Iz povijesne riznice
Goran Moravček
19.10.2023.
Novoizgrađena cesta Karolina biskupu Benzoniju omogućila je da često obilazi župe. O tome svjedoče njegove biskupske vizitacije. Dao je podići mnoge crkve i posvetiti ih. Navodi se da je kao biskup znao odlaziti propovijedati – bosonog!
Senjsko-modruški biskup (1730.-1745.) Ivan Antun Benzoni (Giovanni Antonio de Benzoni) rođen je 1678. godine u Rijeci u obitelji Felicea de Benzoni i Orsole Marotti. Obitelji Benzoni i Marotti pripadale su u 18. stoljeću među uglednije riječke porodice. Juraj Franjo Marotti, Benzonijev ujak, bio je od 1714. do 1740. pićanski biskup. Isusovački pitomac plemićkoga roda, doktor filozofije i teologije, te odgojitelj sina cara Karla VI., biskup Marotti okrunio je 1715. godine sliku Gospe Trsatske.
Riječka plemićka obitelj Benzoni bila je podrijetlom iz talijanske Cremone, odakle su se 1650. u Grad Sv. Vida doselila braća Giovanni Battista i Vincenzo. Njihovim sljednicima je 1720. godine dodijelio car Karlo VI. plemićki naslov, a carica Marija Terezija podijelila je Giuseppe Gabrielu 1754. barunstvo s pridjevkom Saverio.
Kuću obitelji Benzoni, jednu od rijetkih povijesnih zgrada sačuvanih u Starom gradu, projektirao je arhitekt Antonio de Verneda (1693.–1774.) na Grivici u neposrednoj blizini današnje riječke prvostolnice. U toj je kući postojala i bogata biblioteka.
Julije Benzoni (Giulio de Benzoni), koji se spominje kao općinski vijećnik i savjetnik ugarskih gubernija, donirao je biskupovu i obiteljsku knjižnicu Gradu 26. listopada 1779. godine. Tada je toj zbirci knjiga pridodana i knjižnica obitelji Marotti. Obje su knjižnice 1782. godine spojene s knjižnicama isusovačkog Kolegija i Nautičke akademije te čine temeljnu zbirku današnje riječke Sveučilišne knjižnice.
Ugledna obitelj Benzoni dala više svećenika i redovnika
Obitelj Benzoni dala je više svećenika i(li) redovnika. U popisu riječkih kanonika spominju se Antun Benzoni kao prvak Modruša (“Primicerio di Modr.”) i bakarski kanonik. U riječki kanonički zbor izabran je 1749. godine na mjesto Jakova Devića. Umro je 19. kolovoza 1760.
Ivan Antun Benzoni bio je dr. teologije i prava, a imenovan je riječkim kanonikom 1717. godine na mjesto Ivana Krstitelja Orlanda. Nosio je plemićku oznaku “De Benzoni”, godine 1730. imao je naslov opata, a umro je 1731. Šimun Vinko Benzoni, izabran je za kanonika u dobi od 18. godina i s nižim svećeničkim redom (“minorista”) na mjesto Franje Augustina Corsija. Umro je u prosincu 1780. godine.
Ivan Antun Benzoni, budući senjsko-modruški biskup, školovao se u talijanskoj Perugi gdje je završio gimnaziju te filologiju i teologiju. U Perugi je 1713. godine promoviran za doktora. U Rimu je studirao govorništvo u školi kardinala Cassina. Za svećenika je zaređen u Rimu 1717. nakon čega se vraća u Rijeku gdje iste godine postaje kanonikom Zborne crkve Uznesenja Marijina, a zatim generalni vikarom pićanskog biskupa Marottija.
Car Karlo VI. imenovao ga je nedugo nakon toga modruškim arhiđakonom, a potom osobnim savjetnikom kod svog veleposlanstva u Rimu te čuvarom carskog arhiva u Vječnom Gradu. Car ga je 21. travnja 1730. imenovao biskupom senjskim i modruškim, a papa Klement XII. potvrdio je imenovanje 2. listopada iste godine. Uživao je velik ugled o čemu svjedoči drama gratulatorium na latinskom jeziku, koja je u njegovu čast izvedena 1731. godine u đačkom kazalištu isusovačke gimnazije u Rijeci.
Iako je Rijeka do 1787. bila u sastavu Pulske biskupije, a potom u Senjsko-modruškoj, postojale su i prije spomenute godine tijesne veze Grada sv. Vida i senjsko-modruških biskupa. Neki od njih stanovali su u Rijeci, a Šimun Kožičić Benja je osnovao 1530. godine Riječku glagoljsku tiskaru. Benzoni je također često boravio u svome rodnom gradu te je, primjerice, 24. kolovoza 1744. posvetio glavni oltar u crkvi sv. Jeronima.
Nakon oslobođenja Like od Turaka (1689.) te pripojenjem toga područja Senjsko-modruškoj biskupiji (1691.) promijenile su se suštinski i crkvene prilike, jer je znatno povećan teritorij pod upravom biskupa. Stvoreni su uvjeti da biskup duže prebiva u Senju, a u takvim okolnostima, smatrao je Benzoni, senjska prvostolnica trebala je biti doličnije uređena. On je stoga između 1732. i 1737. godine dao dograditi južni pobočni brod katedrale s četiri kapele. Namjeravao je podići i sjeverni brod, srušiti stari zvonik i sagraditi drugi na povoljnijem mjestu, ali ga je pretekla smrt. Njegov nasljednik Vuk Juraj barun Ćolić de Löwensperg (1746.–1764.) nastavio dogradnju katedrale.
Osim Benzonija, iz Rijeke je bilo više krbavskih, modruških i senjskih biskupa među kojima se navode: Marko Riječanin (1461.-1464.), Franjo Jožefić (1520.-1549.), Ivan Agatić (1617.-1640.), Petar Mariani (1642.-1665.) i Franjo Čikulin (1678.-1680.) čije je imenovanje bilo osporavano.
Otvorenje Karolinske ceste utjecalo i na crkvene prilike
Podnijevši 1733. godine caru opširno izvješće o svakoj župi iz kojeg se vidi kako je Benzonijeve uprave bilo obuhvaćalo Senjsku biskupiju, Modrušku biskupiju i Župe Like i Krbave. S vojnom upravom u Lici i Krbavi, koja je sebi svojatala pravo podjeljivanja župa, bio je često u sporu, ali je uspio vratiti to pravo senjsko-modruškom biskupu.
Na području kojim je upravljao bilo doseljeno tijekom ratovanja s Turcima brojno pravoslavno stanovništvo. Želeći da i oni prihvate jedinstvo s Katoličkom crkvom, Benzoni je 16. prosinca 1739. za svoga vikara za vjernike istočnoga obreda na području senjsko-modruške biskupije imenovao grkokatoličkog svidničkog (marčanskog) episkopa Teofila Pašića. U dekretu biskup Benzoni grkokatoličkom biskupu Pašiću daje i ovlast podjeljivanja sv. potvrde (krizme) nad vjernicima latinskog obreda u Lici i Krbavi. Unatoč nastojanjima Benzonija, ali i zagrebačkog biskupa Jurja Branjuga (1723.-1748.), (pri)sjedinjenje s vjernicima istočnoga obreda nije polučilo uspjeha i stoga što se vladika Pašić zapleo u materijalne i moralne nevolje te je interniran u vasilijanski manastir u Lavov (Ukrajina) gdje je i preminuo 1759. godine.
Benzonijeva nastojanja oko izobrazbe klera i obnove vjerskog života bila su znatno uspješnija. On je postao biskupom nakon otvorenja Karolinske ceste koja je povezala Rijeku s Karlovcem 1728. godine. Cesta je imala iznimno trgovinsko i vojno značenje, ali je također omogućila uzdignuće i povezivanje župa. Nakon niza tursko-austrijskih ratova te raznih vojnih i političkih saveza, Osmanlije su se počele povlačiti. Gubitak turskih teritorija i njihove vojne moći potvrđeni su u Srijemskim Karlovcima (1699.) i Požarevcu mirovnim ugovorima (1718.). Gradnja nove ceste od Primorja prema Karlovcu i Zagrebu, bila je značajna za razvoj Rijeke, Bakra i Kraljevice. Jednako tako, uz cestu će nicati nova naselja i razvijati se stara, tako da će Fužine dobiti na važnosti, a Mrkopalj i Ravna Gora steći će status kraljevskih trgovišta. To će potaknuti doseljavanje obrtnika i trgovaca, posebice iz Slovenije i Češke. Karolinska cesta puštena je u promet 1727. godine, a svečano otvorenje bilo je 16. rujna 1728. kada je putujući iz Rijeke prema Bakru njome prošao austrijski car Karlo VI., odnosno hrvatski kralj Karlo III., po kome je prometnica i dobila ime. Uz cestu su se gradile crkve, ali su i odumirala stara naselja poput starog grada Hreljina, gdje je nova crkva sv. Jurja podignuta kraj Karoline.
Biskupu Benzoniju omogućila je da često obilazi župe. O tome svjedoče njegove biskupske vizitacije. Dao je podići mnoge crkve i posvetiti ih. Navodi se da je kao biskup znao odlaziti propovijedati – bosonog!
Biskup Benzoni preminuo je u Rijeci, a sahranjen je 3. prosinca 1745. u kripti pred glavnim oltarom Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina u Starom gradu.
