Osminu prije Božića, od 17. do 23. prosinca, obilježavamo molitvom ili pjevanjem sedam O antifone tijekom Večernje (Večernje molitve) Liturgije časova.
Evo nekoliko uzoraka iz prve tri od ovih antifona: “O Mudrosti, o sveta Riječi Božja, ti upravljaš svim stvorenjem svojom snažnom, ali nježnom brigom. Dođi i pokaži svom narodu put spasenja… O sveti Gospodine drevnog Izraela, koji si se Mojsiju pokazao u gorućem grmu, koji si mu dao sveti zakon na planini Sinaj: dođi, ispruži svoju moćnu ruku da nas oslobodiš…Cvijete Jišajeva stabljika, ti si uzdignut kao znak svim narodima; kraljevi šute u tvojoj prisutnosti; narodi se pred tobom klanjaju. Dođi, neka te ništa ne spriječi da nam pritekneš u pomoć.”
Iz ovih antifona možemo osjetiti tu duboku želju za Mesijom kao i snažan osjećaj naše očajničke potrebe da On dođe i spasi nas od tiranije đavla, grijeha i smrti.
Isus je također zahtijevao da moramo imati ovu duboku potrebu za Njim cijelo vrijeme: “Ne trebaju liječnika zdravi, nego bolesni. Nisam došao pozvati pravednike na obraćenje, nego grešnike” (Lk 5,31). Grešnici na koje on misli nisu samo oni koji griješe, već i oni koji također priznaju da imaju uobičajene grešne sklonosti i ne mogu se spasiti od svojih grijeha i njihovih posljedica.
Ovi grešnici priznaju da ništa što učine ili dožive ne može pokriti ili ukloniti bič grijeha iz njihovih života. Stoga imaju veliku potrebu za Spasiteljem koji će ih spasiti od njihovih prošlih grijeha i pomoći im da budu vjerni Bogu u svakom trenutku. Poput Levija, grešnog carinika koji je sve napustio i slijedio Isusa, ovi grešnici slijede Spasitelja s povjerenjem i napuštenošću. Što se njih tiče, Isus im je toliko neophodan da ne postoje druge mogućnosti suočenja s grijehom.
Zbog toga nalazim najnoviju deklaraciju, Fiducia Suplicans, O pastoralnom značenju blagoslova Predstavljanje, vrlo uznemirujuće. Ovaj dokument dopušta pod određenim uvjetima blagoslov osoba u istospolnim vezama. Nedavno je bilo mnogo rasprava i pokušaja pojašnjenja od strane mnogih vjernika, a neki od njih su me još više zbunili. Neću ulaziti u dubinu u njih.
Neki tvrde da je deklaracija samo blagoslov istospolnih parova, a ne potvrda istospolnih veza. Smatram da je to neiskreno jer ne možete blagosloviti nešto bez davanja prešutnog odobravanja i ohrabrenja u isto vrijeme.
Neki tvrde da se radi o pastoralnom obraćanju našoj braći i sestrama koji doživljavaju istospolnu privlačnost i žive s takvim partnerima. Ponovno se pitam koliko su se puta takve osobe ikada javile tražeći takve blagoslove. Pretpostavljam da ih nema mnogo.
No, čitajući ovaj dokument jedno je jasno – Isus je postao suvišan u Katoličkoj crkvi, barem kako je crkvena hijerarhija predstavila u ovom dokumentu. Ovaj dokument se pretvara da pruža beznačajni blagoslov od strane klerika kao alternativu istini i spasonosnoj milosti Isusa Krista. Čini se da se neki ljudi, oni u istospolnim zajednicama, zapravo više ne trebaju podložiti Isusu Kristu i Njegovoj spasonosnoj istini i milosti. Njima će u njihovoj grešnosti biti dovoljan lažni blagoslov zaređene osobe.
Očigledno, neki ljudi više ne moraju slijediti riječi Isusa Krista: “Obratite se i vjerujte Evanđelju” (Mk 1,14). Neki ne moraju slijediti poziv na svetost koji nam Isus nudi: “Budite sveti kao što je svet Otac vaš nebeski” (Mt 5,48). Umjesto da se iskreno pokaju i pouzdaju u spasonosnu milost Isusa Krista, naša braća i sestre zahvaćeni intrinzičnim zlom homoseksualizma mogu lako pronaći svećenika koji će pokušati umiriti njihovu uznemirenu savjest posebnim blagoslovom pod određenim smjernicama.
Dopustite mi da vam naslikam scenarij kako bismo bolje razumjeli štetni značaj ove deklaracije. Mladić u homoseksualnoj vezi osjeća grižnju savjesti. Osjeća krivnju, izoliranost i sram jer ima Prirodni zakon u svom srcu i zna da se ponaša na način koji je suprotan zakonima koji upravljaju ljudskom prirodom, zakonima koje ne može promijeniti ili ignorirati. Osjeća se otuđenim od Boga. Sve parade Gay Pridea proteklih godina ne mogu umrtviti njegovu uznemirenu savjest niti zadovoljiti njegovu čežnju za pravom ljubavi i bezuvjetnim prihvaćanjem.
Bog ga je potaknuo da traži potpuno pomirenje s Njim u Njegovoj Crkvi, Katoličkoj Crkvi. Čovjek zna da ga čeka teška bitka, pa oklijeva iz mnogo razloga. Đavao i njegovo grešno tijelo šapuću mu: “Znaš da se stvarno ne moraš kajati za ovaj grijeh. Možete li doista živjeti bez toga nakon toliko godina? Niste li rođeni ovakvi? Samo zamolite svećenika niz ulicu da vam da jedan od onih posebnih blagoslova koje je Crkva nedavno izmislila. To će vam donijeti malo mira.”
Dakle, on odlazi kod svećenika kojemu je više stalo do toga da se on osjeća dobro i da ga se sasluša, ali kojemu nije stalo do vječnog spasenja tog čovjeka. Umjesto da po sakramentu ispovijedi pozove čovjeka na obraćenje od grijeha i pomirenje s Bogom, umjesto da istakne bezuvjetnu ljubav i spasonosnu istinu Isusa Krista, umjesto da mu ukaže na snagu Božje milosti, svećenik “razlučuje” s njega i nudi mu blagoslov kao Fiducia Suplicans upućuje. To danas zovemo pastoralna pratnja!
Muškarac privremeno osjeća prihvaćanje za kojim žudi i vraća se svom životu homoseksualne aktivnosti. Na kraju, jedino što mu ostaje je blijedo sjećanje na promrmljane molitve svećenika tijekom blagoslova. U međuvremenu, đavao ga ima gdje ga želi. Čovjek će sigurno iskusiti još više srama, usamljenosti, straha, tjeskobe, depresije i beznađa koje dolazi s upornim grijehom. Nije ni čudo da postoji toliko samoubojstava među mnogima u takvom načinu života.
Izjava opisuje prekrasnu stvarnost osobe koja traži takav blagoslov. “Kada netko traži blagoslov, izražava molbu za Božju pomoć, molbu da živimo bolje i povjerenje u Oca koji nam može pomoći da živimo bolje” (br. 21). Ali ovaj dobronamjerni apel nekolicine koji možda iskreno traže ovaj blagoslov nije dovoljan da opravda puku ponudu blagoslova bez naviještanja Evanđelja Isusa Krista osobi. Naše dobre namjere definitivno nisu dovoljno dobre, pogotovo kada se radi o stvarnosti grijeha i grešnih sklonosti. Svi mi grešnici trebamo spasonosnu istinu Isusa Krista: “Nema spasenja ni po kome drugome niti ima pod nebom drugog imena dana ljudskom rodu po kojemu se možemo spasiti” (Djela 4,12). Puki blagoslov ne čini apsolutno ništa za osobu koja je u mukama smrtnog grijeha homoseksualnosti.
Mnogo je očitovanja da je Isus Krist mnogima u današnjoj Crkvi suvišan. Više ne tražimo i ne propovijedamo snažno obraćenje od grijeha radi žive vjere, već smo postali stručnjaci u prikrivanju svojih grijeha i sablazni. Mladi se ne obvezuju služiti Bogu kao svećenici i redovnici jer za njih Isus danas nije stvarno bitan kada imamo toliko idola koji nas zabavljaju i zaokupljaju, osobito idole moći, vlasništva i seksualnog užitka. Imamo svećenstvo koje više propovijeda o klimatskim promjenama nego poziva sve na vjeru u Isusa Krista. Više nas zanima naš status cijepljenja nego kvaliteta našeg jedinstva s Isusom Kristom.
Također smatram da je ova izjava uvredljiva za sve one koji se cijelim srcem zalažu za duhovni život i za svjedočenje Isusa Krista prije svih. Uvredljivo je za mnogu našu braću i sestre koji doživljavaju istospolnu privlačnost, ali koji, milošću Isusa Krista, prihvaćaju svoju grešnost i trud da žive čistim i čestitim životom u ovom svijetu kao pobožni i vjerni katolici. Redovito pristupaju sakramentima euharistije i ispovijedi i nastoje prevladati prigode grijeha. Nikada ne odustaju od ove borbe.
Deklaracija također omalovažava one koji se bore odgojiti svetu i zdravu djecu u našoj kulturi koja postaje sve izopačenija. Mislim, zašto se truditi biti svet i pomoći drugima da budu sveti kada jednostavno možete otići i dobiti spontani blagoslov koji nudi Crkva i osjećati se prihvaćenim u svojim grijesima?
Deklaracija također rađa strah od budućnosti. Ako se danas možemo bahato pretvarati da blagoslivljamo istospolne zajednice, što ćemo blagoslivljati sutra? Možda ćemo blagoslivljati i pedofile!
Osobno, kao svećenik, Fiducia Suplicans ne opravdava činjenicu da sam zaređen i nadaren Duhom Isusa Krista da tražim i vratim svoju ranjenu braću i sestre Isusu Kristu, jedinom Pastiru duša. Primio sam Duha Isusova u tu svrhu: “Duh je Gospodnji na meni jer me je pomazao da nosim radosnu vijest siromasima. On me posla da sužnjima naviještam oslobođenje, slijepima vid, da potlačene pustim na slobodu” (Lk 4,18). Nijedan svećenik nije zaređen da daje blagoslov ljudima koji žive u grijehu, uključujući i grijeh homoseksualnosti.
Moj je svećenički blagoslov bezvrijedan za one koji su u teškim grijesima, pa čak i opasan za moju dušu ako i njima ne naviještam Krista, “Jao meni ako ne naviještam evanđelja” (1 Kor 9,16). Unatoč vlastitoj grešnosti, bio sam zaređen da radim kako bih ih doveo Isusu Kristu i Isusa im donio u riječi, sakramentu i primjeru života. Moje svećeništvo postaje suvišno kada Isusa i Evanđelje smatram suvišnima.
Što nam je onda činiti? Svatko od nas mora se zapitati treba li Isusa Krista svakog pojedinog dana u životu onako kako bi trebao. Je li On samo jedna od mnogih mogućnosti koje imamo ili je On jedini koji nas može spasiti od grijeha i smrti? Možemo li kao sveti Petar reći Isusu: “Gospodine, kome da idemo?” (Iv 6,68) Ako Ga trebamo kao što Ga trebamo, tada ćemo Ga čekati dok se usrdno molimo za O antifone. Čekajući ga kao što i treba, već sada ćemo osjetiti Njegovu prisutnost s nama.
Ali ako je Isus samo jedna od mnogih opcija koje imamo, tada nećemo imati dvojbe jednostavno ponuditi usputni blagoslov drugima u njihovom grešnom načinu života. Ne možemo dati ono što nemamo. Ne možemo drugima priopćiti potrebu za Isusom ako ga mi sami ne trebamo. Ako ga ne trebamo stalno kako bismo trebali, onda čekamo suvišnog Isusa. A čekati suvišnog Isusa zapravo je ne čekati nikakvog Spasitelja.
Slava Isusu! Svaka čast Mariji!
Autor fotografije Paul Zoetemeijer na Unsplash