Na blagdan bl. Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika, drugog zaštitnika Požeške biskupije, 10. veljače 2025. središnje euharistijsko slavlje u požeškoj crkvi sv. Lovre, kojoj je blaženik drugi zaštitnik, predvodio je banjolučki biskup Željko Majić uz sudjelovanje požeškog biskupa Ive Martinovića, kanonika Stolnog kaptola te svećenika i vjernika grada Požege i Katedralnog arhiđakonata, izvijestio je službeni portal Požeške biskupije.
Uputivši srdačnu riječ dobrodošlice predvoditelju slavlja, biskup Ivo je pozdravio nazočne svećenike, sestre redovnice i sve druge sudionike. Kazao je: „Od srca pozdravljam kanonike Stolnog kaptola s prepoštom preč. Ivicom Žuljevićem, rektora ove crkve vlč. Marijana Pavelića, braću svećenike iz župa grada Požege i Katedralnog arhiđakonata te središnjih biskupijskih ustanova na čelu s generalnim vikarom msgr. Želimirom Žuljevićem. Iskreni pozdrav upućujem đakonima, sestrama redovnicama, vjeroučiteljima, pitomcima požeškog Kolegija. Pozdravljam sve vjernike požeških župa, napose djecu i mlade, koji se devetnicom pripravljaju za spomendan Gospe Lurdske, koju ćemo svečano proslaviti na sutrašnjem večernjem euharistijskom slavlju i procesiji u našoj Katedrali. Posebna mi je radost što se našem euharistijskom zajedništvu kao predvoditelj ovoga slavlja ove godine pridružio banjolučki biskup msgr. Željko Majić. Biskupe Željko, drago nam je što ste danas među nama i što ćete nam po prvi puta uputiti svoju pastirsku riječ – izražavamo svoje poštovanje Vama, ali i svim vjernicima banjolučke mjesne Crkve s iskrenom molitvom za mir i Božji blagoslov napaćenom malom, ali vjernom stadu kojem Vas je Crkva poslala. Neka bl. Alojzije Stepinac svojim zagovorom bdije nad Požeškom biskupijom i moli za našu vjernost Isusu Kristu i njegovoj Crkvi, a ovo sveto misno slavlje neka nas osnaži u vjeri, nadi i ljubavi da kroz brige i teškoće vremenitog života, odolijevajući svakojakim napastima i kušnjama suvremenog društva, i mi zajedno s bl. Alojzijem i drugim Božjim ugodnicima, prispijemo u radost vječnosti.“
Zahvaljujući na pozivu biskup Majić je rekao kako se raduje što može s vjernicima Požeške biskupije, čiji je bl. Alojzije Stepinac zaštitnik, slaviti ovu svetu misu. Pozivajući ih da mole za cijeli hrvatski narod, kazao je kako smo svi jedna Crkva Kristova koja u nadbiskupu i blaženom mučeniku Alojziju vidi svjetliji primjer vjere i osjeća poziv da ga nasljeduje. Podsjećajući ih na Blaženikovu izjavu tijekom montiranog sudskog procesa: „Moja je savjest čista“, biskup Majić je pozvao vjernike da ispitujući vlastitu savjest zamole Gospodina za oprost kako bi mogli dostojno sudjelovati u euharistijskom slavlju.
Na početku homilije biskup Željko je rekao kako je rado prihvatio predvoditi ovo euharistijsko slavlje u kojem sa zajednicom vjernika želi moliti za mjesnu požešku, ali i za cijelu Crkvu u hrvatskom narodu, da uvijek bude vjerodostojna „Stepinčeva Crkva“. To je pojasnio riječima sv. Ivana Pavla II. izrečenima prigodom proglašenja blaženim kardinala Stepinca u Mariji Bistrici 3. listopada 1998.: „…da svom narodu bude svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati; Crkva duboke vjere, Crkva koja poštuje čovjeka, Crkva ljubavi prema svima sve do praštanja, Crkva u jedinstvu s općom Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik, Crkva nepokolebljiva u naviještanju istine, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Za ovakvu Crkvu bl. Alojziju je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi“, rekao je sveti Papa.
Predvoditelj slavlja je rekao zatim kako ovim molitvama pridružuje i nakanu da čim prije bl. Alojzije bude uvršten u zbor svetih Katoličke Crkve. „Istinu da je predobri Bog proslavio slugu svoga nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, svečano je proglasio papa Ivan Pavao II., u Mariji Bistrici, uvrstivši ga u red blaženika mučenika. I tu istinu nitko, a trajna su nastojanja kroz sve ove godine, nije mogao zasjeniti, kamoli argumentirano osporiti. Stoga, ponavljajući još jednom riječi velikoga pape, sv. Ivana Pavla II., ‘da istina nije roba s kojom se može trgovati’, naša je molitva i nada da nećemo čekati dugo da aureola svetosti bl. Alojzija zasja u cijeloj nam Crkvi Katoličkoj.“
Biskup Željko je potom podsjetio vjernike na životni put bl. Alojzija i hrabro svjedočanstvo tijekom montiranog sudskog procesa u Zagrebu u listopadu 1946., kada je blaženik više puta mirno ponovio da mu je savjest čista. „Poznate su nam i klevetničke optužbe ondašnjega režima na montiranom procesu: od svesrdnoga i nekritičkoga podržavanja ondašnje ratne vlasti preko vojnog vikarijata, šutnje zbog progona i ubijanja do nasilnoga prekrštavanja pravoslavnih; da je nepravedno osuđen na kaznu zatvora 16 godina s prisilnim radom uz gubitak građanskih i političkih sloboda za dodatnih pet godina te mu je oduzeta neka privatna imovina. I sve s ciljem da ga se slomi, od Petrova nasljednika odvoji, Crkvu Božju u hrvatskom narodu u svoju bezbožničku službu stavi. A on jednako pred katedralom 1943. i na sudu 1946: ‘Mi nismo niti želimo biti bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca. Mi smo uvijek naglašavali i u javnom životu principe vječnoga zakona Božjega, bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavcima ili kome drugome’. […] Mi smo za poredak, koji je napisan ne na neraspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj, prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima, kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset Božjih zapovijedi. Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojena crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu’.“
Nadalje, biskup je u homiliji istaknuo kardinala Stepinca kao uzor čiste i mirne savjesti. Pozivajući se na istraživanja bibličara p. Bonaventure Dude, ustvrdio je kako je bl. Alojzije o čistoći i mirnoći vlastite savjesti govorio jednako na početku svoje biskupske službe, već 1935., na montiranom procesu 1946. kao i u suton ovozemaljskoga života 1960. „Kada su zbog održavanja Euharistijskog kongresa u Čakovcu, 23. kolovoza 1935. godine, neki ljudi upriličili demonstraciju, kao da bi takva svečanost bila politički izazov, Stepinac se, kao i uvijek, uzornom kratkoćom obranio od optužbe i prvi put rekao: ‘Mi kratko odgovaramo da se izazivati ne ćemo dati, da ćemo sačuvati prisebnost duha jer je naša savjest čista. Ali je savjest naših protivnika nečista. Glavno je da ostajemo postojani uz vječna Kristova načela i uz svoj narod. Toga nitko u našim dušama ne može razoriti’. A u pismu nećaku Ivi Stepincu, 20. siječnja, samo dvadesetak dana prije blažene smrti, piše: ‘Savjest mi je čista od svega čime me terete, pa nemam što povlačiti, a za Crkvu katoličku sam siguran da će izaći kao pobjednik iz ovoga orijaškog hrvanja u svijetu između dobra i zla’. A na sudu, 1946. ‘Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene odgovaram, da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. […] Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas umrijeti’.“ Biskup je potom podsjetio sudionike slavlja na riječi sv. Ivana Pavla II. u Mariji Bistrici prigodom Stepinčeve beatifikacije: „U osobi se novoga blaženika spaja cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća, obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.“ Potaknuo je nazočne da se ugledaju u primjer bl. Stepinca te im poručio kako nema čiste i mirne savjesti ako se ne poštuje Božji red i obdržavaju Božji zakoni te ih je podsjetio na učenje Drugog vatikanskog sabora koji u Konstituciji „Gaudium et spes“ definira savjest kao „najtajniju jezgru i svetište čovjeka. Tu je on sam s Bogom, čiji glas odjekuje u njegovim dubinama. Savjest na predivan način otkriva onaj zakon koji se ispunjava ljubavlju prema Bogu i bližnjemu“ (GS, 16).
Biskup Majić je zatim podsjetio vjernike na Stepinčeve riječi iz propovijedi 17. studenoga 1940.: „Pravi muževi ne sagibaju koljena pred lažnim duhom vremena, jer to traži od nas muževni ponos. Kakav je duh vremena danas? Ne priznaje se više nikakav autoritet. Nema, tako kažu, istine, koja bi nadilazila čovječji um… Nema zakonitog učiteljstva na zemlji, koje bi moglo sigurno prosuditi, što je dobro, a što je zlo, gdje je istina, a gdje laž. Odakle pravo od pomanjkanja žive vjere i onaj bijesni boj protiv Katoličke Crkve, od Boga postavljene učiteljice istine svima ljudima. Odakle onda npr. i nijekanje roditeljske vlasti i naučavanje, kako to čine komunisti, da djeca nisu dužna pokoravati se roditeljima. Odatle nijekanje nerazrješivosti ženidbe i propagiranje slobodne ljubavi… I tko se usudi usprotiviti takvu duhu vremena i takvu strašnom zlu odlučno progovoriti, bit će u najmanju ruku smatran čudakom. A pitam vas, muževi, koji ste prošli mnogo oluja života, nije li sramota za muža, da ono što je crno, nazove bijelim, ono što je ružno, nazove lijepim, da ono što je gorko, nazove slatkim, da ono što je zlo, nazove dobrim samo zato, što je takav duh vremena? Od svega ropstva najsramotnije je ropstvo uma. A mnogi muževi danas ne vide svoje vlastite sramote, kad klipšu za krilaticama razvratnih ljudi, kao da im je Bog progovorio s nebesa na usta proroka. I ja vam dovikujem na domaku oluje, koja prijeti čitavom svijetu: Ohrabrite se i budite jaki u vjeri, koju očevi vaši ispovijedaju već 1300 godina! Ostanite vjerni Bogu i njegovu zakonu, da uđete jednom u zemlju živih i da postignete krunu vječnoga života, koju je Bog obećao onima, koji budu vjerni do smrti njemu, Stvoritelju i Gospodaru svijeta.“
Propovjednik je zatim ustvrdio kako su Stepinčeve riječi još uvijek aktualne jer se i danas na bezbožno suptilan način manipulira ljudskim umom i ponašanjem. „Manipulatori svih vrsta i razina zarobljuju ljudski um, umrtvljuju glas savjesti, ‘oslobađaju’ čovjeka od onoga što on u sebi jest – slika Boga živoga s veličanstvenim darovima uma i slobodne volje kojima upravlja ispravno odgojena savjest. Stoga nam je, draga braćo i sestre, danas, slobodno mogu reći više nego ikada prije, potrebno moliti zagovor bl. Alojzija da nam savjest bude zdrava, a onda čista i mirna. A to se jedino može postići ukoliko našim umom, našom snagom i voljom kormilari neprolazni Božji zakon, ako smo Stepinčeva Crkva: Crkva vjere i nade, Crkva ljubavi i praštanja, Crkva pravde, Crkva živo evanđelje; Narod Božji koji ljubi i poštuje život od naravna začeća do naravne smrti; narod koji na uvrede uvredom ne uzvraća nego sve prepušta Sucu pravednom, narod koji se ričućem lavu koji vreba da ga proguta, opire čvrstom vjerom (usp. 1 Pt 5,8-9).“
U zaključnom dijelu propovijedi biskup Željko je podsjetio na Isusove riječi koje je zapisao sv. Ivan: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac“ (Iv 12, 26). Ustvrdio je potom kako je Isus za bl. Alojzija Stepinca bio jedini Učitelj. „Kristov je primjer sve do kraja nadahnjivao njegovo ponašanje te je položio i život za stado, koje mu je bilo povjereno u posebno teškom povijesnom razdoblju. Stoga, draga moja braćo i sestre, pozivam vas danas da molite za nas svećenike i biskupe kojima je sam Isus povjerio časnu zadaću pastira duša; da poput bl. Alojzija budemo glas Istine koja, kako se izrazi sv. papa Ivan Pavao II., nije roba kojom se može trgovati, ili, ne daj Bože, bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka, politika ili tzv. suvremenih dosega koji su, na žalost, najčešće u suprotnosti s vječnim Božjim planom i njegovim Zakonom; da nam Crkva, unatoč i ljudskoj slabosti koja se ne rijetko očituje, bude kompas – kako bi se narod Božji mogao orijentirati i uvijek ispravno prosuditi, što je dobro, a što je zlo, gdje je istina, a gdje laž, što je Život, a što je put u smrt. Moleći za takvu Crkvu i u njoj živeći neprolazni Božji zakon, stići ćemo ondje gdje je već stigao naš Blaženik, počastit će nas Otac naš nebeski dioništvom u zajedništvu svetih gdje On – Krist naš Otkupitelj i Spasitelj, zajedno s Ocem i Duhom Svetim, živi i kraljuje u vijeke vjekova.“
Nakon popričesne molitve vjernici su predvođeni biskupom Ivom uputili Bogu Molitvu Jubileja. Požeški biskup je zatim zahvalio predvoditelju slavlja na upućenim riječima kojima je, među ostalim, posvijestio kako se čistom savješću i srcem ljubi Boga, Crkvu i svaku osobu. „Bl. Alojzije je kao pastir zagrebačke Crkve bio orijentir vjernicima i našem narodu. Neka on bude orijentir i nama danas u životu i nasljedovanju Isusa Krista“, poručio je biskup Ivo te zahvalio svima koji su sudjelovali u svečanoj proslavi. Pozvao je nazočne vjernike da se idućeg dana ponovno nađu zajedno u Katedrali, te iskažu štovanje Isusovoj Majci i upute svoje molitve onoj koja nas je svojim ukazanjima u Lurdu ohrabrila u vjeri, nadi i ljubavi. Predvoditelj slavlja je zahvalio biskupu Ivi na pozivu i svim sudionicima. „Neka nam bl. Alojzije bude orijentir da se ne izgubimo i da budemo putnici nade položene u Isusa Krista koji nas nikad nije razočarao. Privodimo na taj put i mnoge druge koji možda još uvijek tumaraju na raznim stranputicama ovoga svijeta“, kazao je biskup Željko te zahvalio za zajedništvo u molitvi.
(kta)
