U nedjelju 31. prosinca, na blagdan Svete Obitelji, u krčkoj je katedrali proslavljena misa zahvalnica. Slavlje je predvodio biskup mons. Ivica Petanjak, a koncelebrirala su sedmorica svećenika i redovnika. Evanđelje je navijestio biskupov tajnik vlč. Josip Karabaić, a pjevanje animirao krčki katedralni zbor.
Biskup Petanjak u svojoj je homiliji poručio sljedeće:
Slavimo svetu obitelj Isusa, Marije i Josipa. Pretpostavljam da će neke uplašiti ova kvalifikacija: sveta. Što bi to značilo da je bila sveta obitelj? Bila je to obitelj koja je proživljavala što i svaka normalna obitelj: radosti i žalosti, probleme i zadovoljstva, teškoće i uspjehe, ljubav i nadu, vjeru i neizvjesnost. Normalni ljudi su svjesni da u isto vrijeme mogu biti i jaki i slabi, spremni na sve, a opet oprezni i razboriti. Život će svakodnevno prolaziti kroz pitanja i sumnje, jasnoće i nesigurnosti, uspjehe i promašaje.
Za bračni par koji je na početku svoga zajedničkog hoda važno je da ima svoje planove i želje koje želi ostvariti, ali i odškrinut prozor ili vrata kao znak da su spremni svoje planove prilagoditi okolnostima i vremenu s mogućnošću da se oni donekle ili čak u potpunosti promijene i da ta promjena nije kraj svijeta nego im može biti čak izvor blagoslova i zadovoljstva.
Zato zajednica muškarca i žene bezuvjetno podrazumijeva ljubav u svim njezinim izričajima. Jer bez ljubavi kao temelja i najmanja nejasnoća ili neslaganje neminovno će odvesti u rasulo. Samo će ljubav moći podnijeti i izdržati sve udarce života i neće se raspasti čak i pod uvjetom da se ništa od očekivanog i zajedničkih planova nije ostvarilo.
Često imamo idealizirane i nerealne planove za koje ni sami ne znamo kako bi ih ostvarili i koji se najvjerojatnije neće ostvariti u željenim okvirima, a ako se i budu ostvarili sigurno neće ići onakvom dinamikom i načinom kako smo mi to zamišljali, nego potpuno drugačije. To će sigurno biti jedan teži i zahtjevniji put, ali nam taj put može pomoći da nas pripremi za nova životna iznenađenja.
Ako netko uzdiše i misli u sebi: blago svetoj obitelji, taj onda ne pozna njezin život i ne druguje previše sa Svetim pismom. Njezin životni hod je bio takav da joj nitko ni na čemu ne bi zavidio. Potpuno drugačiji od onoga što su Marija i Josip planirali prije nego se Bog direktno upleo u njihov život.
Nakon toga dopustili su da on bude njihov trener koji će ih poučavati kako igrati utakmicu života i kako gubitak preokrenuti u dobitak, ako iz sebe izvuku ono najbolje za koje ni sami nisu znali da posjeduju. Morali su svoj život reprogramirati i svoju međusobnu ljubav i planove usklađivati s planovima i ponudama Božjim.
Od Marije učimo otvorenosti i spremnosti za nepredvidivosti. Otvorenost je lijek protiv ukočenosti, ograničenosti, uskogrudnosti, statičnosti, umišljenosti da sam samo ja u pravu i da mora biti samo tako ili nikako. Otvorenost nas čuva od napasti nepogrešivosti i savršenosti koji jednako šteti osobi koja je perfekcionist, kao i svima drugima, napose ukućanima, jer ako se nametne takav režim da je ljestvica očekivanja i zahtjevnosti dignuta previsoko ne samo da neće dovesti do savršenosti nego će prerasti u napetosti i svađe u kojima se neće ostvariti ni onaj minimum koji bi se inače ostvario bez problema. Kad se hoće sve najčešće se gubi sve.
Već u Starom zavjetu Bog govori po proroku kako bi čovjek trebao biti u rukama Božjim kao glina u rukama lončarevim koja se dade oblikovati i formirati onako kako ju zamišlja njezin Stvoritelj, a on želi da svako njegovo djelo bude savršeno, ali prije svega da bude funkcionalno i da služi svojoj svrsi zašto je stvoreno (usp. Jer 18,1-6).
Od svetog Josipa možemo naučiti kako biti suradnici milosti Božje. Zajedno s Josipom bit ćemo stavljeni pred stotine pitanja i pokušat ćemo dati isto toliko odgovora i rješenja, ali je uvijek dobro da se pitamo: »Gdje me Gospodin želi? Na što me poziva? Što smjera sa mnom?« Kod svakog od tih pitanja nikad ne zaboravimo da sve ono što Bog od nas očekuje, traži, nada se, nije protiv nas. Nikada nam Bog ne stavlja zamku, nikad ne želi naš pad, nego su sva njegova očekivanja izraz njegove neizmjerne ljubavi prema nama i njegovog dubokog poštovanja prema nama i ako je došao k nama s nekom svojom ponudom to bi nam trebalo služiti na čast.
Umjesto: »Zašto baš mene?« Trebali bi reći: »Hvala ti što si izabrao mene, jer vjeruješ u mene, ako se budem oslonio na tebe, uspjet ću više nego što mogu zamisliti.«
Ako takva zdrava, otvorena i nenasilna atmosfera bude vladala među supružnicima, ona će se poput rijeke preliti i na njihovu djecu i postat će izvorom blagoslova, jer će se djeca naučiti odgovornosti, ali im ta odgovornost neće postati teretom ili jarmom kojeg žele što prije sa sebe zbaciti nego pomagalo na njihovom putu rasta, razvoja i spoznaje vlastitog puta i volje Božje s njima.
Zadnji je dan stare godine. Je li se uopće sjećamo što smo poželjeli i što smo očekivali od ove godine? Što se ostvarilo? Činjenica je da je na svjetskoj razini ova godina obilovala katastrofama svih vrsta. Sve što se može dogoditi dogodilo se ove godine. Počev od svih mogućih vrsta elementarnih nepogoda koje si išle od jedne do druge krajnosti, od požara do poplava, od suša do uragana, od potresa do ratova. Od onoga na što nismo mogli utjecati do onoga što je plod ljudskog grijeha i zloće. Vjerujem da nitko neće poželjeti slijedeću godinu kao što je bila ova.
Na osobnom planu svakoga od nas opet će ići od osobe do osobe od onoga »ne ponovilo se« do onoga »daj Bože uvijek tako.« To su naši subjektivni i osobni sudovi.
Stara je godina za nama, a nova pred nama. Sad bi trebali zauzeti stav Marijine otvorenosti i Josipove spremnosti na suradnju: Gospodine gdje me zoveš, što očekuješ, što mogu učiniti? Amen.
