Prije mnogo mjeseci napisao sam članak pod naslovom “Misteriji ateizma” u kojem sam istaknuo tajanstveno trojstvo koje svi ateisti priznaju, iako toga ne znaju, ili, da budemo precizni, dva trojstva koja oni nesvjesno priznaju, naime trojstvo prostora i trojstvo vremena. Istakao sam da cjelovitost ili jedinstvo prostora čine tri neodvojive i istobitne dimenzije (duljina, širina i dubina), a cjelovitost ili jedinstvo vremena također tri neodvojive i istobitne dimenzije (prošlost, sadašnjost i budućnost). Ova su trojstva isto tako tajanstvena kao i Sveto Trojstvo utoliko što je jednost ili jedinstvo neodvojivo od trojstvenog “trojstva”.
Za kršćane, koji priznaju trojstvenog Boga i vjeruju s Gerardom Manleyem Hopkinsom da je svijet nabijen njegovom veličinom, malo je iznenađenje da je fizička struktura kozmosa napravljena na njegovu trojstvenu sliku. Možemo vidjeti trojstvo prostora i trojstvo vremena kao ono što bi se moglo nazvati Božjim otiscima prstiju na djelu njegovih ruku. Za ateiste, međutim, koji odbijaju prihvatiti postojanje Boga i koji je navikao ismijavati kršćane zbog njihova vjerovanja u “iracionalno” Trojstvo, trojstvena priroda svemira mnogo je problematičnija.
Toliko o dilemi s kojom se ateisti suočavaju u svjetlu trojstva fizike. U novije vrijeme, nakon dobrog i zdravog razgovora s muslimanom na letu kući s predavanja, pogodio me sličan problem s kojim se moraju suočiti oni koji slijede islam, ne toliko u svjetlu trojstva fizike, iako ovo bi ih svakako trebalo potaknuti na razmišljanje, ali u trojstvu metafizike.
Transcendentalnu ili metafizičku dimenziju stvarnosti opisali su Platon i veliki kršćanski skolastički filozofi kao jedinstvo dobrog, istinitog i lijepog, stavljajući trojstvo u središte i fizike i metafizike. Vjerujem da Krist misli na svoje vlastito utjelovljenje ovog transcendentalnog trojstva kada nam govori da je on put, istina i život. Dobro se može promatrati kao “put” vrline, što je ljubav (caritas); istina je “istina” ispravnog razuma koji vodi do znanja (scientia); lijepo je “život” stvaranja ili kreativnosti (poiesis). Tako vidimo kako je Krist ispunjenje transcendentalnog razuma Grka kao što je također ispunjenje zavjetne vjere Židova. On je, dakle, jedinstvo i utjelovljenje vjere i razuma kao što je također jedinstvo i utjelovljenje transcendentalnog trojstva dobra, istine i lijepog.
Još jednom vidimo da je Trojstveni Bog stvorio kozmos na svoju sliku, utkavši Trojstvo, tj. sebe, u šaru čarobnog tepiha fizike i metafizike. Još je ljepša činjenica da se veličanstveno trojstvo dobra, istine i lijepog sastoji od tri druga trojstva, isprepletena unutar njega: dobro je trojstvo; istina je trojstvo; a lijepo je trojstvo. Transcendentalni su ništa manje nego veličanstveno trojstvo nad trojstvima!
Istražimo ovo prekrasno trojstvo trojstava malo bliže.
Budući da je dobro sinonim za ljubav, ono je uvijek žrtveno polaganje sebe za ljubljenoga. Kao takva, ljubav je uvijek trojstveni dinamizam ljubavnikthe ljubljeni i ljubav da ljubavnik daje ljubljenoj. Ljubav, tj. dobro je trojstvo.
Budući da je istina istina ispravnog razuma koji vodi do znanja, to je uvijek naše požrtvovno bavljenje “drugim” izvan nas samih, tj. podvrgavanje sebe objektivnim činjenicama koje doživljavamo kroz naša fizička osjetila, “stvari ” od kojih naš intelekt nastoji “imati smisla”. Istina je stoga uvijek trojstveni dinamizam znalacthe stvar poznata i znanje da stvar poznata daje spoznavaocu. Razum tj. istina je trojstvo.
Budući da je lijepo “život” stvaranja ili kreativnosti, to je uvijek otvaranje nas samih ljepoti koju vidimo u Božjem stvaranju, a tu ljepotu tražimo i otkrivamo u našim vlastitim prokreativnim činovima sub-kreacije koje stvaramo stvari od drugih stvari koje već postoje. Lijepo je uvijek trojstveni dinamizam promatračthe stvar viđena i dar harmonije da gledana stvar daruje promatraču. (Mora se naglasiti da ljepota nije u oku promatrača, koje bi moglo biti slijepo, već u intrinzičnoj, objektivnoj ljepoti stvari koju promatramo. Nešto lijepo ne postaje ružno zato što ne vidimo njegovu ljepotu.) na dubljoj razini, lijepo je plod braka između Inspiratora (Muze) i nadahnutog (umjetnika), u kojem slučaju Darovatelja dara kreativnosti možemo vidjeti kao Zaručnika, umjetnika koji prima dar nadahnuća kao Zaručnica, a prekrasno umjetničko djelo kao Dijete braka. Lijepo je, dakle, trojstvo.
Budući da je prostor trojstvo, vrijeme je trojstvo, a dobro, istinito i lijepo, nije samo trojstvo nego trojstvo trojstava, gdje je moj muslimanski sugovornik koji nužno mora negirati Trojstvo ili pak negirati svoje vlastitu vjeru? Ostavlja ga na istom mjestu kao i ateista, pred misterijom koju ne može objasniti i koja ismijava njegove dragocjene pretpostavke. Bog nije usamljeni Bog, da upotrijebimo Chestertonovu frazu za islamskog Allaha. On nije Monolit. On je Bog Dobri, Bog Istiniti i Bog Lijepi — Otac, Sin i Duh Sveti. Deo gratias!
