U okviru susreta nekadašnjih žitelja, obnovljenu kapelicu u mjesnom groblju u selu Budišnja Ravan, koje pripada župi Podhum-Žitače, blagoslovio je 2. kolovoza, umirovljeni pomoćni biskup vrhbosanski mons. Pero Sudar, izvijestio je portal Nedjelja.
Uz sudjelovanje oko 140 nekadašnjih mještana Budišnje Ravni – jednog od 29 sela župe Podhum-Žitače, u dolini Neretvice, smještenog podno planine Bitovinje u općini Konjic – s biskupom Perom suslavila su četvorica svećenika: mjesni župnik fra Ivica Karatović, zatim dvojica domaćih sinova vlč. Mirko Ćavar koji je u njemačkoj biskupiji u Augsburgu i isusovac na službi u Sarajevu p. Pero Mijić Barišić te jedan talijanski svećenik.
Prvi puta na susretima nekadašnjih mještana ovoga sela, koji se od 2008. okupljaju na godišnjim susretima, sudjelovala je i časna sestra Meri Gotovac iz reda Milosrdnih sestara sv. Križa iz Đakova, inače dijete ovog pitomog mjesta.
Biskup Sudar, kojemu je ovo bio prvi posjet Budišnjoj Ravni, u propovijedi je pohvalio trud i napore nekadašnjih mještana koji ne dopuštaju da se maleni plamen nade u povratak života u ovaj kraj ugasi.
„Nalazimo se u Jubilarnoj godini koju Crkva slavi svakih 25 godina kako bismo probudili i uvijek iznova se podsjećali koliko je čovjek i pozvan i obvezatan zahvaljivati, najprije za dar života koji je okvir svih drugih darova. Drugi znak Božje ljubavi jest mjesto koje mi je Bog dao, mjesto gdje sam rođen, roditelji, obitelj u kojoj sam se rodio. Dakle Budišnja Ravan je vaš znak Božje ljubavi prema vama i svaka ova zarasla njiva i svaka ova ostavljena kuća je znak Božje ljubavi. Zato Mojsije u prvom čitanju kaže Izraelcima: Ne možeš prodati zemlju koju ti je Bog dao kao znak svoje ljubavi, ne možeš je za stalno prodati. Možeš je samo prodati do jubilarne godine. Kad dođe jubilarna godina svatko neka se vrati na svoju očevinu. Jer je to njegovo, jer mu je to Bog dao kao znak, kao zalog svoje ljubavi, kao zalog života“, poručio je biskup Pero te podsjetio da je svaka stopa zemlje u Budišnjoj Ravni krvlju plaćena.
„Sva ova zemlja nekoć je bila sultanova. On ju je dodjeljivao begovima samo na korištenje, a begovi onda svojoj raji koji su obrađivali tu zemlju i njemu davali proizvode. Tek kasnije je došla jedna druga država koja je rekla: Što je tko obrađivao, to će biti njegovo. Tako su naši predci postali vlasnici ove zemlje. Krvavo su se na njoj mučili da iz nje izvuku dovoljno kruha i dovoljno ruha. Eto, zato je ona za nas sveta. Iako ne možemo na njoj živjeti, bilo bi neljudski od vremena do vremena ne svratiti na nju kao znak zahvalnosti, kao znak poštovanja, kao znak te naslijeđene obveze iz Starog zavjeta – ne voljeti mjesto gdje sam rođen, jer je ono znak Božje ljubavi prema meni. Voljeti vlastite pretke, pokušati odgonetnuti, od koga sam ja to rođen, tko su moji predci, tko su mi pradjedovi, prabake, s kim sam u srodstvu. Čovjek je razumno biće i treba znati tko je, što je i od koga je“, riječi su koje je Budišanima za ovogodišnjeg okupljanja uputio mons. Sudar.
Razmišljajući proteklih godina kako ovo selo oživjeti, mještani su, nakon pet godina čekanja na pomoć od lokalnih vlasti, u rujnu 2013. sami, uz poticaj i ohrabrenje fra Joze Kreše, betonirali četiri kilometra puta. Od tada mnogi češće dolaze u selo, obnavljaju kuće, a susreta na rodnoj grudi sve je više. U tom kontekstu pokrenuli su i akciju ograđivanja mjesnog groblja i obnove kapelice. Budišanski kamen sedra korišten pri gradnji svih kuća u selu, bio je osnovni materijal i pri gradnji kapelice. Njezinu unutrašnjost danas krasi slika Sv. Ante, djelo nekadašnjeg žitelja Mladena Ćavara koji trenutačno živi u Zagrebu. Mali oltar izradio je Slavko Mijić koji je svoj dom našao u Sloveniji, a obnovu dogradnje vodio je također Budišanin Tadija Barišić.
Inače, od kraja 18. do sredine 19. stoljeća u Budišnjoj Ravni živjele su obitelji Barišić, Ćavar, Gotovac i Stanić, da bi 1960-ih i ’70-ih selo nastanjivale 22 hrvatske obitelji koje su se bavile zemljoradnjom i stočarstvom. Vrijeme je to u kojem je Budišnjoj Ravni bilo dosta mladih te se u selu često mogao čuti i Budišanski bećarac. Međutim, iseljavanja u potrazi za boljim uvjetima življenja, počela su i prije posljednjeg rata, a rat ih je dodatno ubrzao te je selo opustjelo.
Ideja za godišnje susrete rodila se 2008. kada je vlč. Mirko Ćavar slaveći svoj srebrni jubilej misništva pozvao raseljene mještane na misu na kojoj se okupilo njih oko 150. Ohrabreni zanimanjem za rodni kraj počela se buditi nada da će ovakvi susreti postati tradicionalni i da će na njima sudjelovati i mladi. Svojevrsni plod toga jest obnovljena kapelica koja je uz ovogodišnji susret blagoslovljena. (kta/nedjelja.ba)
