David Neuhaus, SJ, profesor Svetog pisma u Izraelu i Palestini, dugogodišnji je član Komisije Pravda i mir Katoličke crkve Svete Zemlje. U ovom članku razmišlja o katastrofi antisemitizma za Židove i Palestince io trenutnim definicijama antisemitizma koje, kako kaže, delegitimiziraju borbu za pravdu i mir u današnjoj Palestini.
David Neuhaus SJ
Prije nekoliko godina predavao sam tečaj o izraelsko-palestinskom sukobu na jednom katoličkom sveučilištu u Sjedinjenim Državama. U neformalnom razgovoru s nekim kolegama, podijelio sam svoje snažno neslaganje s političkim opcijama izraelske vlade, moje stalno protivljenje strategijama izraelske vojske i moju oštru kritiku ideologije političkog cionizma. Tijekom zatišja u razgovoru, jedan urbani profesor engleske književnosti, okrenuo se prema meni i tjeskobnim glasom prokomentirao: “Zaista je strašno što ti Židovi rade!” Bio sam zatečen jer nisam upotrijebio riječ Židov ni u jednom svom komentaru o izraelskom civilnom i vojnom vodstvu i cionističkoj političkoj ideologiji. Međutim, ono što mi je oduzelo dah je ono što je uslijedilo. Nježno je dodao: “Ali ono što me stvarno pogađa su laži koje su Židovi širili o Nijemcima… civiliziranija nacija nikada nije krasila planet.” Moja kritika izraelskog vodstva i cionističke ideologije potaknula je ovog urbanog akademika da sa mnom podijeli svoje teorije o poricanju holokausta i židovskoj zavjeri.
Nažalost, antisemitizam je i danas stvarnost. Doista, ima Židova koji se još uvijek suočavaju s vrijeđanjem svog identiteta, diskriminacijom, nepravdom pa čak i nasiljem zato što su Židovi. Ovo se ne može poreći. A nakon katastrofalnog tekućeg rata između Izraelaca i Palestinaca u Gazi, čini se da je antisemitizam ponovno dosegao vrhunac. Međutim, danas je porast antisemitizma također povezan s politikom desničarske izraelske vlade koja tvrdi da govori u ime svih Židova, i navodno u njihovo ime, vodi nemilosrdni rat protiv Palestinaca. Na početku treba jasno i glasno reći da pravedna borba za okončanje rata u Gazi, kao i kraj okupacije i diskriminacije u Izraelu/Palestini, nije po definiciji antisemitska. Niti bi trebalo biti borbe između borbe za oslobođenje palestinskog naroda i borbe za iskorjenjivanje antisemitizma gdje god on digne svoju ružnu glavu. Zapravo, borbu protiv antisemitizma i borbu za slobodu i jednakost, prava i dostojanstvo Palestinaca treba promatrati kao dio jedne te iste borbe za svijet bez nepravde, rasizma i nasilja bilo koje vrste.
Antisemitizam: katastrofa za Židove
Antijudaizam se stoljećima prenosio unutar raširenog tradicionalnog kršćanskog diskursa. Židovi su definirani kao oni koji su ubili Boga kada su razapeli Isusa Krista i kao slijepi jer su nastavili poricati da je on Božji Sin i Spasitelj čovječanstva. Židovi su prečesto bili diskriminirani i marginalizirani, viktimizirani i progonjeni, ubijani i protjerivani tijekom stoljeća zbog učenja prezira koje je promicalo neprijateljstvo prema Židovima i judaizmu. Židovi koji su nastojali pobjeći od antijudaizma u kršćanskom svijetu mogli su naravno prihvatiti “istinu” i kada su postali kršćani bili su većim dijelom asimilirani u kršćansku zajednicu, iako ni to nije bilo zajamčeno nakon inkvizicije na kraju 15th stoljeća.
Antijudaizam je mutirao u antisemitizam u osvit modernosti i dobio poticaj u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Isključivanje, diskriminacija, izljevi nasilja i konačno precizno organizirani genocid usmjeren protiv Židova na raznim mjestima u Europi i izvan nje više se nisu temeljili na teološkim tropima, već na sekularnoj etnocentričnoj retorici koja je Židove uokvirivala kao vječite autsajdere, u biti izdajničke, nesposobne i nespremne integrirati i zlokobno neprijateljski. Obraćenje nije moglo pobjeći od rasne, genetske ili biološke Židovske pripadnosti. Od kraja devetnaestog stoljeća i kroz prvu polovicu dvadesetog stoljeća milijuni Židova su ubijeni, a još milijuni iskorijenjeni dok se antisemitizam materijalizirao u državnim politikama, birokratiziranoj brutalnosti i pomno planiranom genocidu. Patološki impulsi etnocentričnog nacionalizma i rasističkog populizma doveli su do kataklizmičkog kraja velikog dijela raznolikih židovskih kultura koje su obogaćivale europski kontinent više od dva tisućljeća.
Židovi koji su se stoljećima držali svojih višestrukih europskih domovina, nadajući se punoj integraciji kao ravnopravni građani nakon građanske emancipacije najavljene Francuskom revolucijom 1789., prečesto su bili prisiljeni birati između smrti i egzila. To je doseglo svoj vrhunac tijekom Drugog svjetskog rata kada su nacisti i njihovi suradnici u Europi ubili milijune Židova, čitave zajednice izbrisane, a središte ostatka židovskog svijeta preseljeno u Palestinu, Sjedinjene Američke Države i druge dijelove Novi svijet.
Jedna od ideologija koje su se pojavile unutar te muke krajem devetnaestog stoljeća u Europi bio je cionizam. Predlagalo je rješenje za takozvani “židovski problem”. Tražeći svoje korijene u židovskoj tradiciji, ponajviše u Bibliji, ono je formuliralo nacionalizam na sliku i priliku europskih nacionalizama koji su se razvijali u tom razdoblju. Tvrdilo je da su Židovi nacija kao i svaka druga moderna nacija, čija je domovina Palestina. Vizija je bila stvoriti tamo “židovsku državu”, a utemeljitelj političkog cionizma, Židov Austro-Ugar Theodor Herzl, objavio je manifest upravo s takvim naslovom “Židovska država” 1896. Godinu dana kasnije sazvao je Prvi cionistički kongres u Baselu u Švicarskoj.
Moderna židovska migracija u Palestinu započela je nakon antisemitskih pogroma u Ruskom Carstvu početkom 1880-ih. Neki židovski migranti u Palestinu počeli su sve više polagati pravo na Palestinu od početka dvadesetog stoljeća. Mnogi su tamo nastojali zamijeniti palestinske Arape radije nego da se integriraju u društvo zemlje koje pretežno govori arapski, a koje čine većina muslimani, kao i Židovi, kršćani i drugi. Kapanje, potom tok i na kraju masovna migracija Židova u Palestinu u svjetlu genocidne politike nacista pomogli su i poticali neki Europljani koji su suosjećali sa Židovima u njihovoj patnji. Mnogi kršćanski simpatizeri također su bili nadahnuti svojim fundamentalističkim čitanjem biblijskih tekstova i prezirom prema domorodačkom stanovništvu.
Dok su religiozni Židovi uvijek održavali sjećanje i duhovnu vezu sa zemljom Izraelom, politički cionizam nastojao je zajahati val europskog kolonijalizma. Ovo je bilo posebno učinkovito kada su Britanci osvojili Palestinu 1917. nakon što su obećali Židovima “domovina” kako je zapisano u Balfour deklaraciji, izdanoj nekoliko tjedana prije nego što su oteli Palestinu od Turaka. Od 1917. do 1948., pod britanskim mandatom za Palestinu, cionisti su neumorno radili kako bi uspostavili ne samo rastuću židovsku nazočnost, već i zamke državnih institucija pod okriljem britanske vladavine. Židovsko stanovništvo je poraslo kao pečurka, sa jedva 10% 1917. na više od 30% 1947., kada su Ujedinjeni narodi nakon Shoaha odlučili o podjeli Palestine na židovsku i arapsku državu. Unatoč tome što su Židovi još uvijek bili manjina u zemlji, podjelom je 56% zemlje pripalo Židovima, a 44% Arapima, koji su odbacili ovu odluku o komadanju svoje domovine.
Nakon rata 1948. godine, nakon uspostave države Izrael i posljedične geneze palestinske izbjegličke stvarnosti, Izrael je priznat kao suveren na 78% teritorija Mandatne Palestine. Preostalih 22% teritorija progutao je Jordan (Zapadna obala uključujući istočni Jeruzalem) i Egipat (Pojas Gaze). Izrael je te teritorije vojno okupirao nakon rata 1967. Danas u Izraelu živi sedam milijuna Židova Izraelaca i dva milijuna palestinskih Arapa s izraelskim državljanstvom. Na palestinskom teritoriju, koji je od 1994. djelomično pod upravom tzv. palestinskih vlasti, živi pet milijuna palestinskih Arapa. Nešto više od dva milijuna njih (70% izbjeglica) živi u Pojasu Gaze iz kojeg se Izrael jednostrano povukao 2005. godine. Na teritorijima koji danas čine Izrael/Palestinu živi sedam milijuna Židova i sedam milijuna Palestinaca.
Antisemitizam: katastrofa za Palestince
Katastrofa za europske Židove tijekom Shoaha postala je i palestinska katastrofa u dvadesetom stoljeću. Shoah je neizbrisiva povijesna mrlja u povijesti čovječanstva. Međutim, Shoah i Nakbah, izraz kojim se govorilo o uništenju palestinskog društva 1948. godine, neporecivo su povezani u povijesti. Baš kao što je Shoah definitivan za identitet većine Židova, Nakbah je urezan u sjećanje Palestinaca, sjećanje na to kako su bili iskorijenjeni i protjerani iz svoje domovine, mnogi njihovi gradovi i sela izbrisani i velik dio stanovništvo postaje izbjeglicama 1948. Nakbah ostaje stvarnost za Palestince u izbjegličkim kampovima u Gazi, na Zapadnoj obali, Jordanu, Libanonu i Siriji, kao i za one koji su ostali u svojim domovima, ali žive pod vojnom okupacijom (na palestinskim teritorijima) i sustavnom diskriminacije kao građani drugog reda (u Izraelu). Mnogi inzistiraju na tome da je Shoah neusporediv s bilo kojom drugom ljudskom tragedijom i da ovdje nema usporedbe. Međutim, upravo su užasni događaji Shoahe uvjerili mnoge da Židovi doista trebaju vlastitu zemlju i državu. U inžinjeriranju realizacije ovih ciljeva u Palestini, nakba je bila pokrenuta. Je li to nužno bilo tako? Spekulativna akademska rasprava koja nastoji odgovoriti na ovo pitanje međutim ne mijenja stvarnost koja je proizašla iz tih događaja – uspostavljanje države definirane kao židovske i posljedično potiskivanje Palestinaca na rub povijesti.
Židovski i kršćanski cionisti koji su promicali židovsku migraciju u Palestinu i tamo njegovali židovske političke težnje, djelovali su prema svojim uvjerenjima u kontekstu europskog kolonijalističkog pothvata, izgradnje imperija u Aziji i Africi. Britanac 19th stoljeća političar Lord Shaftesbury formulirao je plan za Palestinu kao “zemlja bez naroda za narod bez zemlje”. Uznemiren židovskom patnjom u istočnoj Europi, bio je iznimno nezainteresiran za sudbinu naroda koji je živio u Palestini, autohtonog naroda na teritoriju koji će uskoro biti koloniziran, samo još jednog neeuropskog naroda koji je zanemaren kao da ne postoji. Lord Arthur Balfour dijelio je svoje simpatije prema židovskoj patnji i njegovom neznanju o palestinskom narodu, a deklaracija iz 1917. koja je nosila njegovo ime promijenila je tijek povijesti u Palestini. Dok je Shoah okončan pobjedom Saveznika i uništenjem nacističke vladavine, Nakbah još nije razriješen i život Palestinaca ostaje u njegovoj sjeni: egzil, okupacija i diskriminacija.
Nažalost, antisemitizam je također pronašao dom unutar palestinskog, arapskog i šireg muslimanskog svijeta. Sukobi proroka Muhameda sa židovskim plemenima u sedmom stoljeću odjekuju u kur’anskim tekstovima koji su se razmahivali u sukobu u srcu Bliskog istoka posljednjih desetljeća. Europski antisemitski tropi pomiješali su se s ovim stihovima, istrgnuti iz konteksta i primijenjeni na Židove gdje god se nalazili u ime rata protiv Izraela i cionizma. Radikalni cionistički antiarapski rasizam i ekstremistički arapski antisemitizam promiču stereotipni diskurs koji ne poznaje kompromise, nema dijaloga i vodi samo još više nasilja, razaranja i smrti.
Definiranje antisemitizma danas
Dok je tekuća borba protiv antisemitizma neophodan dio šire borbe protiv svih oblika rasizma i ksenofobije, neki su razvili definicije antisemitizma koje delegitimiziraju borbu za pravdu i mir u Palestini. Cinično političko korištenje antisemitizma je učinjeno kako bi se ušutkali Palestinci i njihovi pristaše, optužujući kritičare cionističke ideologije i vodstvo Izraela da se bave antisemitizmom.
U ovom kontekstu, zanimljivo je prisjetiti se da je jedini glas u britanskom kabinetu 1917. koji se usprotivio Balfourovoj deklaraciji bio glas židovskog engl. tajnik za Indiju, Lord Edwin Montagu. Među razlozima za njegovo protivljenje bio je njegov osjećaj da bi prijedlog da Židovi migriraju u daleku “domovinu” bio privlačan antisemitima, koji bi se tako mogli riješiti svojih židovskih susjeda. Danas je ta sprega između antisemitizma i cionizma upečatljiva kada ekstremno desne populističke stranke, čija je retorika ksenofobna i rasistička, često s mirisom antisemitizma, poput Nacionalne fronte u Francuskoj ili sličnih stranaka u Austriji, Belgiji i drugdje, snažno podržavaju državu Izrael, podršku koju njeguju ekstremistički izraelski političari. Njihove “cionističke” simpatije utkane su zajedno s njihovim rasizmom protiv Arapa i muslimana. Određeni evanđeoski kršćanski cionisti, osobito u Sjedinjenim Državama, također tkaju diskurs, navodno temeljen na Bibliji, koji je tradicionalno antižidovski, antimuslimanski i antiarapski, ali čvrsto proizraelski i podržava rat protiv Palestinaca.
Nepotrebno je reći da bi doista moglo biti nekih koji bi, dok brane prava Palestinaca, mogli biti skloni antisemitskom diskursu ili djelovanju. Međutim, kritiziranje cionističke ideologije, politike i prakse Države Izrael, njezinih vojnih ili državnih tijela i djelovanje protiv njih ne predstavlja antisemitizam per se. Ovdje treba povući tanku, ali jasnu crtu kako bi se spriječilo da legitimna kritika postane rasistička kritika, ali crta se mora povući. Brojne novije definicije pokušavaju to učiniti s većom ili manjom finoćom. Međutim, u konačnici to se može učiniti samo koherentno i s moralnim integritetom kada borba protiv svih oblika rasizma, nepravde i kršenja ljudskih prava uključuje svijest o pogubnim tragovima kontinuiranog antisemitizma i bezbrojnih oblika antipalestinskog i anti -Arapski sentiment, islamofobija i brutalno pranje okupacije i diskriminacija u Izraelu i Palestini danas. U konačnici, oni koji se bore protiv antisemitizma, oni koji brane prava Palestinaca i oni koji promoviraju viziju društva u Izraelu/Palestini utemeljenog na pravdi, miru, slobodi i jednakosti trebali bi biti saveznici u izgradnji boljeg svijeta, a ne jedni drugima neprijatelji.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
