Božja je kazna pravedna, oporavljajuća i ljekovita

Ljudsko srce traži ljubav. To je poriv tako univerzalan, tako dubok, tako sveobuhvatan da moramo tražiti njegovo podrijetlo do Stvoritelja čovjeka. Opet se moramo prisjetiti onih riječi koje su tako pune značenja i posljedica: “Pustite nas napraviti
čovjek na našu sliku i priliku.” Od vječnosti Bog kontemplira samoga sebe i u tom bezvremenom intelektualnom činu stvara svoju ideju o sebi, Riječi, Sinu, Drugoj Osobi Trojstva. A Otac i Sin su u međusobnom poznavanju zaključani u uzajamnom zagrljaju odakle proizlazi Duh, personalizirana Božja ljubav.

Stvarajući čovjeka na svoju sliku i priliku, Bog ga čini bićem sa moćima intelektualnog znanja i duhovne ljubavi. Uzdižući čovjeka u nadnaravni red, Bog postavlja te moći na novu razinu, daje im novi smjer, novi cilj, novo sudjelovanje, naime, sposobnost da sada sudjeluju u samoj spoznaji i ljubavi koju Bog ima prema sebi u vječni procesi Trojstva.

Ljubav, dakle, koju čovjek traži prvenstveno je Božja ljubav: “Ljubi Gospodina, Boga svojega . . .” Ova istina je toliko uzvišena da smo je skloni potcjenjivati. Da navedem samo jedan primjer, često govorimo o posljedicama teškog grijeha kao da Bog povlači svoju ljubav od grešnika kao oblik kazne. To je samo djelomično točno. Bit smrtnog grijeha je u tome da biramo nešto drugo osim Boga, što nam je ovdje i sada zabranjeno, i dajemo mu prednost od Boga. Ovo je čin ljubavi. Veću vrijednost pridajemo stvorenju nego Bogu. To stvorenje volimo više. Ali Bog po prirodi mora
voli Sebe najviše, iznad svega. Kao rezultat toga, kada uzdignemo stvorenje iznad Boga na našoj ljestvici vrijednosti, prestali smo biti slični Bogu. I sami smo odoljeli struji prave ljubavi. Nije nužno da se Bog “povuče”. Mi smo sami uništili svoje istinsko nadnaravno milosrđe ili ljubav budući da ga više ne volimo kao što On voli samoga sebe, naime, na vrhunski način koji ne može podnijeti premca.

Tajna naše najistinskije, najdublje, jedine savršene ljubavi je u tome da budemo slični Bogu. I kako je druga velika zapovijed slična prvoj, ona je također standard, norma i kriterij našeg
ljubav prema našim bližnjima. Bilo bi nemoguće slijediti ovu misao u svim njezinim primjenama i implikacijama. Uzeli smo jedan takav problem, dijelom zato što je tako psihološke prirode, dijelom zato što je to jedno od najtežih i najtajnovitijih područja u kojima moramo tražiti vanjski izraz ovog “biti bogoliki”. Ako to možemo postići ovdje, trebalo bi biti moguće i u svemu drugom.

Otajstvo boli u svijetu oduvijek je zbunjivalo čak i najpokorniju djecu Božju i najprosvijetljeniju milošću. Čini se kao kontradikcija reći da je Bog svemoguć i da nas voli, au isto vrijeme priznati da je stvorio svijet u kojem tako okrutno patimo. A kada je riječ o tome da smo mi sami dužni nanositi patnju drugima pod krinkom kazne, ponekad se još više pitamo i skloni smo pobuni.

Uzmimo kao primjer problem kazne. Kršćanin se gnuša pojma boli radi boli, ali pogled na svijet mu govori da bi najsigurnije jamstvo buduće boli moglo biti njezino izbjegavanje ovdje i sada. “Razmaženo” dijete, previše zaštićeno od boli, može biti ono koje će na kraju najviše patiti. Dijete se mora naučiti da će loše ponašanje, čak i nemarno, sa sobom donijeti bol i patnju. To je lekcija života, a imati dijete da prođe kroz formativno razdoblje, a da tu lekciju ne nauči temeljito, bila bi velika šteta. To je jedina konkretna spoznaja koju može dobiti o strašnim učincima grijeha. S druge strane, loše odmjereno kažnjavanje može nanijeti ogromnu psihičku štetu. Nastoji povećati udaljenost između odrasle osobe i djeteta, udaljenost koja ga već užasava i povećava njegovu nesigurnost. Primijenjen s nedostatkom dosljednosti, remeti njegove novonastale ideje o redu i pravdi i navodi ga na traženje lukavih načina da izbjegne odmazdu koja se više temelji na humoru odrasle osobe nego na bilo kojem objektivnom moralnom kodeksu.

Ali kazna koja je dio istinskog kršćanskog odgoja ne samo da nije štetna, nego je pozitivno korisna. Uvjet je, međutim, da to bude doista u skladu s kršćanskim načelima. Ovo uključuje opću pozadinu ljubavi koju smo upravo opisali. To također uključuje ispravnu upotrebu same kazne. Tu ispravnu upotrebu saželi bismo na sljedeći način: biti što je moguće više sličan Bogu u provođenju kazne. Kad Bog kažnjava uvijek je uključeno nekoliko faktora. Prva i možda najtemeljnija od njih jest da je kazna uvijek objektivna, to jest u potpunosti utemeljena na krivnji počinitelja. To je u izravnoj suprotnosti s ljudskim pravnim stajalištem koje postoji na našim sudovima prema kojem “nepoznavanje zakona nije isprika”, a to je neophodno kako svaki kriminalac ne bi pobjegao izjašnjavanjem o neznanju. Čovjek ne može uvijek “ispitivati ​​srce”. Dobar sudac pokušava uzeti u obzir objektivne elemente unutar ograničenja statuta, ali on će biti prvi koji će priznati da ljudska pravda nije uvijek točna.

Ali Bog postupa drugačije. Njegova se presuda u potpunosti temelji na osobnoj krivnji krivca. Njegova kazna je dosljedna i sa znanjem se može predvidjeti. Sentiment, strast, favoriziranje, nijedan od ovih čimbenika ne ulazi. I od Njega moramo naučiti lekciju. Djeca se ne boje toliko kazne koliko su uznemirena nepravdom ili izgubljena zbog nedosljednosti. Od odraslih u koje vjeruju iu čiju ljubav imaju potpuno povjerenje kazna nije nešto strašno. I sami znaju da su krivi i koliko. Kad znaju da se njihov roditelj ili učitelj trudi koliko god je u svojoj ljudskoj moći tu krivnju procijeniti i za posljedicu kazniti, vrlo lako i bez psihičke uznemirenosti prihvaćaju rezultate svog prekršaja. Ali ako odrasla osoba nije Božja u svojoj kazni; ako je njegovo mjerilo stanje njegove ćudi, šteta (možda slučajno) učinjena njegovim kućnim posjedima, osoba krivca, njegovo povrijeđeno dostojanstvo ili neki drugi sitničav i možda grešan obzir, zatim djetetova ogorčenost, ljutnja i možda probudi se njegova mržnja. Sveti Pavao ima
najprimjereniji tekst koji je papa Pio XI citirao u svojoj enciklici o kršćanskom odgoju: “Očevi, ne izazivajte svoju djecu na gnjev.” Ljudi koji ne razmišljaju previše o toj temi iznenađeni su oblikom tog propisa. Oni smatraju da bi trebalo biti obrnuto. Ali Apostol je znao da će veća šteta biti ako se dijete razgnjevi, jer su u djetetovoj duši takve rane duboke i trajne.

Druga Božja karakteristika kazne je Njegov naglasak na ovom svijetu na medicinskim aspektima Njegovih kazni.
Tri su glavna razloga za kažnjavanje. Prije svega, nastoji obnoviti narušeni poredak i stoga se naziva retributivnim. U carstvu fizike postoji princip da “svakoj sili postoji suprotna i jednaka sila”. Tako je i u moralnom redu. Odmazda mora uslijediti prije ili kasnije. Kazna, u ljudskim poslovima, također može biti zaštitna. S tim na umu ponekad izoliramo ljudska bića od drugih jer bi njihova daljnja sloboda predstavljala prijetnju sigurnosti pojedinca i države.

Konačno, kazna je ljekovita. Sam pojam je dovoljno izražajan. Proizlazi iz vječnog optimizma pred ljudskom slabošću. Ni u koga ne treba očajavati; svi su u okviru milosrđa. U ljudskim poslovima svi ti aspekti moraju biti prisutni. Prvo, osveta. Dijete se mora navesti da shvati učinak svojih postupaka na moralni poredak. Djeca moraju naučiti da svaki njihov postupak ima svoj učinak. Učinak u moralnom svijetu sličan je onom koji proizvodi podražaj u neuralnim putevima tijela koji ljubomorno čuvaju svaki njegov učinak. Kao što je James tako dobro rekao: “Mi vrtimo vlastite sudbine, dobre ili zle, i nikada ih nećemo poništiti. Svaki i najmanji potez vrline ili mane ostavlja svoj nikad tako mali ožiljak.”

Pijani Rip Van Winkle, u Jeffersonovoj drami, opravdava se za svaki novi propust govoreći: “Ovaj put neću brojati!” Dobro, on to možda ne broji, i ljubazno Nebo to možda ne broji, ali svejedno se broji. Dolje među njegovim živčanim stanicama i vlaknima molekule to broje, registriraju i pohranjuju kako bi se upotrijebile protiv njega kad dođe sljedeće iskušenje. Ništa što radimo nije, u strogoj znanstvenoj doslovnosti, izbrisano.

Kaznu u kršćanskom smislu treba prikazati kao obnovu moralnog poretka koji je narušen. To je nešto što treba prihvatiti dragovoljno, čak rado, kako bi se šteta popravila. Iz tog razloga dobro je zadržati kaznu u liniji krivnje jer je i tu božja volja da kazna odgovara zločinu. Zaštitni element kazne, iako je manje upečatljiv, zahtijeva razumijevanje. Bog ga koristi, iako često na tajanstven način. Kad bismo mogli vidjeti božanski plan, možda bismo imali bolji uvid u neke od događaja koje označavamo kao tragedije. Prerana smrt, onesposobljenost naizgled neophodne osobe, prisilno razdvajanje – koliko je od ovih tragedija možda blagoslov – kazna, možda – ali također sigurno u mnogim slučajevima zaštita.

Ali treba naglasiti treći aspekt, medicinski. Kršćanska kazna, izvan vječnog prokletstva, zapravo je gesta povjerenja. To je zapanjujuća istina koju rijetko spoznajemo. Bog nas dosljedno i kontinuirano kažnjava za naše dobro. Stari zavjet je zapis kontinuiranog
slijed kazni kojima je Svevišnji zadržao svoj odabrani narod na liniji ponašanja koja mu je određena. Naši vlastiti životi svjedoče o spasonosnim lekcijama Božanskog milosrđa koje leže skrivene pod neprivlačnim omotom boli i patnje. Kakvu drugu boju kazna poprima kad shvatimo da je ona doista dio ljubavi. Kada se kaže da “ne smeta onaj tko ne mari”, da zbog neograničenog povjerenja u našu sposobnost da budemo bolji osjećamo korektiv koji može peckati, ali koji će i izliječiti. Ali u tu svrhu zaista moramo imati ljubavi i strpljenja. I ne smijemo se bojati objasniti. Djeca će to instinktivno osjetiti kod odrasle osobe koja je stvarno motivirana ljubavlju prema njima, ali to nije dovoljno. Bitno je da njihova realizacija bude pozitivna i svjesna. Tada će se osjećati sve više voljenima, sve više dijelom zajednice, a kazna će umjesto terora i psihičke smetnje biti oslonac i pomoć kršćanskom življenju i kršćanskom shvaćanju života i ljubavi Božje, a od čovjeka, Njegov lik. “Koga Gospodin ljubi, toga i kažnjava.”