Kad bi netko proučio četiri evanđelja u Bibliji, čak i usputno, riječi “Volim te” ne bi se našle nigdje na Isusovim usnama. Razlog je jednostavan: u Kristu je Bog dokazao svoju ljubav prema nama i nije samo govorio o tome. Nakon što je na Posljednjoj večeri prao noge apostolima, Isus je rekao: “Dao sam vam primjer” (Ivan 13,15). Nije nam došao dati knjigu. Zapravo, jedini put kada pouzdano znamo da je nešto napisao bilo je prije nego što su mu farizeji predstavili ženu uhvaćenu u preljubu i On je pisao u pijesku, govoreći nam nešto o riječima: one su jeftine. Isus nije samo govorio o svojoj ljubavi prema nama; Dokazao je to, posebno na Veliki petak.
Ovo je u skladu s Božjom objavom u Starom zavjetu gdje se On pokazao kao Bog pravde. Preko Mojsija je sklopio savez sa svojim narodom, Izraelom, pod uvjetima: “Stavio sam pred tebe život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Izaberi dakle život da živiš ti i tvoje potomstvo” (Pnz 30,19). Nakon što se vratio iz progonstva i pronašao Knjigu Ponovljenog zakona među ruševinama hrama, Ezra ju je pročitao naglas i “sav je narod plakao kad je čuo riječi zakona” (Neh 8,9). Shvatili su da je Bog mislio ono što je rekao preko Mojsija i svih proroka koji su ga slijedili: On je bio Bog pravde i nisu se obazirali na uvjete svog saveza s Njim. Godine 721. pr. Kr. Asirci su uništili 10 plemena Izraela na sjeveru, a 587. pr. Kr. plemena Benjamina i Jude na jugu su uništili Babilonci.
Danas smo pod sličnom osudom zbog opetovanog kršenja Božjih zapovijedi sažetih u Dekalogu. Nakon što je objavio da su “darovi i poziv Božji neopozivi” (Rim 11,29) i “svi koji se oslanjaju na djela Zakona pod prokletstvom su” (Gal 3,10), sveti Pavao je zaključio: “ Bog je sve predao neposluhu da se svima smiluje” (Rim 11,32). “Svi” znači svi, a ne samo neki jer je Stvoritelj upisao zakon u svako ljudsko srce. Otkriveno nam je u Svetom pismu samo zato što smo bili preslijepi da bismo ga sami čitali i tako nastavili kršiti svoju ljudsku prirodu i zakone koji njome upravljaju. Svi smo mi ljudska bića i samo je jedan Stvoritelj. Svi smo prekršili Božje zapovijedi i zato stojimo osuđeni pred njim.
“Starac” i “starica” umiru vrlo teško, međutim, budući da ustrajemo u iznošenju svoje litanije postignuća pred Bogom kao da će nas oni čuti kada, prema zakonu postignuća, budemo osuđeni samim njegovim izrazi: “tko to čini, živjet će od toga” (Gal. 3:12), test na kojem smo već jadno pali. Isus nam je predstavio te pojmove točno u prispodobi upućenoj “onima koji su bili uvjereni u vlastitu pravednost, a prezirali su sve druge” (Luka 18,9). Farizej je došao predstavljajući svoju litaniju postignuća, govoreći: “O Bože, zahvaljujem ti što nisam poput ostatka čovječanstva – pohlepan, nepošten, preljubnik – ili čak kao ovaj carinik. Postim dva puta tjedno i plaćam desetinu od svog cjelokupnog prihoda.” U međuvremenu je carinik “stajao podalje i nije htio čak ni oči podići prema nebu, nego se udarao u prsa i molio: ‘Bože, budi milostiv meni grešniku’.” Isus je zaključio prispodobu, govoreći: “Kažem ti, potonji je otišao kući opravdan, a ne prvi” (Lk 18,11-14). Kako je ovo moguće? Ili kako to da je pet djevica isključeno iz ulaska u kraljevstvo nebesko (Mt 25,12) dok “carinici i bludnice ulaze u kraljevstvo Božje” prije vjerskih vođa (Mt 21,31)?
Odgovor je jednostavan: Bog nije bio zadovoljan da nas ostavi u našoj osudi i bijedi. Umjesto toga, “kada je došla punina vremena, Bog je poslao svoga Sina, rođenog od žene, rođenog pod Zakonom, da otkupi one koji su pod Zakonom, da primimo posinjenje” (Gal 4,4-5). Ukratko, “Krist nas je otkupio od prokletstva zakona postavši prokletstvo za nas” (Gal 3,13) u potpunoj nevinosti koja nije naša prirodnim rođenjem. To znači da nas namjerno odbacivanje Božjeg zakona u ime odvajanja Crkve od države, kao što smo danas učinili na Zapadu, ne oslobađa naše osude pred pravednim Bogom budući da je lijek osiguran, a ne izmišljenim neznanjem s naše strane, već od samog Boga. Zakon postignuća je beskoristan ili ono što je Sveti Pavao nazvao “smećem” (Fil 3,8).
Nije bilo nikoga tko je savršenije poštovao zakon od svetog Pavla koji je po vlastitom priznanju “napredovao u judaizmu” iznad mnogih svojih suvremenika i pokazao se revnijim za “pradjedovske tradicije” (vidi Gal 1,14). Sumnjivo je da bi se itko mogao izjednačiti s revnošću i napretkom koji je Pavao postigao u obdržavanju zakona, a ipak koliko ležerno ustrajemo u pretvaranju da to činimo kada bi sam sveti Pavao rekao svakome tko je bio voljan slušati: “S Kristom sam razapet; ipak živim, ne više ja, nego Krist živi u meni; Koliko sada živim u tijelu, živim od vjere u Sina Božjega koji me ljubio i samoga sebe predao za mene« (Gal 2,19-20). Pavao izjavljuje da je “bio razapet s Kristom”, što je slika za krštenje. Kao rezultat toga, sada je opravdan, ne poštivanjem zakona ili litanijom postignuća pred Bogom, već kroz “vjeru u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.”
Naš Bog je Bog od malo riječi. On je nadahnuo jednu knjigu napisanu preko raznih svetih autora tijekom tisuća godina i, “u punini vremena,” izgovorio Jednu Riječ, Riječ utjelovljenu u Isusu Kristu, koja je toliko puna značenja da je još uvijek raspakiramo sve ove stoljećima kasnije. U Starom zavjetu Bog je u uništenju Izraela pokazao da je On Bog pravde, au Novom zavjetu je dokazao svoju ljubav poslavši svog Sina da nas oslobodi naše osude zbog kršenja naše prirode i zakona koji njome upravljaju. Stvaranje litanije postignuća u odnosu na ono što je Bog stavio na ponudu u Isusu Kristu jednako je poricanju nečije potrebe za lijekom koji je On osigurao. Pet mudrih djevica je to razumjelo, kao i carinici i prostitutke u Isusovo vrijeme, te su se zbog toga pokajale i zamolile za milost. Isto tako, došlo je vrijeme da oživimo u vjeri i probudimo se iz sna svoje ravnodušnosti počevši od priznanja velike ljubavi koja se nudi u Spomen-spomenu Kristove dokazane ljubavi u Euharistiji. Euharistija je, naposljetku, ono što je u srcu crkvene molitve od grčkog, euharistija što znači “dan zahvalnosti”. Zbog čega, možemo se pitati? “Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem” (Rim 7,25) jer “sada nema nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu” (Rim 8,1).
Autor fotografije Fr. Barry Braum na Unsplash
