Crtice iz Gorskog kotara
Karmen Delač-Petković
19.10.2023.
Jeste li čuli za čudnovate alraune, nekoć pravi „brend“ Gorskog kotara?
Za početak da kažemo što je uopće alrauna. Ta riječ ima dva značenja. Prvo se odnosi na korijen biljke mandragore (bunovina, koločep) koji ima ljekovita svojstva, ali može, nepravilno korišten, biti i vrlo otrovan. Korijen je često bio neobična oblika, nalik čovječuljku, pa su mu nekoć pridavana i čarobna svojstva. Praznovjerni su ga ljudi nosili sobom radi zaštite, kao talisman. Drugo značenje ono je koje nas zanima, a odnosi se na neobično izrasle dijelove drugih biljaka, recimo bukve, graba, vinove loze. U njima je vješto oko lugara, planinara, lovca, skupljača gljiva ili kojega drugog prolaznika bilo kadro vidjeti i neki drugi predmet (primjerice poštanski sandučić) ili lik (čovjek, kukac, životinja, patuljak). Stare predaje kažu da su i ti likovi donosili nalaznicima sreću.
U čemu je vrijednost alrauna? Sama je tvorevina tradicijska rukotvorina, zanimljiva je, neki put i vrlo skupa, ali veća je vrijednost u interesantnom i kreativnom hobiju koji nas tjera da hodamo prirodom otvorenih očiju, da ju razumijemo i prihvaćamo, da ju volimo.
Kako nastaju alraune? Taj proces nije baš jednostavan pa ćemo ga prikazati samo ukratko. Najvažnija je mašta, jer samo maštoviti ljudi mogu u komadu kore, odbačenoj grani, kamenu na putu, izvaljenom korijenu stabla ili naplavini na obali rijeke, jezera i mora – vidjeti „ono nešto“. Važno je znati da se u zaštićenim šumama i nacionalnim parkovima ništa ne smije dirati i odnositi, bez obzira koliko se to nama nevažnim činilo, pa takvo postupanje podliježe oštrim kaznama. Za skupljanje alrauna odaberite područje koje nije zaštićeno.
Kad iz šume ili vinograda donesete komad drveta, recimo granu ili korijen ili kakvu kvrgu sa stabla, najprije morate svoj pronalazak dobro očistiti od zemlje, pijeska, mahovine, kukaca ili drugih nametnika. Također morate očistiti trule dijelove drveta. Ne smijete ih odrezati, nego očistiti metlicom ili četkom jer često baš oni daju život vašoj budućoj alrauni. Odrezati smijete samo one dijelove koji smetaju vašoj budućoj „životinji“ ili „čovječuljku“ jer su, očigledno, suvišni. Glavno je pravilo da alrauna mora biti napravljena od jednog komada drveta pa joj se ne smiju dodavati drveni dijelovi (noga, ruka, glava). Ako je drvo mokro, morate ga osušiti. Važno je odabrati i pravi trenutak kada ćete drvo obraditi jer sasvim suho drvo pri obradi lako puca. Kad smo postigli traženi oblik, moramo alraune zaštititi od vanjskih klimatskih utjecaja jer su jako podložne propadanju. To se radi lakiranjem ili, tradicionalno, premazivanjem voskom. Neki sakupljači alrauna miješaju lak s voskom pa krpom ulašte drvo do sjaja.
Na alraunu se smiju dodati i sitni detalji, recimo oči, uši, brkovi, šeširić… Više od toga nije prihvatljivo jer narušava autentičnost prirodnog materijala. Što je manje intervencija u prirodni oblik, to je alrauna autentičnija odnosno bolja. Neki skupljači alrauna likove učvrste na drvenu ili kamenu podlogu, što je nužno samo radi stabilnosti. Bolje je da alrauna samostalno stoji u prostoru.
Gorani oduvijek vole imati alraune u kućama. Zapravo većina ih postavlja te neobične likove na okućnici, verandi, stubištu. Možda zbog podsvjesnog uvjerenja da su alraune dio prirode koji joj mora biti vraćen. Na tome je tragu i moja bajka „Možaki“ – jedna iz knjige „Gorske bajke“ – kojom pripovijedam kako su alraune mogle nastati. Naziv možaki udomaćen je u brodmoravičkom kraju, a drugdje ih zovu i dedeki. Naziv alrauna importiran je izvana, vjerojatno od etnologa. Zašto baš možaki (čovječuljci)? Zato što je motiv patuljka i neobičnih šumskih bića dominantan među alraunama, a za njim slijede šumske ili domaće životinje i ljudi. Motivi su iz svakodnevnog života, ali ima i sakralnih motiva. Jedna od najljepših alrauna koje sam vidjela, prikazivala je lik Djevice Marije.
Svaka generacija Gorana imala je svoje majstore za možake, a neki su od njih uspjeli svoj hobi pretvoriti u unosan posao proizvodnje i prodaje suvenira. Već tridesetih godina 20. st. željezničar Lovro Matković iz Kupjaka nadaleko je prodavao svoje alraune kao autohtone suvenire, o kojima je tadašnji tisak objavljivao prave hvalospjeve iz pera poznatog novinara Franje Martina Fuisa. U Delnicama su, piše 2022. g. Mladen Merkas, alraune izrađivali Maks Jelinek i Slavko Tomac, u Gučem Selu Fonzo Ožanić, u Kupjaku Nikola Jakovac. Danas u Presiki, općina Vrbovsko, Velinka Burić drži prodajnu galeriju s alraunama. Ovdje donosimo staru fotografiju stručnjaka za možake Vinka Pavera iz Ravne Gore koji je, u svoje vrijeme, alraunama opskrbljivao čitav Gorski kotar pa i Sloveniju, a možake je izlagao u svojoj gostionici. Očigledno je ljubav prema možakima „nasljedna“ pa ih često izrađuje više članova iste obitelji.
Bilo je Gorana koji su se, uz to, bavili i pirografijom, vrlo starom tehnikom koju još zovu „slikanje vatrom na drvetu“. Neki su od njih doma imali prave galerije pune zanimljivih izložaka i zaista je šteta što se nitko u Gorskom kotaru nije sjetio da alraunama posveti kakav muzejčić. Vjerujem da bi se posjetitelja uvijek našlo, kao što ih uvijek ima na kolektivnim izložbama alrauna koje se još uvijek održavaju.
Na kraju – u čemu je vrijednost alrauna? Sama je tvorevina tradicijska rukotvorina, zanimljiva je, neki put i vrlo skupa, ali veća je vrijednost u interesantnom i kreativnom hobiju koji nas tjera da hodamo prirodom otvorenih očiju, da ju razumijemo i prihvaćamo, da ju volimo. Za taj se hobi traži strpljivost, smirenost i samodisciplina, što sve, uz redovno pješačenje, blagotvorno djeluje na zdravlje. Samo osobe koje puno borave na otvorenom, koje puno hodaju netaknutom prirodom i dobro je upoznaju (upoznaju, dakle, svoj zavičaj) kadre su u ljepoti prirode vidjeti još nešto više – maloga možaka.
