni radnici u povijesti. A svojom su pojavom uvijek upućivali i pretkazivali onog zadnjeg i konačnoga, o kojem Mojsije reče: „Proroka, kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće podignut će ti Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte!“ I prolazila su stoljeća, čekajući vijest nad vijestima: „Javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio (Lk 2,10-11) očekivani i željkovani Prorok!“ „Njega slušajte!“ (Lk 9,35).
Udio u Kristovoj proročkoj službi
Crkva ovo veliko Mojsijevo proroštvo o budućem jedinstvenom Proroku razumijeva o Isusu Kristu. On je utjelovljena Riječ Božja, kako veli Sv. Ivan (1,1.15) što smo slušali više puta u božićnom vremenu. U njemu nam je dakle Bog, Otac, dao svoju konačnu, punu objavu. On je postao čovjekom da nas u svemu potpuno razumije. Nama je u svemu jednak osim u grijehu! Time se još više pokazuje neizmjerna ljubav Božja prema čovjeku. Bog ga neizmjerno voli, ali čista, bez grijeha. I zato šalje Sina da ga spasi. Koncil još više želi produbiti ovu proročku kršćansku zadaću kada mu želi posvijestiti udio u Kristovoj proročkoj službi (LG 35). Što bolje poznajemo njegove riječi, što bolje nasljedujemo stil njegova prosuđivanja i vrednovanja, njegove postupke – to ćemo bolje i mi sami biti proroci, kaže Koncil.
Djevičanstvo i brak
Za drugo čitanje imamo ulomak Pavlove poslanice Korinćanima. Ovo je dio njegova šireg nagovora i naučavanja o dostojanstvu kršćanske ženidbe i dragovoljnog djevičanstva. Eeee, drag moji… O ovom bi trebalo pisati ne samo jednu propovijed, nego cijelu godinu, a ne znam bi li nam puno pomoglo. Danas se tako površno shvaća uloga bračnih drugova, tako se olako rastaje, da je uistinu potrebno posvetiti puno više pozornosti poučavanju mladih koji se spremaju na tako odgovornu zadaću. Svi koji čuju ovaj tekst mogu se dobro zapitati o svom odnosu prema bračnom drugu ili životu u celibatu! S obzirom na seksualnost u kršćanstvu postoje dva temeljna životna opredjeljenja: brak i djevičanstvo. Za oba se traži Božji poziv i čovjekov slobodni pristanak i odabir. Tko upozna da je od Boga pozvan na jedno ili drugo treba njegovati i čuvati stanje u kojem jest, tj. koje je izabrao. Nije lako ni jedno ni drugo. Pavao govori o svom životnom iskustvu i preporuča potpuno predanje štogod čovjek odabrao. Možda nam se čini da on preferira (više voli) djevičanstvo, ali kao što sam rekao, samo na prvi pogled. Želi naglasiti odgovornost i važnost roditeljstva i njihov životni primjer djeci koju im Bog daruje, ali s druge strane, isto tako, i neizmjernu važnost istinskoga svjedočenja djevičanstva. Apostol ovdje uspoređuje život u braku i djevičanstvu, i ukazuje na što smo i u jednom i u drugom stanju obvezni: ugoditi Gospodinu – brinuti se za Gospodnje – biti privržen Gospodinu. I jedno i drugo stanje može postati izvor posvećenja samoga sebe i drugih. Djevičanske su duše to dužne činiti neposrednije i velikodušnije, no i oženjenima je to konačni zakon koji trebaju ostvariti putem svoje uzajamne ljubavi i potpomaganja, razumijevanja i žrtve za drugoga.
Trend: ni Bogu ni supružniku/ici
To se nadovezuje na smisao posljednje nedjelje: Kršćanin sve vrednuje na nov način, pa tako i vlastitu seksualnost. Kamo sreće, kada bismo uvijek bili svjesni svoje pripadnosti Bogu. U svakom staležu i na svakom mjestu. Jedni su pozvani u sveto zajedništvo braka, a drugi u stalež beženstva. I tu jedni od drugih imaju štošta naučiti. Koji su izvan braka neka uče pripadati Gospodinu, kao što bračni drugovi pripadaju jedno drugome. A koji su u braku neka uče biti vjerni jedno drugome, kao što oni izvan braka trebaju biti vjerni Gospodinu. Učimo se biti učenicima i učiteljima jedni drugima! Profesor M. Zovkić navodi jedan predivni životni primjer iz Pavlova vremena, kako su neki pobožni Židovi nekom mladiću, koji se zvao Ben Azai predbacivali zašto nije oženjen kao i drugi rabini i muškarci, odgovarao je: „Zašto da se ženim? Moja je ljubav Zakon. Prepuštam drugima da produžavaju ljudsku rasu!“ Što li bismo mi mogli reći mnoštvu današnjih mladića i djevojaka koji su neoženjeni i neudane, a ne žele svoj život ni Bogu posvetiti? U svakom slučaju, svatko će za svoj život i stanje morati odgovarati pred Bogom. A da ne govorim o rastavi braka. To je posebna tema!
Novi i snažni nauk
U Evanđelju se donosi izvješće o Isusovu boravku u sinagogi u Kafarnaumu. Isus je redovito svake subote u sinagogi. Sluša i naučava. Oni koji su njega slušali „bijahu zaneseni njegovim naukom“. Evanđelist Marko odmah dodaje kako je slušateljstvo „zaneseno“ njegovim naukom! Oduševljeni su slušali njegove riječi i bili svjedoci njegovih djela! A mi danas? Kako to, da nas Isusova riječ ne oduševljava, kad je i danas puna božanske novosti? Isus se ne predstavlja kao jedan od učitelja. On je jedinstveni i jedini istinski i pravi Učitelj! Isusov je nauk nerazdvojiv od njegove osobe: On je Sin Božji, Spasitelj svijeta, jedini Posrednik između Boga i ljudi… štoviše: Bog u kojeg vjerujemo je Isusov Bog, naš Otac. „Tada se u sinagogi zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom“. Zar nismo i mi često sputavani svim i svačim, a nadasve – grješnim navikama? Dođemo u crkvu, molimo se Bogu, a misli su nam kojekuda! Ili još gore, dođemo i promatramo kako je tko obučen ili „ogovaramo“ i donosimo sudove o drugima, a kao došli smo u crkvu Bogu se moliti! Isus je onog jadnika izliječio i oslobodio nesnosnoga zla i tereta. On može i nas osloboditi, kao što je oslobodio i njega. Pitanje je samo: želimo li mi biti oslobođeni, slobodni! – ili želimo i dalje ostati pod teretom grijeha i zla? Onda u sinagogi: „Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: ‘Što li je ovo? Nova li i snažna nauka!’“ A sada i ovdje? Isusova riječ je i danas puna nebeske snage i svježine. Čitamo li je i živimo li po njoj? „I pročulo se odmah o njemu posvuda.“ Isusovi su suvremenici pronijeli glas o Njemu. A što je s nama danas u našoj domovini? Zar nismo i mi sposobni pronijeti glas o njemu koji je prošao zemljom čineći dobro?!
Kako nastaju ratovi?
Po običaju, za kraj jedna lijepa priča o kojoj možemo razmišljati, a vezana je za naš životni primjer djeci koja su naša budućnost.
„Tata“, pita sin oca, „kako nastaju ratovi?“
„Dijete moje, to ti je nekako ovako: Uzmimo, za primjer, da se Amerika i Engleska posvađaju oko nečega…“
„Ne govori gluposti!“, uplete se majka. „Amerika i Engleska neće se nikad zavaditi.“
„Pa ja to uopće ne tvrdim; samo sam rekao za primjer“, dodao je otac.
„I takvim glupostima puniš djetetu glavu“, nastavila je majka.
„Ja punim djetetu glavu?“, pobunio se otac. „Da je po tvome, dijete ne bi nikad ništa doznalo.“
„Što si rekao? Da to više nikad nisi…“
„Hvala, tata!“, javi se dječak. „Sada znam kako nastaju ratovi!“
Kakav smo mi primjer djeci koja nas promatraju i živimo li svoje poslanje onako kako to Bog od nas očekuje? Ako smo još uvijek na putu, nikad nije kasno popraviti svoje životno opredjeljenje i živjeti dostojno poziva na koji smo pozvani. Sretno nam svima u življenju i svjedočenju Evanđelja. Amen.
