Četvrtak, 19. 12. 2024.
Misu zadušnicu na četvrtu obljetnicu smrti prvoga gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića koji je preminuo u 82. godini života, 19. prosinca 2020. i pokopan 22. prosinca u gospićkoj katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije predvodio je biskup Marko Medo u zajedništvu s kanonicima i brojnim svećenicima.
Biskup Medo u svojoj propovijedi istaknuo je: „U ovo predbožićno vrijeme kada naša srca ćute neku skrivenu radost, radost koja dolazi od saznanja da je Gospodin blizu, okupili smo se na ovom svetom mjestu kako bi se sjetili lika i djela prvog gospićko-senjskog biskupa blagopokojnog mons. Mile Bogovića koji je ostavio neizbrisiv trag tijekom svoga biskupskog služenja. Mnogi od vas ovdje nazočni se sjećate biskupskog ređenje mons. Bogovića koje je slavljeno 29. lipnja 1999. godine u riječkoj katedrali Sv. Vida. Zatim je podjelom teritorija Riječko-senjske nadbiskupije, 25. svibnja 2000., sveti papa Ivan Pavao II. ustanovio je novu biskupiju sa sjedištem u Gospiću, koja je dobila ime Gospićko-senjska biskupija i ušla u sastav Riječke crkvene pokrajine kao sufraganska biskupija. Ivan Pavao II. istodobno je imenovao mons. Milu Bogovića prvim biskupom nove biskupije, a ustoličenje je bilo proslavljeno 25. srpnja iste godine u Gospiću. Uz svu ozbiljnost i svečane izjave koje su bile izgovorene toga dana, ostalo nam je u sjećanju izjava našega mons. Bogovića koji je na njemu svojstven način, znao ponoviti u više prigoda: „Šalim se inače da sam najbolji biskup u povijesti Gospićko-senjske biskupije. To je istina, ali samo zato jer sam prvi. Biskupija je, naime, osnovana 2000. a ja sam imenovan njezinim prvim biskupom“. Svi koji smo ga poznavali, ili imali prigodu slušati, mogli smo vidjeti koliko je odisao vedrinom i humorom kojim je osvajao simpatije i povjerenje.
U današnjim misnim čitanjima možemo vidjeti kako je Gospodin onaj koji odabire ljude u određenim povijesnim trenutcima za određene i konkretne zadaće. Tako u knjizi Sudaca čitamo o Samsonu: „bit će nazirej Božji, i on će početi izbavljati Izraela iz ruke Filistejaca“; dok nam u današnjem evanđelju sveti Luka donosi poznatu zgodu „Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad“.
Vidimo konkretno povijesno razdoblje, konkretne osobe i konkretne zadaće koje je od njih dvojice tražio Gospodin. Vidjeli smo također i znamo da su i Samson i Zaharija bili prilično zbunjeni i rekli bismo na momente nedostojni milosti kojom ih je obdario Gospodin, ali i trenutaka njihovih napora i hoda za Gospodinom usprkos tolikim nedaćama i kušnjama. Dovoljno je samo se prisjetiti da je Samson ostao slijep, a Zaharija da je zanijemio da nam pokažu kako Gospodinov poziv ne podrazumijeva da će sve ići lagano i bez protivština. Ono što je bitno zapaziti njih su obojica i njihove sudbine odgovor na molitve koje su bile upućeno Gospodinu! Ako sada ovu evanđeosku poruku prenesemo na našeg biskupa Bogovića u smislu njegova odabira da bude jedan od utemeljitelja nove biskupije. Naime, kao biskup i crkveni povjesničar dobio je od Svete Stolice zadatak istražiti potrebu i mogućnosti osnivanja nove biskupije u Lici što je on odradio vrlo temeljito. Dana 25. svibnja 2000. godine dogodio se povijesni trenutak za ovaj kraj i za cijelu Crkvu u Hrvata. Osnovana je Gospićko-senjska biskupija, a njezinim prvim biskupom imenovan je mons. dr. Mile Bogović. Tada počinju njegove inicijative i ostvarenja koja je prema njegovom riječima dugo nosio u svome srcu. Riječ je o nacionalnom svetištu Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini (što je bila njegova najveća želja), Svehrvatskom grobu, Hrvatskom križnom putu i kalendaru Hrvatski mučenici. Na tom putu je u više navrata nailazio na veliko nerazumijevanje što ga nije obeshrabrivalo. Sigurno da je na njegovu pasioniranu ljubav prema povijesti rodnog kraja i hrvatskog puka utjecalo nekoliko stvari, od kojih su možda i ključni događaji iz njegova djetinjstva. Naima, još u najranijem djetinjstvu mons. Bogović je bio suočen sa strahotama Drugog svjetskog rata i poraća te tragičnom očevom smrti, ali i molitvama i križevima kojima je bio ispunjen život njegove ucviljene majke Mande.
Ponukan da u zaborav ne bi pala tolika pokoljenja i žrtva hrvatskog puka kroz tolika tegobna stoljeća, njegov životni projekt izgradnje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini bio je često u mrtvoj ulici, ali ta neka unutarnja snaga i molitva tjerale su ga da ipak ustraje. UZ tolike ushite i razočaranja, tolike molitve i uzdahe danas gledamo velebno zdanje Crkve hrvatskih mučenika od posebnog pijeteta. To je posebno mjesto svih hrvatskih stradanja i muka hrvatskog naroda.
Draga braćo i sestre! Danas na četvrtu obljetnici od smrti moga prethodnika što mogu reći?
Psalmist nas upozorava na prolaznost života: Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k`o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo (Psalam 103,16).
Iako iz svega rečenog možemo plastično vidjeti kako smo zapravo svi odabrani i poslani od Gospodara života i smrti, našega Nebeskog Oca ispuniti posebnu zadaću, vidimo iz tragičnih primjera naše tegobne povijesti kako su mnogi naši sinovi i njihovi snovi – od Krbavske bitke, preko ratova i poraća do Domovinskog rata – ostali nedosanjani. Ali gladno iz perspektive vječnosti draga braćo i sestre nema straha. Gospod se uvijek pobrine pronaći putove dobra… i kad jedan od nas ode, Gospodin pozove druge da nastave njegovo djelo. Ne govorili li tomu u prilog moje nedavno imenovanje za biskupa i znakoviti početak moje službe upravo danas na obljetnicu smrti moga prethodnika? Kao da Gospodin pokazuje da trebam ja i svi mi nastaviti tamo gdje je on završio.
U ovo blagdansko vrijeme potičem sve vjernike i braću svećenike da nađu malo vremena za sebe, za mali odmor i odmak od svjetovnih briga kako bi u skrovitosti i tišini srca mogli čuti onaj skriveni Božji glas koji nas i danas kao što je nekad pozvao Samsona, Zahariju ili u ove naše dana mons. Bogovića – poimence poziva da mu se odazovemo na ono što je njegova providnost namijenila svakomu od nas“.
Na misi su se okupili rodbina, prijatelji, vjernici Slunja, Gospića i okolnih župa. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Nikole Perišića.
Nakon misnog slavlja upriličen je domjenak u Biskupskom ordinarijatu.
