Uobičajena optužba protiv Katoličke crkve je da pogrešno uči da kršćani mogu “zaraditi” milost. Kažu da je ovaj sukob s učenjem da je milost dar od Boga, što nikad ne možemo zaraditi. U ovom ću članku pokazati zašto je Grace doista Božji dar koji ne “zarađujemo;” Umjesto toga, surađujemo s ovim darom da ostanemo u njemu i dodatno se odlagamo u njegovo povećanje. To je ono što Katolička crkva pravilno zove zasluga.
Katekizam na zaslugama
A Katekizam Katoličke crkve,, U svom odjeljku o zaslugamadržave:
Budući da inicijativa pripada Bogu redoslijedom milosti, nitko ne može zaslužiti početnu milost oproštenja i opravdanja, na početku obraćenja. Pomaknuta Duhom Svetim i dobročinstvom, tada možemo zaslužiti za sebe i za druge milostive potrebne za naše posvećenje, za povećanje milosti i dobročinstva i za postizanje vječnog života. Čak se i vremenska roba poput zdravlja i prijateljstva može zaslužiti u skladu s Božjom mudrošću. Ove milosti i robe predmet su kršćanske molitve. Molitva sudjeluje u milosti koja nam je potrebna za zaslužne postupke.
S obzirom na Boga, nema strogog prava na bilo kakve zasluge čovjeka. Između Boga i nas postoji neizmjerna nejednakost, jer smo od njega dobili sve, našeg Stvoritelja.
Zasluga čovjeka pred Bogom u kršćanskom životu proizlazi iz činjenice da je Bog slobodno izabrao povezati čovjeka s djelom svoje milosti. Božje djelovanje prvo je na vlastitoj inicijativi, a zatim slijedi čovjekovo slobodno djelovanje kroz njegovu suradnju, tako da se zasluga dobrih djela u prvom mjestu pripisuje milosti Božjoj, a zatim vjernicima. Čovjekova zasluga, osim toga, samo je zbog Boga, jer su njegovi dobri postupci odvijali u Kristu, od predispozicija i pomoći koje je dao Duh Sveti.
Prva citirana rečenica pruža kontekst za ostatak citata. Svaki put kad se iz grijeha pretvorimo u milost, Bog pokreće obraćenje svojom milošću. Da nije pokrenuo naše obraćenje, morali bismo doći do Boga bez njegove pomoći. To bi bio nemoguć zadatak, jer prirodno ne može doći do natprirodnog bez natprirodnog prvog dosezanja. Za više o tome kako nas Bog kreće bez uništavanja ili smanjenja naših slobodnih volje, pročitajte ovdje.
Kad nas Bog opravdava svojom milošću, što znači da nas stavlja u odnos finoj (otac/sin, otac/kćer) s njim, njegova milost čini nas više poput njega. Tko je milost, daje nam milost. Bog, dakle, premošćuje beskonačan jaz između nas i njega milošću.
Slijedom toga, očekuje da ga oponašamo živim u istini i živeći ljubav. Kroz ovaj dar, on nas omogućuje da zaslužimo dodatne milosti potrebne za naše posvećenje, a mi možemo pomoći drugima da krenu prema vlastitom posvećenju; Možemo moliti za i evangelizirati druge uz pomoć milosti. Milost Bog nam daje prethodi svim našim zaslužnim postupcima. Za više o posvećenim i stvarnim milosti, Molimo kliknite OVDJE.
Dakle, zaslužujemo Božjim obećanjima, milošću i našu suradnju s milošću. Bog obećava vječni život onima koji vjerno reagiraju na njegov poziv. Očito, ako netko ne reagira na njegov poziv (tj. Sloth) nakon što ga Bog opravdava, jedan odbija vječni život. Za više o lažnoj protestantskoj doktrini vječne sigurnosti i istinskoj katoličkoj doktrini uvjetne sigurnosti, Molimo kliknite OVDJE.
Sveto pismo o zaslugama
Bog obećava više milosti i drugih darova ako surađujemo s milošću nakon opravdanja. Zbog toga je sveti Petar, kojeg je Duh Sveti vodio kad je napisao svoje poslanice, napisao: “rasti u milosti i poznavanje našeg Gospodina i Spasitelja, Isus Kriste ”(2 Pet. 3,18).
Nadalje, Isus nam kaže da se postavimo za sebe blaga na nebu (Mt 6,19-21), a u Luki dodaje: “Prodajte svoj posjed, dajte milostinju; pružite sebi torbice koje ne ostare, s blagom na nebesima koje ne propadaju” (Lk 12,33).
U 1. Korinćanima 3: 1-8, sv. Pavao piše da će Božji sluge koji saditi i vodu “primiti njegovu plaću Prema njegovom radu”(Vidi također 1 Kor 15:58). Ovi sluge grade kraljevstvo šireći dobre vijesti i pomažući onima koji dobiju ovu vijest kako bi je bolje razumjeli. Radeći ove stvari vjerno, ti sluge dobivaju nagrade za svoja dobra djela.
Slično tome, u Rimljanima 2: 6-7, sveti Pavao piše: “Jer će on predstaviti svakom čovjeku prema svojim djelima: onima koji Strpljenjem i dobro postupanjem tražiti slavu i čast i besmrtnost, Dat će vječni život”(Vidi također Mt. 25: 31-46). Ovdje Pavao uči da će oni koji rade dobra djela naslijediti vječni život. On to kaže jer nam Bog daje milost da prvo vjerno radimo dobro iz ljubavi prema njemu, a zatim i naši susjedi kao sami.
Isus nam pruža još jasniji primjer zasluga u prispodobi o talentima (Mt 25,14-30). Ovdje dva muškarca rade na udvostručivanju svojih talenata. Svakom od tih ljudi gospodar kaže: “Bravo, Dobar i vjeran sluga; Malo ste bili vjerni, hoću Preporučiti vas; Uđite u radost svog gospodara. “
Primijetite da je dobar i vjeran sluga, mora se dobro snaći s talentima koje mu Bog daje. Kao rezultat toga, Bog će ovog sluge postaviti mnogo jer je sluga zaslužila mjesto na nebu – “uđite u radost svog gospodara.”
Ukratko, 2 Korinćanima 9: 6 govori nam da će oni koji se obilno sjediti požeti na veliko. Slično tome, Galaćanima 6: 8 navodi da će oni koji sijaju u tijelu donijeti korupciju, ali oni koji sijaju duhu dobit će vječni život. I sveti Ivan piše da volimo slijedeći Isusove zapovijedi i da “potražite sebe, da možda nećete izgubiti ono za što ste radili, ali možete osvojiti potpunu nagradu” (2. IN. 1, 4: 4-11).
Svi ti stihovi i mnogi drugi govore nam o važnosti vjernog i ljubavnog rada u milosti. Također nam kažu da ovakav rad zaslužuje nagrade, pomaže drugima i drži nas u milosti.
Kako zaslužujemo
Od gore navedenog, trebali bismo jasno vidjeti da zaslužujemo suradnjom s milošću koju nam Bog daje dok živimo u stanju milosti. Surađujući s Grace, dodatno raspolažemo svoje duše na veću milost. To se događa jer naša suradnja s Grace stvara veću želju i prijemčivost za više milosti (vidi Summa Teologiaeq. 8 Odgovor i odgovor na prigovor 3).
Analogno, kada proučavamo, ne samo da učimo ono što proučavamo, već i svoj um raspolažemo više znanja kroz naviku proučavanja. Drugim riječima, učenje postaje lakše što to više radimo. I što više to radimo, to se više pripremamo za više znanja. Kako predmet postaje lakše razumjeti, krećemo iz pokušaja razumijevanja tema na izgradnju na njemu s više znanja.
Naš rast milosti je sličan. Dok surađujemo s njim, krećemo od početnog opravdanja, rezanja grešnih ponašanja i sklonosti grijehu, do dobrih djela koja se temelje na milosti. Dakle, Bog nam pomaže da milost rastemo milošću i našu suradnju s njom.
U osnovi, ako Bog voli i čini dobro, a milost nas čini više poput njega, onda onaj koga je Bog dao milost mora ga odražavati ljubavlju i radeći dobro. Dok riječ zarada podrazumijeva plaćanje za obavljen zadatak, zaslužiti, u kontekstu spasenja, znači nagradu za suradnju s milošću da funkcionira kako nas Bog stvorio. (Zarada je plaćanje jer je zasluga nagraditi.)
Iz ovoga možemo zaključiti da što više surađujemo s milošću, to će nam više milosti Bog dati. A budući da nas Grace postavlja u ispravnu vezu s Bogom, tada će nas više milosti staviti u sve punije odnose s njim.
Duša raste u milosti
Dok duša surađuje s milošću, ona se otvara više milosti, a Bog će je neprestano pružati obilno. To znači Katolička crkva zaslužujući milost. Ciklus zasluge i rasta milosti je ovaj: Bog inicira -> Surađujemo -> Naše duše postaju bolje raspoložene i prijemčivije za milost -> Bog i dalje ispunjava naše duše s više milosti -> Nastavljamo surađivati -> Naše duše postaju još bolje raspoložene -> Bog nastavlja davati više milosti -> Mi postajemo više i više slični Bogu -> ->
Kao što vidite, ovaj postupak nije transakcijski – mi radimo, Bog plaća. To je spasenje temeljeno na radovima. Umjesto toga, to je kooperativno – bog daje, odgovaramo mu uz njegovu pomoć, a on nastavlja davati kako rastemo i kako bi nam pomogao da se više zaljubljujemo u njega. Obožavamo njegovu kreativnu moć radeći dobra djela na koje nas zove (vidi Ef 2,10), a mi se dodatno odlažemo više milosti radeći to. Ovo je spasenje i posvećenje temeljeno na milosti.
Ako osoba ima stajalište da se ne može zaslužiti više milosti, onda ta osoba vjeruje da je rast milosti nemoguć. To je zato što od nas rast milosti zahtijeva da koristimo milost kako bismo se dodatno odlagali u više milosti.
Osoba koja prima posvećujuću milost, a zatim ne radi ništa da raste u njoj, počini duhovno samoubojstvo. Sveti James to jasno izražava. Piše: “Jer, jer je tijelo osim duha mrtvo, pa je vjera osim djela mrtva” (Jas 2,26). Stoga je potrebna radna vjera za duhovni rast i zaslužujući više milosti.
Dakle, izađite i učinite dobra djela koje je Bog stvorio i pozvao da to učinite. Radeći to, rasporedit ćete se više milosti i u njoj ćete rasti. Slijedom toga, povećat ćete se u nadnaravnoj vjeri, nadi i ljubavi i ući ćete u radost svog gospodara.
Napomena urednika: Ovaj je članak izvorno objavljen na Katolički stajalište.
Fotografirati Markus Spiske na Razdvojiti
