Prigodom spomendana Gospe Lurdske i Svjetskog dana bolesnika, požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je u četvrtak, 8. veljače 2024. Opću županijsku bolnicu u Požegi te u bolničkoj kapeli predvodio euharistijsko slavlje za bolesnike i bolničko osoblje. Na glavnom bolničkom ulazu biskupa su dočekali ravnatelj bolnice Ivan Vukoja, zamjenica ravnatelja Matea Vujnović i pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo Silvija Marić. S Biskupom su koncelebrirali bolnički dušobrižnik Josip Krpeljević i tajnik Matej Siluković. Na početku slavlja biskup je s poštovanjem i radošću pozdravio ravnatelja i njegove suradnike, te sve bolničke djelatnike i nazočne bolesnike. S poštovanjem, jer vrše posebno djelo milosrđa u spomenutoj bolnici, pomažući onima koji su u posebnim životnim okolnostima, kako bi osjetili da su i u svojim zdravstvenim poteškoćama ljudi dostojanstva. S radošću, jer ponovno može ovdje prevoditi misno slavlje nakon što to minule tri godine zbog covida 19 i nekih drugih okolnosti nije bilo moguće. Napomenuvši da slavimo spomendan Gospe Lurdske, biskup je podsjetio da je Lurd postao jedno od snažnih svjetskih duhovnih lječilišta, gdje bolesnici pronalaze sebe u višim i dubljim dimenzijama negoli je čovjekova tjelesnost, njegova bolest ili tjelesno zdravlje. Kazao je da se to lurdsko ozračje na ovaj spomendan na neki način proširuje diljem svijeta, te i mi želimo ovom svetom misom, svojom molitvom, sabranošću i duhovnošću biti dio onoga što je u Lurdu pokrenula Isusova Majka. Članicama Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara u Požeškoj biskupiji (HKUMSiT u PB-i) čestitao je blagdan njihove svete zaštitnice. Čestitku je proširio i na sve druge, jer je Gospa Lurdska blagdan svih onih koji se potaknuti čežnjom zaustavljaju pred pitanjem kako doći do cjelovitog zdravlja duše i tijela, do pobjede nad smrću. Kazao je kako odgovor na tu čežnju pronalazimo u Isusu Kristu, u njegovoj ljubavi jačoj od smrti, koju je na križu posvjedočio, a koju slavimo u svakoj svetoj misi.
Upitavši u homiliji sudionike slavlja što bi to bilo zdravlje po koje dolazimo u bolnicu, i dokle ono seže, biskup je ustvrdio da zdravlje nije nešto što možemo kupiti u trgovini, izmjeriti metrom, ili staviti na vagu, jer ono nadilazi fizičko stanje našeg ljudskog postojanja. Izrazio je uvjerenja da radi toga svećenik ili biskup nije stranac kad dođe u bolnicu – i to ne samo onda kad se razboli, nego svaki puta kad s polazišta vjere dođe služiti zdravlju bolesnika – koje je jedna od njihovih najplemenitijih duhovnih djelatnosti. Kazao je da nas blagdan Gospe Lurdske duhovno prenosi u Lurd, gdje postoje neke klinike i djeluje određeni broj liječnika, ali gdje se na osobit način snažno doživljava spomenuta neuhvatljivost zdravlja, ona dimenzija do koju ne mogu doprijeti ni liječnici ni bilo koji drugi ljudski stručnjaci, nego samo Bog. Naglasio je da se u Lurdu uči kako postati dionik Božjih mogućnosti s obzirom na naše zdravlje u svoj širini tog pojma, koji uključuje i čovjekovu tjelesnost i njegovu duhovnost. Lurd je mjesto gdje se fizičkim bolesnicima pomaže da ne budu duhovno izgubljeni, nego živi u dubini svoga bića kao neponovljive i jedinstvene osobe.
Polazeći od prvog naviještenog čitanja iz Knjige proroka Izaije, biskup je istaknuo kako je židovski narod u babilonskom sužanjstvu iskusio svu težinu gubitka vlastitog identiteta, ali je to za njega bilo spasonosno jer ga je Bog tim putem osvijestio kako mu se to dogodilo zbog nevjernosti Bogu i njegovu Savezu, utemeljenom na Deset Božjih zapovijedi, ili deset „riječi“ (dabarim u hebrejskom) ponašanja. Vršenje tih deset životnih pravila uzdižu čovjeka na Božju razinu postojanja, ne dopuštajući da potone u izgubljenost, u koju čovjek upada kad se odrekne Boga i počne živjeti po prohtjevima vlastite sebičnosti, ustvrdio je biskup. Kazao je da prorok Izaija u ovom ulomku pjeva radosnu pjesmu Jeruzalemu, pozivajući sunarodnjake da kliču i vesele se s njime zbog povratka oslobođenih sužanja, ozdravljenih u srcu nekoć odmetnutom od Boga a sada obnovljena vjernošću Bogu. Još je biskup spomenuo kako u toj prorokovoj lirskoj pjesmi Jeruzalemu prepoznajemo na neki način i pjesmu Lurdu, jer sva obećanja što ih je Bog po proroku dao Jeruzalemcima na svoj su način ostvarena na tom svetom mjestu. Napose mir koji poput rijeke preplavljuje ljude, sigurnost koju osjećaju kao dojenče na grudima svoje majke, utjeha koju rasplakanom sinu može samo majka udijeliti, te radost i sreću koji cvatu poput mlade trave. Mir, sigurnost, utjeha, radost i sreća – sve su to neuhvatljive stvarnosti, koje sami sebi ne možemo udijeliti, a toliko su bitne za naše postojanje da bez njih nije moguće biti čovjek, ustvrdio je biskup. Riječima drevne a ponešto cinične poslovice „Medice, cura teipsum!“ – „Liječniče, izliječi samoga sebe!“ podsjetio je da pred spomenutim temeljnim stvarnostima našega života ostajemo nemoćni i upućeni na Božju milost i dobrotu, koja nam daruje puninu postojanja, nazvanu spasenje.
Osvrćući se na naviješteni evanđeoski ulomak o pohodu Blažene Djevice Marije rođakinji Elizabeti, biskup je kazao sudionicima slavlja kako se to dogodilo nakon što je Marija, prihvativši suradnju s Bogom na njegovu naumu spasenja, začela Isusa snagom Duha Svetoga. Naglasio je kako je Marija pohitjela na susret sa svojom rođakinjom koja je nerotkinja i u starosti, ali je Božjom odlukom na izvanredan način začela dijete, Ivana Krstitelja. Kazao je da su dvije spomenute žene postale duhovni prostor u kojem se Božje djelo vjerom prepoznaje, kojem se raduje, za njega zahvaljuje i s njim surađuje. Navedeno nas evanđelje uvjerava kako postoje Božje mogućnosti i na zdravstvenom području te nam postavlja pitanje hoće li se one našom suradnjom ostvarivati te zdravlje dosegne onu puninu koju nazivamo spasenje u Isusu Kristu, život vječni, za kojim u dubini našeg srca čeznemo. Homiliju je biskup završio citatom iz Poruke pape Franje za ovogodišnji Svjetski dan bolesnika pod naslovom Nije dobro da čovjek bude sam (Post 2, 18). Kazao je da sveti Otac spomenuti svetopisamski navod primjenjuje na bolesnike i one koji im služe, te u svojoj Poruci između ostalog veli:
«Prvi oblik skrbi koji nam je potreban u bolesti jest blizina puna suosjećanja i nježnosti. Brinuti se za bolesnu osobu, stoga, znači prije svega brinuti se za njezine odnose, sve odnose: s Bogom, s drugima – članovima obitelji, prijateljima, zdravstvenim djelatnicima – sa stvorenim svijetom, sa samim sobom. Je li to moguće? Dȁ, moguće je i svi smo pozvani predano raditi na ostvarivanju toga. Pogledajmo sliku milosrdnog Samarijanca (usp. Lk 10, 25-37), njegovu sposobnost da se zaustavi i iskaže blizinu, nježnost kojom vida rane brata koji trpi. Imajmo na pameti ovu središnju istinu našega života: došli smo na svijet jer nas je netko prigrlio, stvoreni smo za ljubav, pozvani smo na zajedništvo i bratstvo. Ta dimenzija našeg bića podupire nas posebno u vremenima bolesti i slabosti i prva je terapija koju svi zajedno moramo primjenjivati kako bismo liječili bolesti društva u kojem živimo. Vama koji bolujete od neke privremene ili kronične bolesti poručujem: nemojte se sramiti svoje želje za blizinom i nježnošću! Nemojte je skrivati i nemojte nikada misliti da ste drugima na teret! Stanje bolesti potiče svakoga da zaustavi pretjerani tempo u koji smo uronjeni i ponovno pronađe samoga sebe.
U ovoj promjeni epohe u kojoj živimo, posebno smo mi kršćani pozvani usvojiti suosjećajni Isusov pogled. Brinimo se za one koji pate i koji su sami, možda čak i potisnuti na rub društva i odbačeni. Liječimo rane samoće i izolacije uzajamnom ljubavlju koju nam Krist Gospodin daje u molitvi, a posebno u Euharistiji. I tako se složno suprotstavimo kulturi individualizma, ravnodušnosti, odbacivanja i razvijamo kulturu nježnosti i suosjećanja. Bolesni, slabi i siromašni su u središtu Crkve i moraju također biti u središtu naše ljudske pozornosti i naših pastoralnih nastojanja. Ne smijemo to zaboraviti! Povjerimo se Blaženoj Djevici Mariji, Zdravlju bolesnika, da nas zagovara i pomogne nam da budemo tvorci blizine i bratskih odnosa.»
Na svršetku misnog slavlja biskup je rekao da svetopisamski navod „nije dobro da čovjek bude sam“ svjedoči koliko su nam potrebni drugi, osobito kad smo u stanju bolesti i nemoći. To je poziv da budemo ponajprije u zajedništvu s Bogom, jer smo u najtežoj osami onda kad svedemo sebe na sebe same, na ono što iz naših mogućnosti radimo, a to je uvijek „malo“ za naše srce koje nam kaže da smo stvoreni za „više“, dapače, za Onoga koji je naše „sve“, ustvrdio je biskup. Zamolio je Blaženu Djevicu Mariju neka bdije nad svakim bolesnikom, nad ovom ustanovom i svakim od nas, kako se nitko ne bi osjetio sâm, osobito u najtežim trenucima bolesti i umiranja. Svim bolničkim djelatnicima na čelu s ravnateljem zahvalio je za sve što u ovoj ustanovi čine za ljudsko zdravlje. Medicinskim sestrama, napose udruženima u HKUMSiT u PB-i zahvalio je što svojom stručnošću služe bolesnicima, a osobito za ono što svojim duhovnim nastojanjem unose u ovu bolnicu.
