Veliki biskup iz drugog stoljeća suočio se sa svojom nasilnom smrću s legendarnom hrabrošću.
Nikad nisam više ponizan hrabrim svjedočenjem mučenika nego kad razmišljam o njihovim životima tijekom svojih svakodnevnih borbi. Baš kao što sam u iskušenju tiho hvaliti vlastita mala mrtvljenja, umjesto toga prisjećam se najveće žrtve koju su dragovoljno, čak i radosno podnijeli hrabri mučenici naše Crkve.
Sveti Polikarp — mučenik iz drugog stoljeća, biskup Smirne i učenik svetog Ivana Apostola — ubraja se u taj broj odabranih. Kao pripadnik druge generacije kršćana, na Polikarpa i njegove kolege biskupe palo je da obrane novonastalu kršćansku vjeru od novih krivovjerja koja su se pojavila u odsutnosti apostola, koji više nisu bili živi, kako bi potvrdili učenja i pružili svoje iskaze očevidaca.
Polikarp se sjajno suočio s tim izazovom, postavši teološkim divom svog doba i velikim učiteljem prvih biskupa, među njima i sv. Ignacija Antiohijskog. Napisao je desetke poslanica i propovijedi i mnogo putovao, hrabreći svoje sukršćane i propovijedajući Evanđelje dok je čvrsto slamao krivovjerje koje je prijetilo Crkvi.
U jednom pismu Filipljanima, istkao je pravovjerje s nadom kršćana, pišući:
Jer svaki koji ne priznaje da je Isus Krist došao u tijelu, antikrist je; i tko god ne priznaje svjedočanstvo križa, od đavla je; i tko god izokrene proročanstva Gospodnja svojim vlastitim požudama i kaže da nema ni uskrsnuća ni suda, taj je čovjek Sotonin prvorođenac. Držimo se dakle bez prestanka nade i zaloga pravednosti. … Isus Krist, koji je uzeo naše grijehe u svom tijelu na križu. …ili za naše dobro, [Christ] sve podnio da živimo u njemu.
Hrabrost i vjera s kojima je Polikarp živio bit će zasjenjene samo hrabrošću s kojom se suočio sa svojom nasilnom smrću. U dobi od 86 godina uhvatili su ga rimski stražari poslati da ga love. Star, ali nepokolebljiv, ušao je u arenu, gdje je prokonzul, s nelagodom pri pomisli na pogubljenje starca, molio svetog biskupa da se odrekne svoje vjere i spasi mu život. Polikarp je mirno odgovorio:
Kako onda mogu huliti na svoga Kralja i Spasitelja? Prijetiš mi vatrom koja jedno vrijeme gori, a nakon malo vremena se ugasi; ali vi ne znate o vatri vječne kazne koja je pripremljena za zle.
Potaknut krvožednom svjetinom u areni, prokonzul je naredio da se zapali vatra. Prihvativši svoju sudbinu, Polikarp je dao svoju posljednju izjavu:
Blagoslivljam te, Oče, što si me ocijenio dostojnim ovoga časa, da u društvu mučenika mogu dijeliti čašu Kristovu.
Ali Bog je sačuvao još jedno čudo za biskupov zemaljski život. Dok je plamen izgarao, formirao je luk oko Polikarpa, ostavljajući ga netaknutim. Užasnuti, njegovi otmičari su ga izboli nožem na smrt, a njegova je krv potekla i ugasila plamen. Odmah nakon mučeništva Crkva ga je častila kao sveca.
Polikarpova divovska vjera i nadljudska hrabrost mogli bi mi biti ukor dok se mučim kroz vlastite pješačke žrtve. Koliko bi takve male ponude mogle biti važne kad se usporede s hrabrošću čeličnog oka starijeg biskupa koji pobjeđuje heretike i suočava se s plamenom?
Ali takve su misli ponovno moje, proizvod moje odlučnosti da se dokažem, a ne Boga. Nije Bog odredio da se rodim u vrijeme prvih mučenika. Odredio je da pripadam ovdje, sada. Ne mogu znati zašto sam bio sačuvan od krvavog progona u areni ili zašto sam bio blagoslovljen životom na mjestu gdje mogu slobodno prakticirati svoju vjeru. Ali znam da Bog nije tako smatrao jer nije želio da budem veliki svetac. On jednostavno želi da moj put do neba bude drugačiji. Traži da mu moja ljubav bude uzvraćena na tisuću različitih načina dnevno, često malih i rijetko vrijednih bilježenja.
Mučenici nisu veliki zato što su umrli, nego zato što su se radosno podložili Božjem pozivu za njih. Tako smo i mi pozvani biti veliki, s radošću u svakom trenutku odgovoriti na dužnost koju je Bog stavio pred nas, žrtvovati ne samo svoje udobnosti, nego i svoje planove, kako bismo mogli ujediniti svoju volju s njegovom.
Sveti Polikarpe, moli za nas!
