Točan nadnevak njegova rođenja nije poznat budući da su za vrijeme Drugog svjetskog rata rodni i krsni listovi iz misijske stanice Rakunai nestali. Pretpostavlja se da su tadašnje japanske vojne trupe sve to otuđile i kasnije zapalile. I sama godina rođenja poznata je samo po svjedočenju i izjavi jednoga svjedoka.
Roditelji Bl.Petra bili su otac Angelus To Puia i majka Maria la Tumul. U njihovo su selo 1882. došli Misionari Srca Isusova (MSC) i to p. André Navarre i p. Théophile Gramaille, te časni brat Mesmin Fromm. Kao misijsku postaju uzeli su Matupit, tadašnju Novu Britaniju. No, ondje su već 10-ak godina bili misionarili metodisti koji su imali dosta uspjeha.
Petrov otac došao je 1898. Misionarima Srca Isusova i rekao kako čitavo njegovo selo želi biti katoličko, a ne matodističko. Nedugo nakon toga on se obratio na katoličanstvo i krstio zajedno s još nekoliko starijih mještana. Pomogao je misionarima želeći da njegovo selo, kojemu je on već 40 godina bio na čelu, bude katoličko. U svoju kuću primao je siromahe. Tako je kasnije i u tom duhu odgajao sina Petra.
Krštenje Petra Toa Rota označilo je novi početak druge generacije mlade Katoličke Crkve u Papua Novoj Gvineji. Već od malih nogu, a i u ranoj mladosti, kod Petra je bila primjetna posebna pobožnost i poslušnost, pa je njegov župnik p. Emil Jakob, MSC, mislio da Petar želi postati svećenik, ali to nije bila i želja njegova oca.
Zbog toga je Petar završio katehetsku školu. Godine 1930. sa svojih 18 godina upisao se u školu Sv. Pavla gdje su se dodatno školovali katehisti koji su surađivali s Misionarima Srca Isusova.
Nakon stečene diplome poslan je u rodno selo u misijsku postaju. U selu je mnogo godina proveo katehizirajući djecu, mlade, odrasle…
Svi koji su ga slušali bili su njime oduševljeni, te je sa sobom uvijek nosio Bibliju. Oženio se 1936. katolkinjom Paulom La Varpit iz susjednoga sela. S njom je dobio troje djece: Andriju, koji je preminuo nakon rata, Rufinu, te treće dijete čije ime nije poznato. Petar je imao svoje suprotno mišljenje o monogamiji i zbog toga je često bio u sukobu s japanskom policijom. Podržavao ga je u tome njegov brat Josip i cijelo selo. Kada su 1942. japanske trupe zauzele ova područja, svi misionari su bili protjerani i odvedeni u koncentracijske logore. Tako je Petar i dalje držao vjeronauk, te bolesnima i umirućima nosio svetu pričest. Budući da je crkva bila srušena, izgradio je privremenu bogomolju od lišća i granja. Zbog toga su ga kasnije lažno optužili, i to da je prisilio na brak dvoje katolika. Uhićen je u ožujku/travnju 1945. te smješten u koncentracijski logor. Majka i njegova trudna supruga svaki dan su mu dolazile u posjet i donosile hranu. Japanci su mu dali smrtonosnu injekciju, a obitelji su rekli da je preminuo od bolesti. Njegovu sprovodu nazočilo je mnoštvo unatoč kontrolama japanske policije.
Tijelo mu danas počiva u kapeli župne crkve u njegovu rodnom selu Rakunai. Sveti papa Ivan Pavao II. proglasio je ovog mučenika blaženim 17. siječnja 1995. u Port Moresbyju u Novoj Gvineji.
J.P., KT
