Homilija za Došašće 2 – Serija Utjelovljenja, 2. dio
8. prosinca 2024
Istinski ljudski, istinski božanski
Otac je otišao pomoći svom četverogodišnjaku oko molitve prije spavanja, a nakon molitve otišao je ugasiti svjetlo. Ali dječak je povikao: “Ne, nemoj otići, bojim se mraka i ne želim biti sam ovdje!”
Otac ga je umirio: “Da, ali Bog je uvijek s tobom, nemaš se čega bojati.”
Dječak je brzo odgovorio: “Ali želim nekoga s kožom na sebi!”
Sam kamen temeljac naše katoličke vjere je utjelovljenje – koje je Bog uzeo na kožu, takoreći. Ali je li se to stvarno dogodilo? Nije li to bio samo jedan od mnogih mitova iz drevnog svijeta?
Mnoge drevne kulture imale su priče o bogočovjeku. Na primjer, Herkules je trebao biti polu-bog, polu-čovjek. Stari Arapi imali su boga po imenu Theandrios, čije ime doslovno znači bog-čovjek (Theos je Bog na grčkom, a Andros je čovjek). Grčka i rimska kultura imale su svoje Dionizije ili Bakhe, koji su bili bogovi koji su se spustili do čovječanstva kako bi im dali darove (obično vino ili plodnost). Postojale su čak i legende o nekoliko bogova koji su umrli i potom uskrsnuli.
Ali Kristovo utjelovljenje razlikovalo se od ovih na nekoliko načina. Prvo, većina mitova prikazuje muškarce i žene koji su postali bogovi, a ne Boga koji je postao čovjek. Zapravo, bio je drevni rimski običaj obožavati slavnu ili utjecajnu osobu, ali su još uvijek pravili razliku između “deusa” (boga) i “divusa” (čovjeka koji je bio diviniziran). Zanimljivo, ženska inačica riječi divus je diva, od čega dolazi engleski izraz za egocentričnu slavnu žensku osobu, koja sebe smatra bogom!
Drugo, uzimanje tijela od Boga nije mu ni najmanje koristilo – bilo je u potpunosti za našu korist. U svim drugim mitovima, bogovi uzimaju meso za vlastitu korist. Nikada to ne čine iz besplatne ljubavi. Možda su željeli malo obožavanja ili klanjanja, ali to je uvijek bilo za jačanje vlastitog ega. Bog želi da ga štujemo, ne zato što je egomanijak, već zato što zna da je naša sreća da Ga obožavamo. On je voljan preuzeti tijelo kako bi nam omogućio pristup Njemu – On je Bog s “kožom na koži”.
Ali što je sa svim starim mitovima? Je li kršćanstvo samo još jedna od onih starih misterioznih religija? CS Lewis je imao sjajnu liniju; rekao je da “kršćanstvo nije samo Bog koji je stvorio čovjeka, ono je također mit stvorena činjenica.” Njegova poenta je da svi mitovi zapravo ukazuju na stvarni, povijesni događaj. Ljudi su uvijek imali intuiciju da će Bog postati čovjek; dakle mitovi kojima su poganske kulture pričale priču. Međutim, u Isusu je mit postao stvarnost. Više ne trebamo lutati u magli mita; sada imamo čvrste dokaze o mjestu, vremenu, osobi.
Luke to dovozi kući na svoj tipičan kristalno jasan način. Većina mitova počinje “Jednom davno”. Ali Luka jasno kaže da se utjelovljenje dogodilo u stvarnom povijesnom kontekstu. Poslušajte ponovno njegove riječi:
U petnaestoj godini vladavine Tiberija Cezara,
kada je Poncije Pilat bio upravitelj Judeje,
a Herod je bio tetrarh Galileje,
i njegov brat Filip tetrarh regije
od itureje i trahonitisa,
a Lizanija je bio tetrarh Abilene,
za vrijeme velikog svećeništva Ane i Kajfe,
Riječ Božja dođe Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji.
Čak se i prva Crkva trudila razumjeti radikalnu prirodu utjelovljenja. U ranim 200-ima, postojala je hereza koja je lebdjela uokolo tzv Doketizam. Ovo je krivovjerje izjavilo da Isus zapravo nije uzeo tijelo, već da je On bio utvara. Ako su se anđeli mogli pojaviti ljudima s tijelima, iako ih oni zapravo nemaju, onda bi možda Isus mogao učiniti isto – samo se činiti da je živio u tijelu, dok je zapravo bio samo fatamorgana.
Ali ovo nema smisla. Bilo je potrebno da Krist bude potpuno čovjek, iz dva razloga. Prvo, kao što je rekao sveti Grgur Nazijanski, “Ono što nije pretpostavljeno nije otkupljeno.” Drugim riječima, da Isus nije imao pravo ljudsko tijelo, ne bi mogao otkupiti pravo ljudsko tijelo. Da nije imao ljudski um, ljudske osjećaje i ljudsku volju, nikada ne bi mogao otkupiti te stvari. Morao je postati potpuno čovjek kako bi otkupio sve ljude.
Ali, drugo, On je morao postati potpuno čovjek kako bismo mogli imati dubinu stvarnog odnosa s Njim. Jako je teško imati prijateljstvo s nekim tko je mnogo viši od tebe. Ja volim našeg biskupa, ali kad sam s njim, uvijek sam svjestan da je on gazda, a ja nisam. Definitivno moram dati sve od sebe, da me ne dodijele Timbuktuu! Možda se isto osjećate i sa svojim šefom – ako on odlučuje o vašem životu, možete li doista biti potpuno opušteni s njim?
Ali Bog nas nije htio više zvati slugama nego prijateljima. Stoga se morao spustiti na našu razinu kako bismo mogli doista podijeliti dubine naših srca s Njim. Sada mogu s njim podijeliti svoje radosti i tuge, svoje slabosti i svoje nade, jer On zna što je to iskusiti ljudsku radost i tugu. Znam da je i On bio slab, da je iskusio ljudsku ljubav i patnju.
Dakle, doživljavate li Isusa kao bliskog prijatelja? On je doista Gospodin, ali je uzeo tijelo da bi mogao biti i prijatelj. I sa svakim dobrim prijateljem, On očajnički želi provoditi vrijeme s vama. Ovog došašća, usred užurbanog ludila, zašto ne odvojiti malo vremena da budete s Njim? Dođite na klanjanje, molite krunicu, provedite vrijeme u svakodnevnoj molitvi. On nije daleki Bog, nego onaj koji se utjelovio u povijesti i ostaje s nama u sadašnjosti po svetoj Euharistiji.
Svi mi želimo imati Boga “oguljenog”. U jaslicama, na križu, u euharistiji, našli smo takvog Boga.
