Misa posvete ulja, pod kojom su svećenici obnovili svećenička obećanja, slavljena je na Veliku srijedu, 27. ožujka 2024. u sarajevskoj katedrali Srca Isusova. Umjesto na Veliki četvrtak, ova Misa slavi se u Vrhbosanskoj nadbiskupiji redovito na Veliku srijedu kako bi svećenici iz cijele nadbiskupije mogli sudjelovati u što većem broju. Ujedno je obilježen i Dan Djela svetog Petra apostola koje je utemeljeno kako bi se zauzelo za jednu od najhitnijih potreba u širenju evangelizacije: obrazovanje i formaciju mjesnog svećenstva podizanjem i održavanjem sjemeništa u misijskim zemljama pa su svećenici dali svoj prilog na tu nakanu.
Euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić u zajedništvu s apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini nadbiskupom Francisom Assisijem Chullikattom i nadbiskupom u miru kardinalom Vinkom Puljićem. U koncelebraciji je bilo više od 70 biskupijskih i redovničkih svećenika među kojima su bili provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, otpravnik poslova Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini mons. mons. Javier Camañes-Forés, generalni vikari mons. Slađan Ćosić i mons. Željko Čuturić te arhiđakoni i dekani iz cijele Sarajevske nadbiskupije kao predstavnici svih svećenika u 13 dekanata. U koncelebraciji su bili i svećenici vojnog dušobrižništva. Asistirali su dvojica đakona Vrhbosanske nadbiskupije iz Nadbiskupijsko misijsko međunarodno sjemenište Redemptoris Mater i jedan Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Na Misnom slavlju sudjelovale su redovnice raznih družbi i drugi vjernici te katolici djelatnici Ministarstva odbrane te časnici i vojnici vojnih struktura koji se srijedom redovito okupljaju na Svetoj misi u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i Metodija. Liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića, a asisitirali su bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i Franjevačke bogoslovije pod ravnanjem vlč. Ivana Rake.
Nadbiskup Vukšić je uputio „srdačan pozdrav svima na početku ovog Euharistijskog slavlja kojim mi svećenici prije svega zahvaljujemo dragome Bogu za dar služenja oko oltara i naviještanja Riječi Božje koji nam je povjeren i kao čast i kao službu“. „Zahvaljujući gospodinu Bogu, molimo ga da blagoslovi sve naše buduće dane u služenju oltaru i Riječi Božjoj i braći i sestrama i neka nam oprosti sve naše slabosti osobito na tim područjima našeg izvornoga svećeničkog poslanja“, kazao je vrhbosanski nadbiskup uvodeći u pokajnički čin na početku Svete mise.
Nakon što su pročitana misna čitanja, a evanđeoski odlomak pjevajući navijestio đakon Mislav Anton, nadbiskup Vukšić je na početku prigodne propovijedi, koju je naslovio „Svećenički je učiniti se slugama naroda Božjega“, podsjetio da će se pod ovim Euharistijskim slavljem, koje se u Vrhbosanskoj nadbiskupiji tradicionalno slavi na Veliku srijedu, blagosloviti bolesničko ulje, te posvetiti i ulje Krizme. Podsjetio je i da je ovo također Misa koja je poznata kao molitveno okupljanje svećenikȃ kojim oni, slaveći sa svojim biskupom, očituju zajedništvo i jedinstvo prezbiterija cijele biskupije. Dodao da se u Vrhbosanskoj nadbiskupiji toga dana obilježava također Dan Djela apostola Petra, kada svećenici u cijeloj Katoličkoj Crkvi daruju svoje osobne priloge i tako pomažu odgoj novih svećeničkih i redovničkih zvanja.
Nadbiskup Vukšić potom je citirao misli koje je prošle godine papa Franjo uputio svećenicima u Pismu svećenicima Rimske biskupije. Osvrćući se na Papine riječi, kazao je da se, za razliku od mnogih drugih zvanja, veličina svećeničke službe ne mjeri prvenstveno ostvarenim pastoralnim uspjesima kojih je i Krist, kako je vrijeme prolazilo, imao sve manje i manje. „U središtu svećenikova zanimanja i života nije vanjska aktivnost i s tim povezani uspjeh, nego nastojanje da se ostane u Gospodinu kako bismo donijeli pravi plod. Jer svećenik ne donosi plod sȁmo svojim radom i suradnjom s drugim ljudima nego, poput lozinih grana na trsu, svoje plodove crpi iz snage sraslosti svoje grane na božansko stablo Isusa Krista“, kazao je pastir Crkve vrhbosanske posvijestivši nazočnim svećenicima da je Isus uvijek, a osobito kad su izmoreni i opterećeni, naš izvor, uzor, snaga i okrepa (usp. Mt 11,28-29), koja omogućuje da idemo naprijed u svome apostolskom radu, da podnosimo promašaje i padove, da se radujemo jednostavnošću srca, da budemo krotki i strpljivi, da uvijek počinjemo iznova i krećemo iznova, kako bismo mogli doprijeti do drugih.
„U nastavku svoga pisma papa se pita: Što Gospodin traži od kršćanskih vjernika i cijele Crkve u ovom našem vremenu, kamo nas vodi Duh koji nas je pomazao i poslao kao apostole Evanđelja? A u svom odgovoru na postavljeno pitanje veli: Bog traži od nas da idemo do kraja u borbi protiv duhovne svjetovnosti koju je jedan veliki teolog davno definirao kao najveću opasnost za Crkvu – za nas, koji smo Crkva – najperfidniju kušnju i dodao: Ako bi ta duhovna svjetovnost napala Crkvu te radila na tome da je iskvari, potkopavajući sami njezin temelj, bilo bi to beskrajno pogubnije od bilo koje obične moralne svjetovnosti (Henri de Lubac, Razmišljanje o Crkvi)“, kazao je nadbiskup Vukšić koji je pojasnio da kušnja duhovne svjetovnost predstavlja način života koji duhovnost svodi na privid i zavodi svećenike da budu trgovci duhom, ljudi odjeveni u svete forme, a koji u stvarnosti nastavljaju razmišljati i djelovati prema duhu i modi svijeta. Upozorio je da ista kušnja može zahvatiti i srce pastira Božjega stada, te da, u takvu stanju – kako je napisao papa Franjo svećenicima Rimske biskupije – možda i nesvjesno, dajemo povoda ljudima da vide kako smo superiorni, privilegirani, postavljeni iznad, pa stoga odvojeni od ostaloga svetog Božjega puka.
„I pastiri i svi drugi Kristovi vjernici, da bi opstali na pravom putu, trebaju se ugledati na Isusa, na njegovu darežljivost kojom je ponudio na križu svoj život za nas. To je trajan lijek protiv spomenutih kušnja. Na taj način, gledajući Isusove rane, gledajući Njega ponižena, učimo kako smo pozvani ponuditi sami sebe, postati kruh koji se lomi za gladne, dijeliti put zajedno s umornima i potlačenima. Svećenički je duh učiniti se slugama naroda Božjega“, poticaj je nadbiskupa Vukšića.
Pastir Crkve vrhbosanske na kraju svoje propovijedi posvijestio je da je, unatoč slabostima i nedostacima svojih pojedinih udova, Crkva uvijek, poput Djevice, sakrament Isusa Krista. Nikakva naša nevjera ne može je spriječiti da bude ‘Božja Crkva’, ‘sluškinja Gospodnja’ (Razmišljanje o Crkvi). „U toj vjeri, koja hrani našu nadu, neka nas Gospodin blagoslovi kako bismo mogli stalno napredovati na putu svećeničkoga služenja radi obraćenja i posvećenja sebe i svih ostalih“, kazao je u zaključku nadbiskup Vukšić potičući svećenike da se – po uputi Svetoga Oca Franje – mole Duhu jedni za druge, da im pomogne da ne upadnu, ni u osobnom životu, ali ni u pastoralnom djelovanju, u tu religioznu pojavnost punu mnogočega, ali praznu od Boga, kako ne bismo bili samo službenici Svetoga, nego gorljivi navjestitelji Evanđelja.
Nakon homilije je uslijedio obred obnove svećeničkih obećanja koje je svaki svećenik dao na dan svog ređenja.
Za vrijeme Svete mise nadbiskup Vukšić blagoslovio je sveta ulja koja su svećenici uzeli nakon Euharistijskog slavlja i ponijeli u svoje župne zajednice, a dekani župnicima u svom dekanatu.
Misnici su nastavili svoje druženje u prostorijama obližnjeg Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa gdje su im bogoslovna zajednica i osoblje, predvođeno poglavarima, bili ljubazni domaćini. (kta)
