Blagdan Gospe Lurdske, 11. veljače, tradicionalno se u gradu Varaždinu slavi kod varaždinskih franjevaca kapucina, a na podnevnu misu okupljaju se brojni vjernici grada Varaždina i okolnih mjesta. Ovogodišnje svečano misno slavlje predvodio je krčki biskup Ivica Petanjak u zajedništvu s dvadesetak svećenika.
U uvodu u misu biskup Petanjak je podsjetio da se ova svečana misa u kapucinskoj crkvi u Varaždinu slavi upravo u 12 sati kao spomen na ukazanje Blažene Djevice Marije djevojčici Bernardici u Lurdu 11. veljače 1858. u podne.
U propovijedi je biskup Petanjak poručio:
Nedavno sam elektroničkim putem dobio neku poštu u kojoj dotična osoba kaže da ne vjeruje u ukazanja i koji je smisao i značenje tih ukazanja.
Zato je dobro ponoviti da sva ukazanja, pa i ovo u Lurdu, makar je priznato od Crkve, spada u privatnu objavu koja nikoga ne obvezuje u savjesti da u njih mora vjerovati i ona nisu uvjet za naše spasenje. Za spasenje je potrebno vjerovati u Isusa Krista kao Spasitelja svijeta i živjeti prema njegovom evanđelju, jer vjerujemo da sve što nam je Isus trebao objaviti za spasenje da nam je i objavio. Ništa novo se nema što dodati.
Zato ukazanja, ako su autentična, ne mogu biti u proturječju s evanđeljem, jer mi vjerujemo da nam je Isus objavio sve ono što je potrebno za naše spasenje.
Koji je onda smisao Gospinih ukazanja?
Blažena Djevica Marija u pojedinim vremenima osvješćuje važnost Isusove riječi i stavlja naglasak na nešto što smo mi ostavili po strani ili smo se jednostavno opustili u svojoj vjeri i krenuli krivim putem, a ona kao brižna i zabrinuta majka, bojeći se za naše spasenje, pronalazi načina za intervenciju i upozorenje.
Prema dosadašnjim ukazanjima može se primijetiti da se Gospa javlja u izazovnim, bremenitim vremenima, kad nekoj zemlji ili cijelom svijetu prijeti neko veliko zlo kao što je recimo rat, pa Gospa poziva na molitvu i obraćenje da se zlo izbjegne. Ili kad se svijet već nalazi u velikim mukama i prijeti opasnost da sve ode u propast, Gospa se javlja kao ona koja donosi i budi nadu, ali i opet poziva na obraćenje i promjenu života.
Treba uočiti te dvije stvarnosti: Bog je zabrinut za naše spasenje, želi naše spasenje, i zato traži sve moguće načine da nas upozori i opomene, zato što se spasenje neće i ne može dogoditi bez nas ili protiv nas. Bog upozorava, dolazi, poziva, govori. Kome? Nama. Mi moramo biti akteri kad je riječ o našem spasenju. Bog nudi i upozorava, ali ne nameće i ne prisiljava, nego traži naš pristanak i našu suradnju.
Može se postaviti pitanje zašto se najčešće Gospa ukazuje? Ne znamo. Bog tako hoće. Mi možemo naći neke razloge ili opravdanja koja bi mogla potkrijepiti činjenice Marijinih ukazanja. Moguće da se ukazuje Blažena Djevica Marija kao žena i majka kojoj je svojstveno i nekako urođeno u genima da je njezino srce i osoba prožeta suosjećajnošću, blizinom, nježnošću, ljubavlju, toplim krilom i zagrljajem.
S druge strane, Marija je jedna od nas. U potpunosti ljudsko biće, ali takvo koje je u svemu bilo okrenuto i otvoreno Bogu, spremno u svakom času služiti mu u potpunosti i sav svoj život izručiti u Božje ruke ne znajući kako će on ići i završiti. Neizmjerno i potpuno predanje u Božju riječ i Božju volju. Pa bi nam tim što nam Marija dolazi, njezina osoba i njezin stil i primjer života trebali biti poticaj i nadahnuće kako se sluša i kako se služi Bogu.
Dok sam ovih dana razmišljao što bih vam danas rekao, došla mi je pred oči scena Isusovog raspeća na Kalvariji i trenutak njegove smrti i onda sveti Matej evanđelist kaže: »I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše« (Mt 27, 51).
Hramski zastor dijelio je u hramu svetište nad svetištem u koje nitko nije smio ući, jer je to mjesto Božjeg prebivališta, osim svećenik jednom godišnje.
Isusovom mukom i smrću na križu dere se taj zastor odvojenosti Boga i čovjeka i na slikoviti način se otvara nebo ljudima. Isus Krist je u sebi izmirio čovječanstvo i vratio ga natrag u Božji zagrljaj i po Isusu Kristu svaki koji u njega vjeruje ima pristup Bogu, može ući u Kraljevstvo Božje. Isus nam je otvorio nebo.
Na jedan slikoviti način rekao bih da Bog po Marijinim ukazanjima, s vremena na vrijeme, kad mi to zaboravimo ili smetnemo s uma, ponovno nas podsjeća da je nebo otvoreno. Da se nije Bog zatvorio u neki svoj nebeski svijet i da ga nije briga za nas, nego baš suprotno itekako mu je stalo do nas. Isusa je to otvaranje neba koštalo smrti na križu i on ne želi da njegova žrtva bude za bilo koga od nas uzaludna.
Znakovito je da je kod tih ukazanja Gospa veoma malo govorila. Župnik je govorio Bernardici: pitaj je kako se zove, što hoće, zašto je došla? A Gospa se pretežno smješkala, ali je privlačila svojom neodoljivom ljepotom i sjajem.
To je odlika neba. Ljepota dolazi iz čistog srca, iz dobrote, milosrđa, suosjećanja. A neopisivi sjaj samo još dodatno pojačava ove karakteristike. Kod Boga je sve svjetlo. Nema tame, nema grijeha, nema muljanja, nema mrmljanja iza leđa, nema sakrivanja. Sve je jasno i kristalno kao dan.
S tim u vezi je i ime kojim se Marija predstavila tek na šesnaestom ukazanju, pred sam kraj svojih ukazanja i to na blagdan Blagovijesti, 25. ožujka 1858. Na Bernardičino inzistiranje i na nagovor župnika da je pita kako joj je ime, Gospa je rekla na dijalektu: »Ja sam Bezgrešno začeće.«
Što je seljačko dijete znalo što je Bezgrešno začeće, ali da ne bi zaboravila ona je trčala k župniku i ponavljala Ja sam bezgrešno začeće, Ja sam bezgrešno začeće. I kad je došla župniku rekla je: »Ono mi je reklo (u srednjem rodu) da se zove Bezgrešno začeće.«
To je Marijin identitet, njezina osobna iskaznica, ljepota i sjaj, nebo, ali je to i naše određenje. Svi smo pozvani na život bez grijeha, jer grijeh nikada nije lijep, grijeh nikada ne sjaji, grijeh nikome nije mio, jer on ne izgrađuje i ne uzdiže osobu.
Čim ovo čujemo u opasnosti smo da slegnemo ramenima i da kažemo da je to lijepo za čuti, ali tko će to živjeti? Mi. Mi smo pozvani na svetost. Mi trebamo biti komadić neba već ovdje na ovoj zemlji.
Nije bez razloga da se Gospa svaki puta Bernardici ukazala s krunicom u ruci i rekla joj neka pozove narod na pokoru, obraćenje i molitvu za grešnike.
Krunica – je znak molitelja. Ne mora biti samo krunica, ali moramo moliti, jer molitvom izlazimo iz sebe. Iznosimo van ono što je u nama. Bilo da zahvaljujemo, bilo da prosimo, da tražimo. I kad molimo za druge najviše molimo za sebe, jer misleći na druge mi pokazujemo da u sebi nosimo Božje osjećaje. Bog je uvijek okrenut nama, uvijek zabrinut za nas, misli na nas.
Moliti za druge znači biti na dobrom putu svetosti i spasenja. Dok drugima želimo dobro, sebe posvećujemo i izgrađujemo u svetosti. Zato je i obraćenje trajni proces. Ne možemo se obratiti jednoć zauvijek, jer mi ne znamo s čime ćemo se sutra suočiti. Ne znamo što nas čeka i što može našu vjeru staviti u pitanje i u kušnju.
Molitva, pa i najmanja, drži vezu s Bogom. Drži ne prekinutu komunikaciju između neba i zemlje, a Marija svojim ukazanjima samo to još dodatno pospješuje i podupire. Amen.
Izvor: ika.hkm.hr
