Još u djetinjstvu privlačio ga je svećenički način života stoga je, unatoč protivljenju njegova oca, pristupio Redu malih kapucina.
Ime Andrea di Campodarsego uzeo je 27. kolovoza 1879. kada je obukao habit i ušao u novicijat. Humanističke znanosti studirao je u Padovi, a teološke u Veneciji gdje je 19. lipnja 1886. sa samo 23 godine zaređen za svećenika.
Čak 18 godina bio je duhovnik mladih redovnika i tu se pokazao kao čvrst vodič i dobar učitelj.
Godine 1902. izabran je za provincijala kapucina u Veneciji. Dvije godine kasnije, 13. travnja 1904., samo nekoliko mjeseci nakon što je postao papa, Pio X. imenovao ga je biskupom Trevisoa.
Kao biskup, nastojao je upoznati svoju Crkvu i njene svećenike te biti blizak laicima, a obnovio je i biskupijsko sjemenište kako bi poboljšao kvalitetu studija i duhovnu formaciju. Unaprjeđivao je duhovne vježbe za svećenstvo, neke programe je i osobno pripremao. Vodio je svećenike na putu pastoralnog djelovanja, usmjeravao ih je preciznim smjernicama te ih je hrabrio u mnogi pastoralnim posjetima. Bio je kapucinski redovnik duboke duhovnosti i čvrste doktrine.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata u kojem je grad Treviso pretrpio velike napade, biskup Andrea je ostao uz narod čak i kad su civilne vlasti pobjegle na sigurnije mjesto. U tom razdoblju organizirao je pomoć vojnicima, bolesnicima i siromasima. Nije bio zagovornik ni jedne ratne retorike, ali je bio optužen za defetizam (prihvaćanje poraza bez borbe), a neki njegovi svećenici su bili i osuđeni.
Kasnije, papa Pio XI. povjerio mu je zadaću apostolskog upravitelja najprije u Padovi, a zatim i u Udinama.
Nakon bolesti koja ga je potpuno obuzela, Andrea je umro 26. lipnja 1936. u Trevisu. Sveti papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 20. listopada 2002. na Trgu Sv. Petra u Vatikanu.
T. M. I., KT
