Krčki biskup mons. Ivica Petanjak predvodio je misu polnoćku i dnevnu misu svetkovine Božića u katedrali u Krku. Koncelebriralo je više krčkih svećenika i redovnika, a pjevanje je animirao katedralni zbor.
U nastavku donosimo propovjedi koje je o. Biskup uputio okupljenima.
Misa polnoćka
Kao što euharistija nije golo sjećanje na neki događaj koji se dogodio u davnoj prošlosti, već dok je slavimo i dok se spominjimo Kristovih zahvata u povijesti za naše spasenje, mi taj spomen slavimo i kao čin, kao događaj koji se sada uprisutnjuje za nas i za naše spasenje, tako moramo promatrati i naše svetkovine i blagdane. Krist se danas za nas rađa. Danas se utjelovljuje, uzima ljudsku narav. Danas dolazi k nama.
Božić nije praznik. Božić nije samo slavlje i sjećanje, nego je i činjenje. Slavlje je utoliko što ga mi radosno iščekujemo i što želimo biti radosni znajući da Bog dolazi k nama i da ulazi u naš život i u našu povijest, ali ne znamo kako. Božji dolazak nosi značajku iznenađenja. To pokazuje i dokazuje onaj prvi Božić. Cijeli jedan narod ga je vjekovima iščekivao, molio i vapio da Mesija dođe i kad je došao nisu ga dočekali ni prepoznali, jer nije došao kako su oni sebi zamislili da bi trebao doći, nego na potpuno drugačiji način i zato ga nisu ni prihvatili i zato će ga na kraju i razapeti.
Svi smo mi u toj istoj opasnosti da ponavljamo i ponovimo fatalnu pogrešku Izabranog naroda da čekamo dolazak Božji na krivi način i po svojim klišejima, a ne da se dademo iznenaditi njegovim dolaskom.
Kad god Bog ulazi u ljudsku povijest on potresa tom poviješću, ali je ne potresa na rušilački način, ne izvana nego iznutra. Ne ulazi uništavajući, nego gradeći nešto novo na takav način da se mi moramo zamisliti, zapitati, preispitati, da zinemo od čuda i iznenađenja: je li moguće da Bog tako dolazi, da se Bog tako ponaša?
Mi se čudimo kako je moguće da se Isus rodio u štali, na slami,… pa najvjerojatnije nije bio jedini koji se tako rodio. Gdje su rađale i gdje bi rodile sve one pastirice koje su išle za svojim stadima? Imati na otvorenom neku štalu, nego sklonište bio je luksuz. Nije najveće iznenađenje što se Isus rodio u štali i na slami, nego što se rodio među pastirima koje su tada smatrali ološem društva. Tu je najveće iznenađenje. Kako je mogao otići baš k njima? Kako se baš kod njih rodio i kako je njima nebo javilo radosnu vijest dolaska Mesije u svijet, kad se zna da su pastiri toliko bili omraženi u narodu, da ih se uopće nije držalo za osobe s ljudskim dostojanstvom. Kao takvi pastiri nisu smjeli ući niti u hram niti u sinagogu, a to je značilo da su isključeni iz spasenja, jer ne mogu obdržavati zapovijedi Zakona Božjeg.
I makar su prošla tolika stoljeća činjenica da je Spasitelj svijeta došao k nama kao nejako dijete, za sva vremena ostaje iznenađenje nad kojim se svaka generacija i svaki pojedinac mora zamisliti i na temelju ovog evanđelja kojeg smo slušali odgovoriti na tri pitanja.
Prvo je dobrodošlica, prihvaćanje.
Bog koji ulazi u ovu povijest, kao i svako novo dijete koje dolazi na ovaj svijet, mora se suočiti s ljudskom indiferentnošću – ravnodušnošću, pa čak i s otvorenom protivštinom. Za mnoge će Isus i za mnogu će djecu oni biti persona non grata – nepoželjna osoba. Bog je izabrao baš ovaj način dolaska kako bi poručio da svako dijete koje se rađa mora imati ruke koje će ga prihvatiti i prigrliti i ljubav koja će ga ugrijati. Pokazujući nam kako svatko od nas, bez obzira iz kojeg je društvenog sloja i statusa, ima mjesto u srcu Božjem. Bog prihvaća svakoga.
Drugo je radost.
Anđel koji ide donijeti vijest pastirima kaže: »Javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin« (Lk 2,11).
Koliko je radosti u tom rođenju! Svjetlost je došla na svijet. Svjetlost dolazi s visina koja obasjava sav ljudski život i usmjerava ga u pravom smjeru. Svjetlost koja prožima svu našu aktivnost i sva naša stanja i svakome od njih daje smisao i sigurnost da se ništa nije slučajno dogodilo, pa čak i onda kad se nama čini da je tragično i dramatično. I to će na kraju dobiti svoj smisao i značenje.
Treće je mir.
»Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!« (Lk 2,14).
Slava nebeska, slava koja je u visinama, tj. ljudima nedokučiva, po utjelovljenju i rođenju Sina Božjega oblači se u ljudskost, u čovječju narav, i donosi mir s neba ljudima miljenicima njegovim. Ljudima koje ljubi. Taj mir je darovan svima, jer ljubi sve i rađa se za sav svijet. Slava Božja postaje dostupna svakome čovjeku koji ima dobre namjere.
Objava o miru koju anđeo donosi nije apel, nije poziv ljudima da budu dobri kako bi im Bog dao mir, nego nam Bog unaprijed daje svoj mir, jer smo njegovi sinovi i kćeri, jer smo sinovi i kćeri u Sinu njegovu.
Kao što nas roditeljska ljubav preduhitri tako je i s Božjom ljubavlju. Nije ona nagrada za naše dobro ponašanje nego proizlazi iz našeg odnosa Oca i djece. To je egzistencijalna ljubav bez koje nije moguće govoriti o bilo kojem načinu i obliku postojanja.
Isto tako mir o kojem je riječ nije mir bez problema, nego mir u problemima, jer je Krist naš mir i jer znamo u kakvoj god situaciju i stanju da se nađemo, to stanje i taj problem nije posljednja riječ, nego Krist koji je mir, radost, ljubav, život, uskrsnuće, je s nama.
Samo ako smo spoznali dovoljno Božju ljubav, Božju dobrotu, Božju dobru volju prema nama, bit ćemo u stanju odgovoriti njemu na isti način.
Tu se dodatno krije razlog zašto se Isus rodio među pastirima: »A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada« (Lk 2,8).
Osoba koja spava nalazi se u svom svijetu, izolirana od cijelog svijeta. Ona koja bdije nije u nekom svom nestvarnom svijetu, u nekom bunilu i snovima koje ne možeš razumjeti, nego je u kontaktu sa stvarnim svijetom. Gleda ga kakav jest, spoznaje istinu i postaje dio te istine. Svi problemi u svijetu i sve zlo dolazi od toga što smo zatvoreni u svoj svijet i što gledamo samo svoje interese. Sebičnost je negacija ljubavi i čini nas zarobljenicima vlastitih interesa.
Zato je i ova euharistija usred noći da nas probudi, da nas drži budnima, da možemo poput pastira jedan drugome reći: »Hajdemo do Betlehema, da vidimo što se dogodilo, da se uvjerimo svojim očima i da uđemo u to Božje zajedništvo koje nam širom otvara horizonte. Da uđemo u taj novi svijet i nove pogled na ljudsku stvarnost koja nam dolazi po utjelovljenju i rođenju Boga kao čovjeka.«
Božićna misa
Pred nama je poznati početak Ivanovog evanđelja u kojem je toliko puta ponovljen izraz Riječ. Taj izraz ima mnoštvo značenja. Označava samu riječ koju Bogu izgovara i koju mi izgovaramo, kojom stupamo u komunikaciju jedni s drugima. Ali riječ ima svoju dinamiku, akciju, činjenje, nastajanje, stvaranje… Ona je riječ i puno više od same riječi. Ona je početak, počelo, bit, izvor i vrelo svega što jest.
Konkretno, danas u kontekstu Božića Riječ je osoba, druga božanska osoba, Sin Božji, koji stoji na početku svega stvorenoga. Po njemu je sve stvoreno i u njemu je sve stvoreno.
On je Božja riječ, Božji govor nama ljudima koji ide tako daleko da se ta riječ materijalizirala, da je riječ koja ima zvuk i ton postala vidljiva i opipljiva, jer je uzela tijelo čovjeka i preuzela na sebe ljudsku narav.
Na taj način je Bog po tko zna koji put pokazao kako je njegova riječ uvijek stvaralačka, kako njegov govor uvijek dobiva prepoznatljive karakteristike. Kamo god se okrenemo sve je to Božja riječ koja se realizirala u milijune različitih oblika. Sve je to Božji govor nama.
Što nam Bog govori time što je Druga božanska osoba uzela tijelo čovjeka i rodila se kao smrtan čovjek?
Ponajprije nam govori o Božjoj poniznosti, jednostavnosti, malenosti, pristupačnosti.
Samo su to mogli vidjeti pastiri kad im noćas anđeo kaže: Danas vam se rodio Spasitelj svijeta, ali da se ne prepadnete i ne začudite kakav bi taj Spasitelj trebao izgledati, naći ćete dijete u štali povijeno u pelenama i položeno u jaslama. Ne očekujte ništa spektakularno. Jedino čemu ćete se moći čuditi upravo je to da Bog dolazi k nama na takav način.
To je Božji govor ovom svijetu. Ulazi u našu povijest potiho, po noći, kao dijete što opet ima stotine značenja. Dijete je nemoćno biće koje se može prihvatiti i odbaciti. Dijete zahtjeva nježnost, ljubav, brigu, pažnju… jer bez toga se to dijete nikada neće normalno razviti i odrasti.
Danas na blagdan Rođenja Kristova mi stojimo pred tom Božjom riječju i pred nama je cijela povijest spasenja i svi oni silni pothvati koje je Bog učinio i čini do dana današnjega, a svi su nastali na temelju njegove riječi: »Bog reče i bi tako!«
I svaka od tih riječi koja se materijalizirala i postala vidljivom govori o Bogu Stvoritelju, kreatoru, graditelju,…
Svaka njegova riječ izgrađuje, podiže, popravlja, liječi, uljepšava, dotjeruje, razveseljava, usrećuje, obogaćuje, ispunja zadovoljstvom,…
A zašto to Bog čini? Sve iz ljubavi prema svojim stvorenjima, ali i zato da mi učimo od njega i da se pitamo: a moja riječ? Kakva je moja riječ? Što se vidi u mojoj riječi? Kako se moja riječ objavljuje ovom svijetu? Koga je moja riječ podigla, stvorila, rodila, usrećila, razveselila?
Božja riječ je uvijek konstruktivna, uvijek nova, uvijek provokativna, izazovna, potiče na razmišljanje. A moja, a naše?
Iz godine u godinu na najradosniji kršćanski blagdan slušamo ovo prekrasno i prebogato Ivanovo evanđelje o Riječi da stanemo pred Božu riječ i da stanemo pred svoju riječ.
Godina je došla svome kraju. Čega se sve nismo naslušali u ovoj godini i to najviše od onih koji su plaćeni da vode brigu o dobru svoga naroda, a njihove riječi, uz po koju rijetku iznimku, bile su čista destrukcija.
Sad nam se pred sam Božić dogodila tragedija, koja će i opet mnogima, nažalost, dobro doći da počnu nova optuživanja i traženje krivca.
Četiri ratne godine proveo sam kao bolnički kapelan i nagledao se i naslušao svi mogućih ljudskih drama i tragedija.
Imalo upućeni u ljudsku psihu znaju da su bolesnici s psihičkim problemima veoma senzibilni i da ih i najmanje sitnice mogu izbaciti iz takta i da mogu počiniti neželjena djela.
Hoće li se itko zapitati: a što je bio uzrok da je ovaj mladić počinio tako teška nedjelja. Što će biti ako istraga bude pokazala da više nije mogao podnijeti svakodnevnu medijsku crnu kroniku i svu onu mržnju koja iz dana u dan ne prestaje dolaziti iz naših medija? Hoće li se itko osjećati odgovornim i reći da je zaslužio da ide u zatvor umjesto njega?
Sad idu mimohodi, dižu se sindikati, traže se krivci, pa neka poslušaju sebe što su govorili i što govore, neka analiziraju svoj rječnik!
Sad psiholozi savjetuju roditelje da zagrle svoju djecu, da ih poljube, da ih pokriju po noći, da razgovaraju s njima. Samo fali još to da bi trebalo otići kod doktora obiteljske medicine da on to i prepiše na recept pa da to podignemo u ljekarni. Do kakvom smo otkrića došli u dvadeset i prvom stoljeću? Da roditelji trebaju poljubiti djecu, zagrliti, razgovarati s njima. Bože moj! Ili je ovo čisti cinizam ili smo potpuno zastranili.
Uistinu se moramo obratiti. Moramo stati danas i ovih dana pred Boga koji nam dolazi i koji nam govori po svome utjelovljenom Sinu. Otvorimo svoje oči i svoje srce i uši da čujemo i da vidimo što nam to Bog govori i na koji način nam govori.
Naučimo se od njega u poniznosti i jednostavnosti, bez buke, bez vike, bez svraćanja pozornosti na sebe, graditi ljudskiji, humaniji, ljepši, radosniji svijet, jer ćemo samo tako moći razumjeti Božji govor, njegov dolazak k nama, njegovo rođenje, pa da već jednoć i taj Božić ne bude samo slavlje koje dođe i prođe, nego događaj koji ostaje i izgrađuje. Amen.
