Desetljećima, Čovjek za sva godišnja doba se smatra jednim od najvećih katoličkih filmova svih vremena. Uostalom, bio je to prestižni holivudski film, ni manje ni više dobitnik nagrade za najbolji film, fokusiran na katoličkog sveca, Thomasa Morea. Glavna drama filma vrti se oko svečevog pada od svjetovne časti i bogatstva zbog njegova ustrajnog prianjanja uz svoju vjeru. Nije ni čudo da Čovjek za sva godišnja doba redovito na vrhu popisa najboljih katoličkih filmova i pojavio se na Vatikanska lista velikih filmova objavljena 1995. Moreov je glas u cijelom filmu nepogrešivo i nepogrešivo katolički, možda iznenađujuće s obzirom na to da su redatelj, pisac i glavni glumac bili Židovi, komunisti i anglikanci. Međutim, posljednjih godina, ovaj film i predstava prema kojoj je adaptiran našli su se na udaru kritika katolika koji tvrde da More Roberta Bolta ne odražava katoličkog sveca, već više suvremene probleme.
Reformator Eamon Duffy sažima ovaj argument u svojoj knjizi iz 2021 Narodna tragedija:
Boltov More nije mučenik za vjersku istinu, već ikona za doba diktatora i McCarthyjevskog lova na vještice, liberal dvadesetog stoljeća rođen prije svog vremena, koji umire u obrani prava pojedinca protiv režima prisile. Boltova drama i film izveden iz nje ponudili su zavodljivu, ali radikalno pogrešnu sliku Morea, kao liberalnog individualista kojemu je prije svega stalo do osobnog integriteta.
Više od Čovjek za sva godišnja doba je dosljedno tumačen kao liberalni mučenik savjesti još otkako je film debitirao, do točke u kojoj je ovo tumačenje počelo bojati percepciju povijesnog svetog Thomasa Morea, čovjeka koji je imao malo tolerancije prema krivovjerju čak i ako su ga savjesni ljudi duboko držali.
No prikazuje li film doista Thomasa Morea koji je više odan savjesti nego istini? Je li Bolt’s More malo više od avatara za jeffersonovsko odvajanje crkve i države? Doista ne. Thomas More iz Čovjek za sva godišnja doba je čovjek velike vrline, odanosti istini i duboke ljubavi prema Bogu. Iz te duboke ljubavi nastala je njegova savjest i njegov identitet, a njegova je predanost istini ono što pokreće njegove postupke kroz cijeli film.
Mnoštvo likova u cijelosti Čovjek za sva godišnja doba grize savjest, ali zanimljivo je da Thomas More nije jedan od njih. On samo jednom izgovara riječ “savjest” kada je u sceni već nije rekao netko drugi. Wolsey, Cromwell, Richard Rich, Henry VIII — svi Moreovi antagonisti slobodno raspravljaju o savjesti, ali More to rijetko čini. Čini se da stalno grize savjest onih oko sebe, bilo argumentom ili primjerom, pokušavajući ih vratiti u red s istinom. More podsjeća Wolseyja, pokvarenog i ciničnog crkvenjaka, na snagu molitve; on izravno odbija dopustiti Willu Roperu da oženi njegovu kćer Meg jer je Roper heretik, i čini se da ga je Luther u to uvjerio čiste savjesti; dosljedno se protivi razvodu Henrika VIII, na vijeću iu razgovoru, iako mu Henrikova savjest jasno govori da je njegov brak s kraljicom Katarinom incestuozan. More ne pruža isto poštovanje prema savjesti drugih koje bi pravi liberal dvadesetog stoljeća; samo ako je savjest usklađena s istinom treba je poštovati.
Moreova je najdublja odanost Bogu i Njegovoj istini; on sebe definira ljubavlju Božjom. Dok razgovara sa svojim prijateljem, vojvodom od Norfolka, koji pokušava uvjeriti Morea da popusti pred zahtjevima kralja Henryja, More kaže: “Mislim da je ljubav duboko u meni koliko i ti. Ali samo je Bog prava ljubav, a to sam ja…. Umjesto prihvaćanja nekog radikalno individualističkog koncepta sebe, More definira svoje biće sveprožimajućom ljubavlju Božjom.
Ova rečenica daje kontekst njegovoj često krivo shvaćenoj rečenici iz ranijeg razgovora s Norfolkom, koji ga je pitao zašto je spreman odreći se svojeg položaja kancelara Engleske zbog “vjerovanja” u apostolsko nasljeđe i papinsku nadmoć: “zato što je važno da ja vjerovati to, ili bolje rečeno ne, ne da ja vjerovati to ali to ja vjeruj. Vjerujem da se činim nejasnim.” Moreov osjećaj sebe, njegov osjećaj identiteta, potpuno je povezan s Božjom ljubavlju i istinom. Stoga je njegova vjera, a ne savjest, ta koja upravlja njegovim postupcima u ovom filmu. Njegova vjera u istinu o Bogu i Njegovoj crkvi je samoga sebe, i zato se odriče svog bogatstva i moći, zašto je spreman “malo stajati, čak i pod rizikom da postane heroj”. To je ono ja kojem je tvrdoglavo vjeran, osobni integritet za koji umire da ga podupre. Thomas More, u filmu kao iu stvarnom životu, nije bio samo mučenik savjesti, već istinski mučenik vjere.
Čovjek za sva godišnja doba zaslužuje mjesto pri vrhu popisa sjajnih katoličkih filmova. Mnoge vrline sv. Thomasa Morea, čvrsta predanost istini iznad svega i duboka ljubav prema Bogu sjaje kroz svaki trenutak ovog veličanstvenog filma. Njegov primjer hrabrosti, državničke mudrosti, velikodušnosti i naklonosti prema prijateljima i obitelji, postojane vjere i ljubavi prema Bogu i obitelji plemeniti su uzori kršćanskog života. Moreova vjera i integritet, kako u dvadeset prvom, tako iu šesnaestom stoljeću, pozivaju nas da se čvrsto držimo istine bez obzira na cijenu ili koliko nerazumni zahtjevi vjere izgledaju prema svjetskim standardima. Uostalom, “konačno, to nije stvar razuma”, kako sveti Thomas More govori svojoj obitelji dok čeka suđenje, “to je stvar ljubavi.”
Napomena urednika: Ovaj je članak prilagođen s bloga autora 100 filmova koje bi svaki katolik trebao vidjeti.
Zinneman, F. (redatelj). (1966). Čovjek za sva godišnja doba [Film]. Columbia Pictures.
