U sedam žalosti Marijinih ubrajalo se: proricanje Šimunovo, bijeg u Egipat, nestanak 12-godišnjeg dječaka Isusa, susret na križnom putu, stajanje pod križem, Isusu u krilu svoje Majke i njegovo polaganje u grob. Razumljivo je da je Marija kao Isusova majka najviše osjetila i doživjela njegovu muku i patnju na križu.
Kako u svojoj knjizi Slaviti crkvenu godinu piše dr. Adolf Adam čini se kako je taj blagdan prvi put zapovjeđen 1423. za vrijeme provincijalne sinode u Kölnu. Tada se slavio treći petak poslije Uskrsa.
Benedikt XIII. ga je proširio 1721. na cijelu Crkvu pod naslovom Blagdan sedam žalosti Blažene Djevice Marije i odredio da se slavi u petak prije Cvjetnice kako bi ga doveo u korelaciju u odnosu na Kristove patnje koje slijede.
Usporedo s ovim štovanjem razvio se sličan blagdan kod redovnika servita na treću nedjelju rujna. Taj je spomendan odobren 1667., a papa Pio VII. ga je propisao za cijelu Crkvu kao njegovu zahvalu za povratak iz francuskog sužanjstva.
Konačno, papa Pio X. je 1913. odredio da taj blagdan bude 15. rujna, to jest, na dan oktave Marijina rođenja i dan nakon Uzvišenja Sv. Križa.
Dok je Codex rubricarum 1960. vratio prvoimenovani blagdan jednoj komemoraciji u novom je kalendaru precrtan jer bi se radilo o “udvostručenju”.
Tako je blagdan od 15. rujna dobio novo ime i umjesto Blagdan sedam žalosti Blažene Djevice Marije se zove Spomendan Gospe Žalosne.
U Vrhbosanskoj nadbiskupiji samo župa Čardak u Bosanskoj Posavini slavi svoj patron na Spomendan Gospe Žalosne.
Ž.I., KT
