U srijedu, 3. rujna 2025., nadbiskup Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, pohodio je svećenike, đakone i bogoslove Križevačke eparhije i Strumičko-skopske eparhije okupljene sa svojim biskupima – vladikom Milanom Stipićem i vladikom Kirom Stojanovim – na duhovnim vježbama u Križevcima. Voditelj duhovnih vježbi je o. Gaudencije Spetić, OSPPE.
Nakon molitve Šestog časa u grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice, nuncij lingua obratio se okupljenom kleru nagovorom nadahnutim bulom ”Spes non confundit”, kojega donosimo u cijelosti:
Draga braćo u svećeništvu, poštovani oci đakoni i bogoslovi.
Zahvaljujem vašem biskupu, monsinjoru Milanu, koji me je pozvao da vam se obratim tijekom vaše duhovne obnove, zamolivši me da iznesem neka razmišljanja o Jubileju koji živimo u svjetlu papinske bule Spes non confundit.
U njoj papa Franjo podsjeća da Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! (Rim 5,5).
Geslo Jubileja preuzeto je upravo iz ovih riječi: Hodočasnici nade. Koliko li nam je danas potrebna nada! Očaj, naime, djeluje poput moderne bolesti, osobne i kolektivne. Nedostaje nada jer se osjećamo nemoćnima. Trčimo, žurimo se, često smo pod stresom, a ipak nam se čini da ne uspijevamo učiniti ono bitno: dati svoj doprinos miru u svijetu, promijeniti društvo. Razočarani smo onime što se događa, našim leaderima, i bojimo se budućnosti. No ipak, nada, kaže Pavao, ne postiđuje. Je li to moguće?
Kako nas može ne postidjeti?
Kršćanska nada ne postiđuje jer to nije samo optimizam, otpornost ili snaga da se nadvladaju kušnje. Nada ne postiđuje jer je dar Božji. Ona se temelji na vjeri u Njegovu ljubav koja je razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!
Nadu ima onaj koji vjeruje u Božju ljubav. Vjerovati u Božju ljubav znači vjerovati da je sve ono što Bog želi ili dopušta, sve ono što se događa, bilo da nam se sviđa ili ne sviđa, za naše dobro jer je plod Njegove osobne ljubavi prema svakome od nas
1. Nada ne postiđuje jer se temelji na Uskrsu.
Kršćanska nada ne postiđuje jer se temelji na najvećoj Božjoj ljubavi, na Kristovoj smrti i uskrsnuću, na Uskrsu. U spomenutoj buli stoji: Jubilej je navještaj nade koja ne postiđuje jer ima svoje korijene u Božjoj vjernosti, a ne u ljudskim snagama (SNC, 3).
Tko vjeruje da je mrtvi uskrsnuo, taj doista nema razloga očajavati. Sve je moguće. Božja ljubav može nadvladati svaku prepreku, čak i samu smrt. Božja ljubav sve pobjeđuje i očituje se i u boli, u neuspjehu, u (prividnom) porazu!
Prije dvadesetak dana, kći moje rođakinje je, nakon dugog čekanja i velike patnje, podvrgnuta transplantaciji pluća. Zahvat je uspio i ona ponovno započinje novi život. Ono što me, međutim, posebno dirnulo bilo je vidjeti kako se, baš na dan transplantacije, pokrenula mreža solidarnosti i molitve među svim rođacima – a nas je mnogo – povezanih u WhatsApp grupi. Shvatio sam koliko bol ujedinjuje. Vjernici i nevjernici, svatko je izražavao svoju blizinu ili obećavao svoje molitve, svatko na svoj način.
Činilo mi se da shvaćam zašto je Isus umro na križu, na taj način: jer ništa ne privlači toliko kao bol! Bol je snažan magnet solidarnosti.
Dovoljno je pogledati djecu u Gazi ili nevine žrtve prirodnih katastrofa ili ratova: pred tragedijom, osim ako netko ima kameno srce, svi utihnu i aktivno sudjeluju. Kristova se pomiriteljska snaga nije mogla očitovati drugačije nego u potpunoj slabosti smrti.
Nada ne postiđuje jer Božja je ljubav razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan u smrti Kristovoj za nas.
2. Nada i zajedništvo s Rimom: najvažnija je ljubav
Kao svećenici jedne istočne katoličke Crkve, vi živite ovu nadu u potpunom zajedništvu s Crkvom u Rimu, koja – kako je pisao sveti Ignacije Antiohijski – predsjeda u ljubavi svim Crkvama. Ova je posebna povezanost s Rimom sama po sebi znak nade.
U svijetu obilježenom podjelama i sukobima, vaše zajedništvo s Petrovim nasljednikom, slobodno, ali duboko, postaje proročki znak. Podsjeća nas da smo, unatoč kulturnim i liturgijskim razlikama, jedna obitelj u Kristu, rođena ne našom dobrom voljom ili prilikom da budemo zajedno, nego Kristovom krvlju, i pozvani smo svjedočiti ljubav koja nadilazi svaku prepreku.
Dobro znate kako u latinskoj Crkvi liturgijsko pitanje često bude povod za sukobe i rasprave. Mislim da nam vaša posebnost, kao i ona svih istočnih katoličkih Crkava, može pomoći da shvatimo kako nije bitna forma, već bit, odnosno ljubav te da jedinstvo ne proizlazi iz uniformnosti, nego iz ljubavi. Univerzalnost, sam katolicitet Crkve, temelji se na slozi u Istini. Biti na sliku Trojstva znači upravo biti in Illo Uno Unum, kako glasi geslo pape Leona XIV. Ne brišući naše posebnosti, različite boje koje tvore dugu naše harmonije, u zajedništvu smo jedni s drugima.
3. Svećenička služba kao hodočašće
U 15. broju bule o proglašenju Jubileja, papa Franjo je također podsjetio da je hodočašće znak ljudskog stanja, pozvanog da izađe iz samoga sebe, kako bi susreo Boga i braću (SNC, 15).
U vašoj bizantskoj tradiciji svećenička se služba može promatrati kao trajno hodočašće: sa sobom vodite Božji narod prema theosisu, potpunom zajedništvu s Gospodinom. Hod nije uvijek lagan: zahtijeva pastoralno strpljenje, vjernost liturgijskoj molitvi i srce sposobno nositi terete jedni drugih.
U ovim danima duhovne obnove dopuštate da vas vodi Duh Sveti kako biste ponovno otkrili ljepotu svojega zvanja i njegovu posebnost. Kao svećenici pozvani ste biti duhovni vođe, ali i suputnici, spremni zastati uz onoga tko je umoran, ohrabriti onoga tko je izgubljen i svima s radošću ukazivati na cilj našega hodočašća: Krista, našu nadu.
4. Pomirenje i milosrđe: vrata nade
Na ovom svakodnevnom hodočašću često se osjeća zamor od puta. Ponekad se čak i padne i može se posumnjati u onu prvotnu ljubav koja je potaknula izbor da svoj život posvetimo Bogu u svećeništvu. Upravo nam je stoga potrebno da se okrijepimo, da ponovno zahvatimo vodu na izvoru. Potrebno nam je da obnovimo svoju ljubav.
Bula Spes non confundit poziva sve da od slavlja sakramenta Pomirenja učinimo povlašteni trenutak za opipljivo iskustvo Božjega milosrđa (SNC, 23).
Svećenik, pozvan biti duhovni otac, liječnik duše, svjedok oproštenja, to ne može biti ako to ne doživi prvi. Duhovna obnova je povoljna prilika i za doživljaj toga iskustva milosti, obnovu vlastitoga života kako bismo zatim postali transparentni služitelji te milosti u našim zajednicama.
U ovom svijetu izmučenom ratovima i napetostima, sakrament ispovijedi nas podsjeća da se istinski mir rađa iz srca pomirenog s Bogom i s braćom. Kao svećenici, pozvani smo biti graditelji toga mira, posvuda noseći poruku oprosta i pomirenja, podsjećajući da mir započinje od kuće. Lako je živjeti u miru s onima koji su daleko, ali mi smo prije svega pozvani biti u miru s onima koji su nam blizu.
Sjećam se da sam jednom, kada sam bio mladi svećenik u župi, za vrijeme korizme predložio nešto što je iznenadilo župljane. Kao što znate, u korizmi se prvo pomisli na to da se treba žrtvovati, odreći se nečega što nam nije nužno potrebno. Znao sam da su mnogi, osobito gospođe određene dobi, običavali odreći se svakodnevne kave. Ja sam predložio: neka se ove godine nitko ne odriče kave, nego si radije postavite za cilj popiti kavu s nekim s kim se trebate pomiriti ili s nekim tko vam je antipatičan. Slobodno popijte i više kava, ali neka to budu prigode da se pomirite sa susjedom, s rođakom, s kolegom na poslu… Odmah su shvatili da je prava pokora u ljubavi prema bližnjemu, a ne u odricanju od stvari: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva! (Mt 9,13).
5. Zaključak — Proći kroz Sveta vrata srca
Jubilej nas poziva da prođemo kroz Sveta vrata, ali prije toga kroz vrata srca. Papa piše: Proći kroz Sveta vrata znači otvoriti srce Božjem milosrđu i obvezati se biti oruđem pomirenja i mira (SNC, 5).
Braćo, na povratku u vaše zajednice, ponesite sa sobom ovu sigurnost: nada koja ne razočarava nije ideja, već Lice – to je Krist uskrsli – kojega susrećemo u liturgiji, u sakramentima, u siromasima i u živom zajedništvu sa sveopćom Crkvom.
Neka nas Majka Božja, „nada obeshrabrenih“, prati i učini hodočasnicima nade, u punom zajedništvu s Rimskim biskupom, u službi cijele Crkve.
