Jedna od klasičnih američkih obrana ljudskog dostojanstva je govor koji je 1851. održao bivši rob, Sojourner Truth.
Ožujak je Mjesec ženske povijesti, mjesec kada se prisjećamo borbi žena u borbi protiv diskriminacije, te slavimo ekonomska, politička i društvena postignuća žena u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Može se iznijeti argument da je ženama zapravo uskraćena jednakost u 18. i 19. stoljeću te da su muškarci zarađivali više radeći isti posao kao i njihove kolegice. Međutim, nažalost, pokret za prava žena preoteli su ljudi koji zahtijevaju ono što nazivaju “reproduktivnom pravdom” — što znači takozvano “pravo” da ubijaju svoje potomke dok su još u maternici.
Želio bih ovaj post posvetiti najmanjim ženama: onima koje još nisu ugledale svjetlo dana, ali za koje je Isus također umro. Ove najmanje žene, još nerođene, stvorene su u Božjem srcu i dio su njegovog savršenog plana od trenutka stvaranja.
Pokret pokrenut s dobrim namjerama
Sredinom 1960-ih, kada je Nacionalna organizacija za žene tek jačala, a pobačaj je još bio protuzakonit u Americi, biti feministica bila je dobra stvar.
Bile su to godine kada je diskriminacija bila stvarna i često teška. Pismonoše su nazivali “poštarima”, a policajce “policajcima”, jer ti državni položaji nisu bili dostupni ženama. Politike zapošljavanja određivale su da žene ne mogu obnašati određene rukovodeće položaje; da će žene obučavati muškarce, koji će onda postati njihovi šefovi, ali da žene ne mogu doći u obzir za napredovanje; te da bi trudnice morale dati otkaz do sedmog mjeseca trudnoće. Mnoge žene nisu vozile automobile. Malo ih je radilo izvan kuće.
Ali promjena je dolazila. Gloria Steinem, osnivačica gđa. popularizirao duhovitu izreku: “Žena treba muškarca kao što riba treba bicikl.” Bella Abzug iz New Yorka predvodila je žene u dvoranama Kongresa i suosnivala Nacionalni ženski politički klub. “Jednaka plaća za jednak rad” postala je mantra rodnih feministkinja 1960-ih. Gloria Steinem, Betty Friedan, Eleanor Smeal i druge istaknute feministkinje 60-ih i ranih 70-ih osudile su percepciju da se žena smatra “vrijednom” samo u onoj mjeri u kojoj je željena od strane muškarca – bilo njezinog oca ili njezinog muža.
“Ne!” s pravom su uzviknule feministice. “Svaki žena ima urođeno dostojanstvo, bez obzira na njezin bračni status.” Urođena vrijednost svih žena bila je bojni poklič za ženski pokret na samom početku. Kako je onda ironično – kako nezamislivo – da bi samo nekoliko godina kasnije odustali od te linije rezoniranja zbog pogodnosti pokreta za “ženska prava”, prikopčavajući svoja kola na “pravo žene na izbor”.
Promjena kursa — od čestite jednakosti do sebične destrukcije
Bila je 1972. kada je ženski pokret naglo skrenuo s kursa, izabravši sebične zahtjeve umjesto društvenog dobra i općeg morala. Godine 1972. odluka Vrhovnog suda u predmetu Roe protiv Wadea legalizirala je abortus u cijeloj zemlji – i taj gnusni “izbor” da se ubije nerođeno dijete ubrzo je postao okosnica zabrinutosti feministkinja, zahtjev najvišeg ranga.
Ali kao što je žena neprocjenjiva jer ju je stvorio Bog, tako su i nerođena djeca dragocjena, jer ih je Bog stvorio na svoju sliku, prožeo ih životom i dao im dostojanstvo koje ostaje, bez obzira na bez obzira na to jesu li “odabrani” i žele li ih njihove majke.
Jedna od klasičnih obrana vrijednosti ljudske osobe u Americi je govor koji je 1851. održao bivši rob, Sojourner Truth. Govorila je na Konvenciji žena u Akronu, Ohio 1851., dok su žene tražile jednaka prava. Ali jednako su važna i prava nerođenih; zapravo, koliko god maleni i bespomoćni bili, imamo još veću odgovornost brinuti se za njih.
Sojournerov govor, održan prije više od 150 godina, sada je u javnoj domeni. U čast Sojourner Truth i svih osoba koje je Bog stvorio, u cijelosti ispisujem njezine primjedbe. Možda ćete ih pročitati drugi put, svaki put zamijenivši riječ “žena” riječju “fetus” – jer logika vrijedi iu tom slučaju.
Zar ja nisam žena?
Od Sojourner Truth
Pa, djeco, gdje je tolika buka, mora biti i nečega naopako. Mislim da će pored crnaca s juga i žena sa sjevera, koji govore o pravima, bijelci vrlo brzo biti u škripcu. Ali o čemu sve ovo ovdje priča?
Onaj čovjek tamo kaže da ženama treba pomoći da uđu u kočije, da ih podignu preko jaraka i da posvuda imaju najbolje mjesto. Nitko mi nikada ne pomaže da uđem u kočije, ili preko blatnih lokvi, niti mi daje bilo koje najbolje mjesto! A zar ja nisam žena?
Pogledaj me! Pogledaj mi ruku! Orao sam i sadio, skupljao u žitnice, i nitko mi nije mogao glave! A zar ja nisam žena?
Rodila sam trinaestero djece i vidjela većinu prodanu u ropstvo, a kad sam zavapila s majčinom tugom, nitko me osim Isusa nije čuo! A zar ja nisam žena?
Onda pričaju o ovoj stvari u glavi; kako se ovo zove? [member of the audience whispers, “intellect”] To je to, dušo. Kakve to veze ima s pravima žena ili crnaca? Ako moja šalica drži samo pola litre, a vaša ima litru, ne biste li bili zlobni da mi ne date da popijem svoju malu polumjeru?
Onda onaj mali čovjek u crnom tamo, kaže da žene ne mogu imati ista prava kao muškarci, jer Krist nije bio žena! Odakle ti Krist? Od Boga i žene! Čovjek nije imao ništa s Njim.
Ako je prva žena koju je Bog ikada stvorio bila dovoljno jaka da sama okrene svijet naglavačke, ove žene zajedno trebale bi ga moći okrenuti unatrag i ponovno ga postaviti naopako! I sad traže da to učine, bolje im je da im muškarci dopuste.
Hvala vam što ste me saslušali, a sada stari Sojourner nema više što reći.
