OSIJEK (TU) – U organizaciji Instituta za novu evangelizaciju “Sveti Ivan Pavao II.” u Osijeku je u Nadbiskupskom vikarijatu 16. prosinca 2024. održana adventska duhovna obnova za četiri katoličke udruge: Udrugu katoličkih intelektualaca, osječku podružnicu Hrvatskog katoličkog liječničkog društva i osječki ogranak Hrvatskog katoličkog društva medicinskih sestara i tehničara te Katoličku udrugu za pomoć starijim i nemoćnim osobama „Veronikin rubac“. U središtu susreta bilo je razmatranje bibličara vlč. dr. sc. Ivana Benakovića, profesora na KBF-u u Đakovu, o temi „Kako danas susresti Isusa“ pojašnjenoj dvama biblijskim primjerima (Psalam 37; Luka 1, 39-45) i zaogrnuta uvodnom i završnom blagoslovnom molitvom.
Večernji susret dobrodošlicom je otvorio vlč. dr. sc. Davor Vuković, predstojnik Instituta i duhovnik katoličkih intelektualaca i liječnika, koji je pozdravio intelektualce s vodstvom (predsjednica prof. dr. sc. Ružica Pšihistal), liječnike (prim. dr. sc. Jadranka Arambašić), medicinske sestre i tehničare (Anita Kovačić, mag.med.techn) te volontere Veronikinog rupca (Ines Maldini i duhovnik fra Zoltan Dukai) prvi puta zajednički sabrane na duhovnoj obnovi. Posebno je zahvalio dr. Benakoviću za suradnju.
Nakon molitve, bibličar je uvodno podijelio dojmove s nedavnog sudjelovanja na Svjetskom kongresu o budućnosti teologije u Rimu gdje se govorilo o susretu s Bogom u kontekstu promišljanja kakva bi teologija trebala biti i kojim se temama baviti, pojasnivši bitno posvješćivanje da danas možemo susresti Boga. Naime, u propitivanju mora li se teologija događati u susretu s ljudima i svijetom ili se događa – nastaje iz susreta s Kristom, istaknuo je kako teologija počinje od susreta s Kristom, bogočovjekom, a Krista se danas susreće. „Kako doći do susreta sa Isusom Kristom? Izravno ili neizravno; trebamo li koristiti Božja sredstva – Bibliju da dođemo do Boga ili ljudska? Govori(lo) se kako puno njih, koji imaju sve sakramente; idu na misu, ispovijed, primaju svetu pričest, ne zna živjeti svoju vjeru, duhovnost… Susret je izvor za teološki govor o Bogu. Biblija nas uči dolasku do Boga jer je izvor govora o Bogu, no kako to čini? Govorom i pripovijedanjem. Na starozavjetnom primjeru (Psalam 37) naglasak je na susretanje Boga u svakodnevnici, na iskustveni način, npr. u radosti i žalosti, iskustveni je put dolaska do Boga. U novozavjetnom primjeru (Lk 1, 39-45) primjeru susreta Marije s rođakinjom Elizabetom, o čemu ćemo slušati četvrtu nedjelju došašća, događa se susret u običnosti, susret osoba kao razlog radosti koju stvara Duh Sveti, a to danas može biti naš susret s Bogom u kući, stanu ili u bolnici”, kazao je Benaković te nakon interpretativnog čitanja promišljao o tematiziranim redcima 37. Psalma naglasivši kako Boga susrećemo u poniranju u sebe te konkretne rečenice upućuju na razmatranje u svrhu ispita savjesti. Naime, redci (Nemoj se žestiti na opake, zavidjet nemoj pakosnicima) proniču u nužno odustajanje od činjenja duhovnih grijeha (ljutnja, zavist, srdžba prema drugomu čovjeku, oholost), a ti su grijesi, kazao je Benaković, opakiji od materijalnih. Naglasio je kako u nastavku psalma valja slušati U Gospodina se uzdaj i čini dobro, poučivši kako se na ovaj način prepuštanja svojih putova Bogu susreće Bog i događa Božja pobjeda u svijetu – na poslu, u odnosu s ljudima, a to znači „nisi odustao od onoga što je dobro zato što svoju snagu crpiš iz Boga, koji vjernika kuša kao zlato na taljici, i u sebi osjećaš što je dobro, plemenito i sveto, a to je Božji zakon u naravi duboko upisan u svakoga čovjeka“. Razmatrajući retke (37, 25-29; 35-38) bibličar je pojasnio da se „do Boga dolazi življenjem konkretnih odnosa, življenjem Krista“, a „uklanjanjem od zla, neulaženjem u intrige i činjenjem dobra, kvaliteta života bit će bolja; čuvamo li sebe od onoga što je opako i pravimo li u odlukama zdrave distance, u srcu ćeš ostati sretan“. „Dobar čovjek obnavlja se iznutra Božjim snagama, unutar srca povezuje se sa živim Bogom“, kazao je Benaković.
Promišljajući odabrane retke Lukina evanđelja (Lk 1, 39-45) otkrio je kako susret Marije i Elizabete u običnosti jest susret s Bogom u Duhu Svetom te pitao živimo li još uvijek kulturu susreta, dijaloga s čovjekom? „Ulazak u kuću u običnost je ulazak u kuću starog, bolesnog čovjeka, a to čini udruga ‘Veronikin rubac’ – dijeli svoju svakodnevicu u susretu s čovjekom, a jedan susret mu mijenja život jer ti si mu mjesto radosti donijevši mu svjetlo, sunce u život. Važno je o tome razmišljati gdje prepoznati Božju silu, a to je upravo u susretu, u blizini drugoga čovjeka. Susret pokreće i moju nutrinu… Svaki put kad loše govorimo, izlazimo iz prostora Duha Božjega. Nema veće sreće za svećenika nego kad’ se pomire dvojica braće, pomire obitelji – to je Božje djelovanje, djelo Duha Svetoga. Diabolos razdvaja, razbija, a križ Kristov spaja, kada stanemo pod križ i priznamo se malenima. Ljekovit je plač u susretu s drugim čovjekom jer stječeš brata o čemu ćemo razmatrati u Godini oprosta“, pojasnio je Benaković.
Odgovarajući na pitanje kako danas susresti Isusa, bibličar je zaključio: „Živimo teologiju jednostavnosti, kulturu susreta, razgovora, priče! Otvorimo se Duhu da prožima naše odnose – Boga se, dakle, susreće kroz iskustva susreta – u njima doživljavamo Radost, ali i griješimo svakoga dana. Bog stoji kao otac koji nas čeka raširenih ruku da mu se vratimo. Tata uvijek voli djecu, iako nisu dobra. To je teologija realnosti, teologija koja dira ruke, noge, glavu, uši, sve ono što mi jesmo.“
Duhovnu obnovu bibličar je završio molitvenim poticajem za življenje kršćanske, katoličke misli moleći Gospodina „za sve koji žele biti Božji u svijetu, a to nije uvijek lako, da nas uvijek obasjavaš svojim svjetlom; da nam daruješ svoga Duha da možemo biti ljudi jednostavnosti, običnosti koji ćemo, prije svega, donositi Krista i tvoju snagu drugim ljudima; daj da upravo mi budemo oni koji ćemo svijetu otkrivati tvoje lice i ljepotu istinskoga bivanja u Bogu“. Susret je radosno završio uz trpezu zajedništva i okrijepe. Nevenka Špoljarić
