Ljepota prirode mora biti enigma ateistu.
Znanost može objasniti kako je baletna plesačica u stanju pomicati svoje tijelo, kako planeti zaokružuju sunce, zašto ocean plima i protok i kako je kretanje tektonskih ploča izrađivalo planine.
Ali zašto je sve tako lijepo?
Iznenađen ljepotom
Evolucionist ima samo najuži pristupe problemu ljepote. Za evolucionista ljepota je nešto što favorizira prirodna selekcija, osiguravajući našu privlačnost prema suprotnom spolu, pa se reprodukcija nastavlja. Ali to ne objašnjava zašto gledamo na zalaske sunca, zašto zurimo u noćno nebo ili se penjemo na planine samo zbog pogleda. Sve su aktivnosti koje ne služe nikakvoj očitoj evolucijskoj svrsi.
Problem prirodne ljepote sastoji se od činjenice da je naše iskustvo univerzalno. Isto se ne može reći i o umjetnim umjetničkim djelima. Neki zasigurno misle da je Picasso sjajan umjetnik, dok ga drugi smatraju ‘degeneriranim modernim’ čije diskoksirane slike govore same za sebe. Neki poput Beethovena, drugi više vole dječake Beastie. Ali kad ste zadnji put čuli da netko tvrdi da je zalazak sunca ružan? Ili da Warbler nije znao pjevati?
Naše iskustvo ljepote je značajno jer se ne može otpisati kao nuspojava evolucijskog procesa – nije poput noćnog neba ili zalaska sunca što je postalo ljepše jer je naša sposobnost prepoznavanja sazrele. Sunce, prema znanosti, ima više od četiri milijarde godina, a galaksija Mliječnog puta tri je puta veća od dobi. Planine su možda mnogo mlađe, ali još uvijek su bile oko desetaka milijuna godina prije dolaska čovječanstva, barem prema shemi za upoznavanje znanosti. Ipak, nekako je naša svijest utisnuta sposobnošću prepoznavanja estetske vrijednosti u svijetu oko nas, vrijednosti koja nam daje svojevrsno mentalno zadovoljstvo – onaj koji se čini potpuno suvišnim za naše postojanje, jer bi nas evolucijski znanstvenici shvatili.
Prekrasan um
Sve to sugerira da je morala postojati koordinacija na kozmičkoj skali: mnogo prije nego što je prvi čovjek podigao pogled na nebo, nešto ili netko, čini se, pobrinuo se da mu to bude lijepo. Gotovo je kao da nam je postavljena zvjezdana prostirka dobrodošlice – trag kozmičkih tragova koji ukazuju na nešto izvan sebe, nešto izvan prostora i vremena.
Postoji nekoliko različitih načina praćenja ovih kozmičkih krušnih mrvica Bogu. Jedan pristup je onaj svetog Augustina, koji tvrdi u Grad Božji da su postojanje ljepote i naša sposobnost da je prepoznamo dokaz za postojanje Boga. Njegov argument u velikoj mjeri počiva na platonističkoj filozofiji, koja je smatrala da se konačna priroda stvarnosti ne sastoji u onome što možemo dodirnuti ili vidjeti oko nas – naša tijela, namještaj i zgrade, elemente prirode poput vode, zraka ili tla – ali u nepromjenjivim idejama.
Za Augustina, izvor ideja, od kojih je ljepota sjajan primjer, mora leći izvan vidljivog svijeta, jer se svijet mijenja, dok su ideje same nepromjenjive. Ovo možda zvuči kao filozofiranje glave u oblacima, ali ima smisla: vidljiva ljepota je, na kraju krajeva, nije trajna. Modeli stari i bora. Uragani otpuhaju plaže. Vulkani eksplodiraju rupe na stranama planina. A vojska buldožera ili ledena oluja lako može pokvariti najljepše vidike. Pa gdje točno postoje ideje? U glavi, prema Augustinu. Ali ovaj um, za razliku od ljudskih umova, sam mora biti vječno nepromjenjiv. Inače, to logično ne bi mogao biti izvor nepromjenjive ideje ljepote. Za Augustina, ovaj vječno nepromjenjivi um nije nitko drugi nego Božji um. (Potpuni argument, u svom svojoj divnoj složenosti, može se pročitati Knjiga 8, pitanje 6.)
Još jedna verzija argumenta iz ljepote je Napravio britanski filozof Richard Swinburne, u svojoj knjizi, Postojanje Boga. Swinburne pristupa pitanje s nešto drugačije točke. Umjesto da pita kako naše iskustvo ljepote kaže o podrijetlu svemira, on okreće pitanje na glavi: ako je postojao Bog, kako bismo očekivali da svemir koji on stvori? Swinburne iznosi stvarnu tvrdnju da “ako Bog stvori svemir, kao dobar radnik, stvorit će prekrasan svemir.” S druge strane, bez Boga kao Stvoritelja, Swinburne kaže da nema razloga pretpostaviti da bi svemir bio lijep, kao što je zapravo i jest.
To je ljepota koja mora Zbog toga je moderni mislilac. Znanost može objasniti koje moći sunce, što pokreće širenje svemira, pa čak i što je važno. Čak i najviše umrla skeptika može se pozvati na zbunjenu teoriju ‘kvantnog tuneliranja’ kada se pritisne kako bi objasnio kako nešto ne može izaći iz ničega u velikom prasku. Ali najočitije pitanje od svih je ono koje ga zabija – pitanje koje je nagazilo prvog navodnog pećinskog čovjeka koji je izašao i gledao noćno nebo, mnogo prije nego što je bilo superkolidera ili svemirskih teleskopa. Moderna znanost možda je ogurala veo neznanja o prirodnom svijetu, ali Boga izbjegava samo čistom sljepoćom.
