Analiza: Razumijevanje nove strukture vodstva Vatikana pro-prefekta i časne sestre

Vijesti iz Rima, 7. siječnja 2025. / 14:45

U potezu koji je podigao obrve među vatikanskim promatračima, papa Franjo je u ponedjeljak stvorio vodeću strukturu bez presedana u Dikasteriju za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života imenujući i časnu sestru za prefekta i kardinala za pro-prefekta – rješenje koje traži jasnoću u pravu i teologiji.

Neobična odluka da imenuje sestru Simonu Brambillu prefektom, a kardinala Ángela Fernándeza Artimea proprefektom potaknula je raspravu o raskrižju tradicionalne crkvene hijerarhije i vizije reforme pape Franje.

Razumijevanje uloge pro-prefekta

Služba proprefekta Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života nije predviđena ustavom. Praedicate Evangeliumkoji regulira funkcije Rimske kurije.

Međutim, papa Franjo uspostavio je ured ad hoc kada je imenovani kardinal kao proprefekt i časna sestra — dosadašnja tajnica — kao prefekt dikasterija.

Nije navedeno kakav će biti odnos snaga između novog župana i prožupana. Međutim, govoriti o odnosu podređenosti s kardinalom koji bi bio “drugi po rangu” iza prefekta ne čini se ispravnim tumačenjem. Koja je logika potaknula papu Franju na ovakav izbor?

Moć i vlast u Crkvi

Tijekom povijesti postojalo je široko, složeno i ponekad kontroverzno razmišljanje o odnosu između moći reda, koja se prima ređenjem i koja omogućuje dijeljenje određenih sakramenata — kao što je predsjedanje euharistijom — i moći upravljanja , koja daje vlast nad dijelom Božjeg naroda, kao što je biskupija, redovnički red ili čak župa.

Dugo se vremena vjerovalo da su te dvije ovlasti različite i da ih je moguće vršiti odvojeno – to je stajalište dijelio i sveti Toma Akvinski.

Što se tiče Rimske kurije, vjerovalo se da su svi oni koji su u njoj vršili svoju službu dobivali svoju moć izravno od pape, koji im je dodjeljivao ovlasti neovisno o tome jesu li ili nisu zaređeni. To se odnosilo i na kardinale, čija je vlast proizašla iz papine kreacije — što nije sakrament. Papa bira kardinale kao papine suradnike i savjetnike u upravljanju Crkvom.

Ovakav je pristup karakterizirao povijest Crkve dugo vremena, toliko da je bilo kardinala koji nisu bili svećenici — na primjer, kardinal Giacomo Antonelli, državni tajnik Vatikana od 1848. do 1876., bio je zaređen za đakona, ali nije bio svećenik. Dalje u prošlost bilo je kardinala imenovanih u mladoj dobi koji su redove dobivali tek nakon dugo vremena, pa čak i papa koji su u trenutku izbora na papinsko prijestolje bili samo đakoni.

U prošlosti neki opati nisu čak ni bili zaređeni za svećenike i upravljali crkvenim okrugom, ili je bilo likova koji su nam se činili čudnima, ali koji su odgovarali toj logici, poput takozvanih izabranih biskupa, koji su upravljali biskupijama bez primanja biskupske posvećenje ali su to učinili zbog njihova izbora. Drugi primjeri uključuju takozvane mitrejske opatice, “žene s pastoralnim osobljem”, koje su vršile svoju vlast nad teritorijem i vjernicima.

Utjecaj Drugoga vatikanskog sabora na upravljanje Crkvom

S vremenom se, međutim, pojavio još jedan pristup koji seže do Crkve prvog tisućljeća: Moć vladanja usko je povezana sa sakramentom svetog reda, tako da nije moguće vršiti jedno bez drugoga osim u određenim granicama, koji su prilično uski.

Stoga je papa Ivan XXIII. 1962. godine odlučio da svi kardinali budu zaređeni za nadbiskupe uz motu proprio Cum Gravissima.

To je pristup Drugog vatikanskog sabora, koji se nalazi npr. u Lumen Gentiumbr. 21, u Objašnjenju br. 2, te u dvama Zakonicima kanonskog prava, latinskom i istočnom.

(Priča se nastavlja u nastavku)

Pretplatite se na naš dnevni bilten

Drugi vatikanski sabor autoritativno je ponovio da je biskupstvo sakrament i da se biskupskim posvećenjem postaje dio Biskupskog zbora koji je, zajedno s Papom i pod papinom vlašću, subjekt vrhovne vlasti nad cijelom Crkvom.

Ovaj pristup slijedio je u dvije reforme kurije koje su uslijedile nakon Drugog vatikanskog koncila: konstitucija pape Pavla VI. Regimini Ecclesiae Universae (1967.) i pape Ivana Pavla II Pastorski bonus (1988). Ivan Pavao II razgraničio je Kuriju na kongregacije i Papinska vijeća, što bi se laički moglo definirati kao “ministarstva s portfeljem” i “ministarstva bez portfelja”.

Kongregacijama su morali upravljati kardinali jer su uz papu sudjelovali u odlukama sveopće Crkve pa su stoga njihovi poglavari morali imati rang prvih papinih savjetnika. Papinska vijeća su, s druge strane, također mogli voditi nadbiskupi, ali u svakom slučaju zaređeni službenici jer su ipak morali biti u kolegijalnosti s rimskim biskupom, odnosno papom.

Reforma Franjine kurije: otvaranje novih temelja

Apostolska konstitucija Praedicate Evangeliumkojim je papa Franjo 2022. reformirao Kuriju, odstupio je od tog pristupa. Više nije bilo razlike između kongregacija i Papinskih vijeća, koja su sva definirana kao dikasteriji. Stoga više nije bilo razlike u tome tko može biti voditelj dikasterija, a to mjesto može pripasti i laiku.

Međutim, kada je 21. ožujka 2022. predstavljao reformu kurije, tadašnji otac Gianfranco Ghirlanda — kojeg je papa Franjo proglasio kardinalom na konzistoriju 27. kolovoza 2022. — objasnio je da još uvijek postoje neki dikasteriji u kojima je prikladno za kardinal na čelo i primijetio da „konstitucija ne ukida Zakonik kanonskog prava, koji utvrđuje da u stvarima koje što se tiče klerika, klerici su ti koji sude.”

U praksi se kanonsko poslanje više nije davalo po nalogu nego po papinoj odluci. Zbog toga bi laik poput Paola Ruffinija mogao biti na čelu vatikanskog Dikasterija za komunikacije.

Ovo je srž rasprave: postoje li službe koje se mogu obnašati samo papinskim imenovanjem ili postoje službe koje se, unatoč papinskom imenovanju, mogu obnašati samo ako je netko zaređen?

Postavlja se pitanje kada pro-prefekt podržava sestru Brambillu. Dikasterij za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života ima različite ovlasti, ali sve su ovlasti generički akti upravljanja koji se mogu izvršavati bez svećeničkog ređenja. Međutim, postoje situacije prosuđivanja svećenika i vjerojatno se smatralo da se te odluke ne mogu donijeti bez ređenja.

Tako je stvoren lik prožupana. Međutim, čini se da se definicija pro-prefekta koristi neprikladno. Dokument Praedicate Evangelium opisuje dva proprefekta koji su voditelji dvaju odjela Dikasterija za evangelizaciju. To je zato što ova dva pro-prefekta vode odjele dikasterija “umjesto” (tj. pro-) Pape, koji se smatra prefektom dikasterija.

U drugim slučajevima, prelat koji još nije imao rang da formalno obnaša dužnost imenovan je proprefektom. Na primjer, kada je Angelo Sodano 1. prosinca 1990. imenovan državnim tajnikom Vatikana, on je još uvijek bio nadbiskup. Time je imenovan državnim protajnikom jer Apostolska konstitucija Pastorski bonus pod uvjetom da je državni tajnik uvijek trebao biti kardinal. Sodano je zadržao titulu državnog tajnika do konzistorija 28. lipnja 1991., kada je proglašen kardinalom i službeno preuzeo titulu državnog tajnika počevši od 1. srpnja 1991.

Pro-prefekt Artime, međutim, već je kardinal i ne vrši jurisdikciju umjesto pape. Ako ništa drugo, radi uz prefekta, sestru Brambillu. Njegova je uloga više suprefekt, a ostaje za vidjeti hoće li papa imenovati tajnika dikasterija koji će razumjeti organizacijsku shemu.

Jezuitski model za upravljanje Crkvom?

Odabir da se uz prefekta postavi crkvenjak odražava neke vjerske redove koji imaju “braću” (posvećene laike) na svom čelu, ali su postavljeni uz osobe sa sakramentalnim autoritetom.

Stoga bi papa Franjo odlučio slijediti put kojim već idu redovničke zajednice za upravljanje Crkvom. Ovo nije novo. Papa Franjo je, primjerice, također intervenirao u krizu upravljanja Malteškim redom upravo djelujući na Red kao da je samo redovnička i samostanska cjelina, autoritativno nametnuvši nove konstitucije u rujnu 2022. i utvrdivši da Sveti Otac treba potvrditi izbor velikog meštra reda.

Čak i Vijeće kardinala, koje je papa Franjo uspostavio na početku svog pontifikata 2013., nalikuje općem vijeću koje podupire vladu isusovačkog generala.

Mnoge od ovih postavki dao je glavni pravni savjetnik pape Franje, kardinal Ghirlanda, također isusovac, koji je osobno pratio reformu Malteškog reda i reforma kurije — kao i razne druge reforme, poput one statuta Kristovih legionara.

Pogled unaprijed: implikacije i pitanja

Papa Franjo uveo je novinu u Rimskoj kuriji, a da je nije ocrtao preciznim zakonom, prepuštajući upravljanje ovlastima naknadnim odlukama, ne služeći se kriterijima uprave kurije, nego kriterijima redovničkih kongregacija. Čini se “unutar baseballa”.

Međutim, govori o maloj revoluciji — ili potencijalnoj zlouporabi pojmova koja bi mogla izazvati zabunu u budućnosti.