Osobno mi se nikad nije teško vjerovati u Bogai za to se smatram blagoslovljenim. Čak i u posebno teškim vremenima svog života, vremena kada je Bog osjetio Eone daleko, nikad se nisam uspio jednostavno odreći svoje vjere u njegovo postojanje. Za mene je sve previše razumno.
Ipak, za toliko mnogo toga nije slučaj. Za njih, vjerovanje u Boga predstavlja mnogo više izazova, i nije toliko da oni ne žele vjerovati, već oni nisu u stanju ili nisu sasvim spremni.
Ovo je važna točka za koju mislim da se ima zanemarivanja kada govorimo o evangelizaciji. Međutim, ako želimo biti zaista učinkovit u širenju evanđelja, tada moramo pažljivo razmotriti tu činjenicu i pristupiti joj s Kristovom mudrošću koju nalazimo u Svetom pismu.
Možemo bolje razumjeti ovu mudrost počevši od Mateja 13, kada je Isus propovijedao gomili ljudi iz broda koristeći prispodobu o sijalištu:
I on im je detaljno govorio u prispodobama, rekavši: “Sijač je izašao posijati. A dok je posijao, neko sjeme palo je na stazu, a ptice su došle i pojele ga. Neki su pali na stjenovito tlo, gdje je imalo malo tla. Izgledalo je odjednom jer je tlo bilo duboko, a neko je sjeme, i to je palo, i u tisućnjem trbuhu. Neko sjeme palo je na bogato tlo i proizvelo je voće, stotinu ili šezdeset ili trideset godina. (Mt 13: 3-9)
Nakon što to učini, njegovi učenici dolaze k njemu i pitaju ga: “Zašto razgovarate s njima u prispodobe?” Isus odgovara: “Jer vam je dodijeljeno znanje o misterijama nebeskog kraljevstva, ali njima to nije odobreno.”
Dok su učenici bili voljni i sposobni prihvatiti istinu, mnogi drugi u to vrijeme nisu bili spremni čuti da je ovaj stolarski sin obećani Mesija. Umjesto da izravno pogađa te slušatelje s istinom, dao im je priču koja je sadržavala istinu.
(Ono što je smiješno jest da čini da Krist govori tim ljudima da nisu spremni čuti istinu kroz prispodobu o slušanju istine.)
Ovi odlomci mogu nam pomoći da bolje razumijemo zabrinjavajuće pitanje postavljeno gore. Možda na isti način ljudi u gomili nisu bili spremni čuti istinu, tako su i oni koji odbacuju Boga, njegovu crkvu i evanđelje u našem svijetu danas.
Razmotrimo objašnjenje prispodobe o sijalištu u stihovima 18-23:
“Čujte onda prispodoba o sijaču. Sjeme zasijano na putu je ono koje čuje riječ kraljevstva bez razumijevanja, a zli dolazi i ukrade ono što je zasijano u njegovom srcu. Sjeme je zasijano na stjenovitom terenu je ono koje čuje Riječ i primi se u vrijeme, ali on ne dođe samo na to da je samo zabilježeno, kad se ne dogodi, a to je slučajno zbog toga što je to slučaj. Je li taj koji čuje riječ, ali tada svjetovna tjeskoba i mamac bogatstva guši riječ i ne unosi voće.
Siguran sam da svi možemo smisliti prijatelje i obitelj koji su poput sjemena bačenih u stijene i korov. Za neke od nas vjerovanje je lako. Ne treba nam puno da prihvatimo istinu. Za druge, to nije tako jednostavno. Zato nije važno samo evangelizacija, već i kako evangeliziramo.
Razgovarajte s bilo kojim ateistom dovoljno dugo, a oni će vam na kraju reći kako bi Biblija i prekomjerni kršćani vjerojatnije da će ih poslati pakiranje nego što ih natjeraju da naprave bilo kakav istinski odraz. U isto vrijeme, svjetovni svijet neprestano stavlja crkvu u negativno svjetlo, čineći nas neprijateljima oslobođenja, jednakosti i napretka.
Ne možemo se baviti tim ljudima s punom snagom evanđelja, jer nisu svi voljni ili čak u mogućnosti prihvatiti ga. Ne možete reći ateistu da njihova svrha u životu počiva sama na Bogu i očekujete da će oni tek početi vjerovati. Jednostavno ukazivanje na Sveto pismo jer dokaz Kristove otkupne moći neće imati puno vode sa skeptikom.
Ne moramo uvijek biti tako izravni s istinom. Umjesto toga, jednostavno možemo pustiti istinu da nam se pokaže kao živa prispodoba. Ovo započinje jednostavnim djelima ljubaznosti, prijateljstva i suosjećanja, malim načinima sadnje sjemenki čak i najupečatljivijih nevernika.
U prosincu 2000. godine, tada kardinal Joseph Ratzinger, u pismu katehistima i učiteljima religije o novoj evangelizaciji, podsjeća nas da “velike stvari počinju od malog sjemena”. Kaže nam da nova evangelizacija ne znači da odmah dosegne sve one koji su propali kroz “nove i rafiniranije metode”. Umjesto toga, kaže, “to znači usuditi se, još jednom i s poniznošću malog zrna, prepustiti Bogu kada i kako će rasti.”
