U intervjuu za vatikanske medije, nadbiskup Kulbokas opisuje svakodnevne borbe s kojima se suočava ukrajinski narod, ističući također prostor za nadu i solidarnost.
Autor: Svitlana Dukhovych
Dok Ukrajina obilježava 1000 dana od početka rata, apostolski nuncij za naciju razmišlja o razočaranju sposobnošću međunarodnih tijela da riješe sukob i trajnoj ulozi Crkve u ulijevanju nade i stajanju blizu stanovništva koje je izloženo dugotrajna stradanja zbog ruske vojne agresije.
Govoreći uoči masovnog ruskog raketnog napada na ukrajinski teritorij, koji je uključivao više od 200 projektila i bespilotnih letjelica, prvenstveno gađajući infrastrukturu, ali koji je također prouzročio civilne žrtve i ozljede, nadbiskup Visvaldas Kulbokas istaknuo je napore Crkve i volontera u zemlji da znakovi ljudskosti usred tame rata.
Nadbiskupe Kulbokas, kako je Crkva u Ukrajini pomogla ljudima održati nadu tijekom ovih 1000 dana rata?
Ne mislim samo na ljude koji žive u područjima Ukrajine pod vladinom kontrolom, već i na one izvan tih teritorija, posebno zatvorenike. Pomaganje tim pojedincima iznimno je izazovno – molitva ostaje jedina snaga na koju se možemo osloniti. Ipak, imam veliku vjeru jer znam da molitva može činiti čuda.
Svećenstvo ostaje uz svoj narod, a to je dar Katoličke crkve, ali i drugih crkava i vjerskih zajednica. Tome sam svjedočio u Khersonu, gdje su svećenici ostali jedna od rijetkih sigurnosti za ljude, koji izražavaju duboku zahvalnost za njihovu prisutnost. Biti zajedno je nevjerojatno važno.
Vojni kapelani također igraju vitalnu ulogu, budući da vojnici često žive s neizvjesnošću preživljavanja. Za njih pitanje smisla života postaje sve akutnije. Čuo sam priče volontera koji vojnicima dostavljaju lijekove koji često govore: “Za mene si ti kao Isus jer si mi donio ove lijekove.” To odražava duboki osjećaj ljudskosti.
Kapelani podsjećaju vojnike: „Čak i ako izgubite zdravlje, život ili svoje voljene, ovo nije kraj. Netko te voli bez obzira na sve – a to je Bog.” Ova poruka nade ključna je za vojnike, s obzirom na goleme izazove s kojima se suočavaju.
Gledajući unatrag 1000 dana od velike eskalacije rata, jasno je da se sukob intenzivirao, a ne smanjio. U 2023. broj umrlih premašio je 2022., a u 2024. još je veći. Uz povećanu patnju, bitno je pružiti kršćansku perspektivu za suzbijanje nesigurnosti i straha.
Crkva to nije učinila savršeno, ali svaki župnik i vjernik nastoji dati sve od sebe u okviru svojih mogućnosti.
Kako Ukrajinci shvaćaju vrijeme koje je prošlo od početka ruske invazije?
Dugotrajni rat doveo je do dubokog osjećaja nepovjerenja – nepovjerenja u međunarodne organizacije poput Ujedinjenih naroda ili njihova Vijeća sigurnosti, koje su se pokazale neadekvatnima i nesposobnima riješiti krizu. Uostalom, jedan od članova Vijeća sigurnosti izravno je uključen u sukob.
Rođaci zatvorenika često me pitaju: “Što će mi Ženevske konvencije? Može li itko posjetiti naše zatvorenike? Stvarnost je da oni ne mogu provoditi te konvencije, što potiče razočaranje u način na koji čovječanstvo rješava takve krize – ne samo u Ukrajini, nego i globalno.
Međutim, u Ukrajini ne susrećem mnogo ljudi koji broje dane. To je češće u drugim zemljama ili u medijskim izvješćima u statističke svrhe. U Kijevu su ljudi preplavljeni trenutnim brigama, često gube pojam o danima ili mjesecima.
Ovo pitanje pronalaženja smisla u dugotrajnom ratu je duboko i ja se s njim borim. Osobno mi je trajanje rata pomoglo da shvatim krhkost iluzija kojih se često držimo. Ali iz ljudske perspektive rat nema smisla.
Kakva je sada humanitarna situacija u Ukrajini? Koje su najhitnije potrebe?
Postoje različite razine potreba. Bivšim zatvorenicima i djeci koja se vraćaju u zemlju potrebne su obitelji ili objekti koji će ih dočekati. Moramo identificirati koja biskupija, eparhija ili vjerska zajednica može pružiti potporu.
Još jedan izazov je koordinacija humanitarne pomoći. Pomoć u 2024. dramatično je smanjena u usporedbi s 2022. Trebaju nam pouzdane skupine koje će potaknuti donatore da financiraju projekte u područjima u kojima je pomoć smanjena.
Neki volonteri iz Italije, koji surađuju s grkokatoličkim egzarhatom u Harkovu, ispričali su da mnogim ljudima u regijama oko Harkova nedostaju osnovne stvari – od drva za grijanje do higijenskih proizvoda, zimske odjeće, vode i hrane. Slične potrebe postoje u Zaporizhzhia i Hersonu, gdje svećenici dostavljaju pitku vodu stanovnicima, jer pitke vode nema dovoljno. Uglavnom, za sve treba.
Koja je za vas uloga Crkve tijekom rata?
Značajan aspekt o kojem smo danas razgovarali s protestantskim pastorom je važnost jedinstva tijekom rata. Iako je nemoguće riješiti sve međukonfesionalne razlike, ključno je fokusirati se na ono što nas spaja.
Crkva također služi kao glas savjesti. Na primjer, vojni kapelani rade sa zapovjednicima na poticanju humanijih pristupa ratu. Globalno, Crkva nastavlja apelirati na savjesti, pozivajući na prekid sukoba.
Susreli ste se s mnogim obiteljima ratnih zarobljenika i nestalih. Što im pomaže da izbjegnu očaj?
Rođaci trebaju veliku duhovnu podršku. Kažem im: “Kad molite ili razmišljate o svojim voljenima – čak i ako niste vjernik – te misli i molitve dopiru do njih.”
Bivši zatvorenici ispričali su priče o tome kako su ih misli o Bogu ili voljenima spasile od očaja, čak i samoubojstva, usred mučenja i patnje. Molitva i misao opipljive su sile ohrabrenja.
Međutim, tim je obiteljima potrebna strukturiranija podrška. Oni zahtijevaju stručnjake, psihologe i jednostavno nekoga tko treba biti prisutan. Često samo slušanje u tišini pomaže.
Želite li nešto dodati?
Drago mi je vidjeti grupe iz zemalja poput Italije, Poljske, Francuske i Njemačke kako posjećuju Ukrajinu. Njihova prisutnost u kontrastu je s hladnom statistikom koja se često vidi u medijskom izvještavanju o ratu. Ovi posjeti nas podsjećaju na ljudskost i toplinu koja ostaje iu mračnim vremenima.
Ova ljudska povezanost izaziva očaj koji rat želi usaditi i vraća vjeru u čovječanstvo. Od srca zahvaljujem svima koji sudjeluju u ovakvim inicijativama.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
