“Glave gore… Moram ti vidjeti oči.” I tako je David Belisle započeo govor svom timu koji je hvaljen kao jedan od najinspirativnijih sportskih govora ikada. Dio njegove snage dolazi iz činjenice da možemo vidjeti lica dječačića s kojima razgovara. Vidimo njihovu bol i razočaranje i čujemo kako trener Belisle pokušava to ukloniti i impresionirati ponos koji osjeća u tom trenutku. Nije to bilo “rah rah ljudi, svi smo mi pobjednici!” govor. Bila je to istina, od čovjeka kojem su se očito divili, koji im je govorio da drže glavu visoko jer su dali sve od sebe.
Sportski treneri mladih su posebna skupina. Oni posvećuju svoje vrijeme i talente kako bi pomogli nebrojenoj djeci da razviju cjeloživotne vještine. Oni poučavaju i nadahnjuju, motiviraju i nagovaraju. Često prenose znanja i sposobnosti koje roditelji ne mogu. Obično su volonteri i moraju tolerirati strastvene roditelje i skupine uzbuđene djece. Čuvanje mačaka često je jednostavniji zadatak.
Mi smo prilično angažirana sportska obitelj. I blagoslovljeni smo sjajnim trenerima na svakom koraku. Nema bržeg puta do majčinog srca nego biti ljubazna i posvećena razvoju svoje djece. Uvijek sam dirnut i impresioniran koliko je muškaraca, u našim slučajevima, vani, voljnih pomoći prenijeti svoju ljubav prema igri na sljedeću generaciju. Nije malo vremena i truda koji ulažu u moju djecu; to je dar nikakva količina darovnih bonova Buffalo Wild Wings ne može nadoknaditi.
Osobito sam se dirnuo gledajući video jer su moja djeca imala trenera koji je rasplakao kad je došlo vrijeme da se oprosti i gleda ih kako prelaze na sljedeću razinu. A ovaj video pojavio se nakon četvrtog uzastopnog prvenstva moje kćeri u nogometu ovog ljeta, podvig (ako smijem tako reći) bez premca u bilo kojoj drugoj momčadi u lokalnim klubovima. Obično je trener moje kćeri ležeran čovjek kojeg više zanima razvoj igrača u ovoj dobi nego statistika. Ali on je definitivno želio svoja četiri turnira. Umjesto da sjedi i promatra utakmicu, on je stajao, možda samo malo koračajući. Umjesto da da pet svojim igračima dok su napuštali teren, on ih je pogladio po glavi, što je bio više očinski potez. Želio je pobjedu, ne za sebe, već za one male devetogodišnje djevojčice koje su se toliko trudile zadovoljiti ga.
Iskustva poput ovih, gledanje vlastite djece kako igraju i slušanje trenera kako razgovaraju sa svojom “djecom”, uzrok su da usporedim naš odnos s Bogom s odnosom između trenera i igrača. Barem kada o tome pričam sa svojom djecom. Volim sliku Boga Oca, ali tek kad sam imala vlastitu djecu, mogla sam shvatiti koliko je moćan taj odnos. Roditelji su za djecu ti koji brinu i njeguju, a istovremeno ih discipliniraju i formiraju. Naravno da ih mama i tata vole, ali moraju, to roditelji rade. Ali treneri… oni su drugačiji. Vidite da treneri, pogotovo oni volonteri, ne TREBAJU igrače u svojim životima. Pozivaju ih unutra kako bi mogli podijeliti svoju ljubav prema igri. Treneri dijele svoje sposobnosti i znanje. I daju i očekuju od svojih igrača. Oni guraju i zahtijevaju naporan rad. Omogućuju zabavu u igri, ali tu su i vježbe koje nisu uvijek tako ugodne. Oni uče svoje igrače da se usredotoče, da priguše glasove sa strane, da slušaju samo njih. Ako igrači rade ono što im se naredi, ako slušaju trenera i marljivo rade, mogu žeti nagrade, uživati u uspjehu.
Treneri, dobri treneri, ne rade to za vlastitu korist, već radije kako bi njihova “djeca” mogla postići uspjeh i podijeliti njihovu ljubav prema igri. Tako isto, Bog nas ne treba, ali On nas je stvorio da uživamo i uživamo u onome što nam nudi. On nas izaziva i blagoslivlja. Radimo na tome da čujemo Njegov glas kroz buku svijeta i kada to činimo, kada smo u mogućnosti slijediti Njegove upute, često možemo vidjeti korist. Bog želi da budemo sretni; ako možemo slijediti Njegov “plan igre” možemo uživati u pobjedi. To nije savršena analogija, ali smatram da je moja djeca povezana s njom. Možda zato što je davanje i uzimanje u svijetu sporta brže od ostatka života. Ako slušaju svog trenera, koriste vještine razvijene kroz te dosadne vježbe, mogu odigrati sve one važne, važne igre. Onaj koji im donosi ogromne osmijehe na lica. Oni vide korist u napornom radu, disciplini i naporima. Oni više uživaju u pobjedi nego njihov trener i on to zna. To je njegov dar njima.
Ponekad dobar trener mora biti strog prema svojim igračima. Ali to je za njihovo dobro. I njegovi igrači to vide, možda ne u ovom trenutku, ali imaju dovoljno povjerenja u njega da vjeruju da to radi za njihovo dobro. Moja su djeca vjerovala mojoj prosudbi kad sam im rekao da vjeruju i slušaju svog trenera. I nadam se da će se to povjerenje prenijeti na njihov odnos s Bogom. Možda neće uvijek cijeniti odnos roditelj/dijete ili razumjeti snagu tih veza, barem u djetinjstvu. Mogli bi bolje vidjeti kako im njihovi treneri odlučuju pomoći i rado to čine, za njihovu dobrobit, te da će slušanje i praćenje donijeti dugoročne nagrade. I vjerujte da Bog ima još više pažnje i mudrosti za prenijeti.
I tako bi moja djeca mogla misliti o Bogu kao o Velikoj kočiji na nebu. Pozivati predstave, režirati ih, sagledavati širu sliku, raditi prema zadovoljavajućem kraju. Znajući da se na kraju sve radi za njih, za njihov uspjeh, za njihove pobjede. A cijenjeni su, čak i voljeni, ne samo zbog toga kako su se uklopili u tim, već i zbog onoga što sami donose. Nadamo se da će im to pomoći da vjeruju i slijede, čak i kada plan igre nije jasan. I boriti se dobro, čak i kada izgledi ne izgledaju dobri. Da nikada ne izgube vjeru u svog trenera, kao što on uvijek vjeruje u njih.
