Na svetkovinu Božića, 25. prosinca 2024. požeški biskup emeritus Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u zagrebačkoj crkvi ranjenog Isusa. U pozdravu je čestitao vjernicima svetkovinu Isusova rođenja, istaknuvši kako mu je drago što može s njima slaviti Božić na mjestu duhovnosti usred vreve glavnoga zagrebačkog trga Bana Jelačića i Ilice te se spomenuti svih nevoljnih, napose poginulog dječaka u nasilju minulih dana u školi Prečko, moliti za utjehu njegovim roditeljima i za ozdravljenje ranjenih, kao i za mir svijetu. Istaknuo je kako nas crkva zagrebačkog „ranjenog Isusa“ podsjeća na ranjenog Isusa u ljudima koji trpe i na znakovitost božićne molitve za njih.
U homiliji biskup je je kazao da je iznenađujuće kako kultura nasilja u suvremenom svijetu postaje sve raširenija. Istaknuo je kontradiktornost i prijetvornost na javnoj sceni gdje se s jedne strane govori o potrebi borbe protiv nasilja nad ženama u obitelji, nulte tolerancije nasilja u školama, među sportskim navijačima i na drugim društvenim razinama, dok s druge strane na svoj način nasilju i ubijanju daje određeni javni legitimitet u filmovima, digitalnim platformama, u politici, gospodarstvu, od nasilja nad začetim a nerođenim djetetom do eutanazije kojom se skončava nečiji život, osobito ratnom nasilju u kojem danas u Ukrajini i na Bliskom istoku stradavaju tisuće nedužnih ljudi. Trenutačno smo svjedoci velike svjetske utrke u naoružavanju, koje postaje prijetnja nasilja novih neslućenih razmjera nad mnoštvom ljudi, jer proizvedeno oružje treba negdje upotrijebiti a cijena su mu ljudski životi, rekao je biskup. Spomenuo je da navedeno ozračje kulture nasilja i smrti najteže pogađa djecu i mlade, koji i nesvjesno usvajaju nasilje kao način ponašanja, izrazivši sumnju da sigurnosne mjere u školama o kojima se ovih dana govori u Hrvatskoj mogu donijeti značajniji učinak u tom pogledu, ako se na cjelokupnoj društvenoj razini ne poduzmu koraci na koje nas upućuje Božić svojom snažnom porukom.
Biskup Antun je kazao kako nas današnje drugo naviješteno čitanje iz Poslanice Hebrejima kao i Prolog Ivanova evanđelja podsjećaju da je Isus Krist Sin Očev odvijeka, Riječ njegova po kojoj je sve stvoreno, onaj koji je pobijedio smrt, za kojega bi se očekivalo da će se roditi među nama na neki način božanske moći, veličanstva i sjaja kako mi to zamišljamo. No, on se rađa u siromaštvu betlehemske štalice, svjedočeći nam kako je Bog biće poniznosti, i da je ona moć njegove ljubavi, koja ostvaruje najdublju preobrazbu svijeta, uvodeći čovjeka u božanski život. Ako se Bog nije među nama pojavio kao biće nasilja u provedbi svojih nauma, nije li poniznost put kojim i čovjek može najviše ostvariti u svom djelovanju, upitao je biskup. Podsjetio je kako je sv. Franjo u stvarnosti oko nas zamijetio poniznost kao zakonitost po kojoj se događa život. Kazao je da voda ima svojstvo poniznosti po tom što služi čistoći, pokreće klicu u sjemenu, gasi žeđ i po drugim svojim zakonitostima. Spomenuo je kako se iz poniznosti izgaranja svijeće rađa svjetlost koja pobjeđuje mrak. Istaknuo je koliko dugujemo poniznosti naših majki koje svojom ljubavlju služe životu u skrovitosti svakodnevice. Zaključio je kako je Isusovo sebedarje na križu najveće očitovanje Božje poniznosti kojoj je ime ljubav i kojom je pobijedio smrt kao posljedicu đavolske oholosti. Biskup se zauzeo za to da u svijetu bahatosti, sebičnih opredjeljenja koja rađaju nasiljem, uđemo u betlehemsku štalicu, svrnemo pogled na križ Isusov te usvojimo božansku poniznost kao put vlastitog smisla i pobjede nad svim što je protivno čovjekovu dostojanstvu, postanemo dionici božanskog života. Kazao je još da poniznost kao način postupanja na svim razinama obiteljskog i javnog života može donijeti društvenu preobrazbu snažnije od bilo koje druge strategije. Ustvrdio je da će poniznost spasiti svijet, poželjevši da ona postane pristup i među zaraćenim stranama u svijetu, jer diplomacija poniznosti može zaustaviti ratno nasilje i donijeti mir prije bilo kojeg oružja. Zaključio je kako za takvu betlehemsku Božju strategiju valja oduševljavati djecu i mlade, kao najbolji put naše društvene sigurnosti.
Na svršetku svete mise biskup Antun je poželio sudionicima slavlja da ih Božić ispuni duhovnošću poniznosti, koja tako snažno zrači iz naših crkvenih božićnih pjesama u koje je hrvatski čovjek na svoj način tijekom prošlosti utisnuo svoju vjerničku dušu.
