U prigodi jedanaeste godišnjice pontifikata pape Franje, koja je proslavljena 13. ožujka 2024., Andrea Tornielli u uredničkom komentaru za Vatican News piše o „Jedanaest godina pontifikata na putu milosrđa i mira“. Spomenuti tekst prenosimo u cijelosti:
Piše: Andrea Tornielli
U zaglušujućoj tišini diplomacije, u panorami obilježenoj sve očitijim nedostatkom političke inicijative i vodstva sposobnog kladiti se na mir, dok je svijet započeo ludu utrku u naoružanju izdvajajući za sofisticirane instrumente smrti iznose koji bi bili dovoljni da se dvostruko osigura osnovna zdravstvena skrb za sve stanovnike zemlje i značajno smanje emisije stakleničkih plinova, usamljeni glas pape Franje nastavlja moliti da se ušutka oružje i poticati na hrabrost za podupiranje putova mira.
On i dalje traži prekid vatre u Svetoj zemlji, gdje je nakon nemilosrdnog masakra koji su 7. listopada izvršili Hamasovi teroristi uslijedilo, i nastavlja se, tragično krvoproliće u Gazi. I dalje traži da se ušutka oružje u tragičnom sukobu koji je izbio u srcu kršćanske Europe, u Ukrajini uništenoj i izmučenoj bombardiranjem agresorske ruske vojske. On nastavlja zazivati mir u drugim dijelovima svijeta gdje se neizrecivim nasiljem vode zaboravljeni sukobi koji čine sve veće dijelove globalnog sukoba.
Rimski biskup ulazi u dvanaestu godinu pontifikata u mračnom času, sa sudbinom čovječanstva na milosti i nemilosti protagonizma vladara nesposobnih procijeniti posljedice svojih odluka, koji kao da se predaju neizbježnosti rata. I lucidno i realno kaže da je “jači onaj tko vidi situaciju, tko misli na narod”, odnosno “onaj tko ima hrabrosti pregovarati”, jer “pregovarati je hrabra riječ” koje se ne treba stidjeti.
Papa Franjo, izazivajući nerazumijevanje bliskih i daljih, nastavlja stavljati u središte svetost života, biti blizak nevinim žrtvama i osuđivati prljave gospodarske interese koji pokreću konce ratova zaogrćući se licemjerjem.
Kratak pogled na tih posljednjih jedanaest godina povijesti pomaže nam shvatiti proročansku vrijednost Petrova glasa. Uzbunu, podignutu prvi put prije deset godina, o trećem svjetskom ratu u komadima.
Socijalna enciklika Laudato si’ (2015.), koja je pokazala kako su klimatske promjene, migracije, ratovi i gospodarstvo koje ubija, međusobno povezani fenomeni s kojima je moguće suočiti se samo kroz globalni pogled. Velika enciklika o ljudskom bratstvu (Fratelli tutti, 2020.), koja je pokazala put za izgradnju novog svijeta utemeljenoga na bratstvu, još jednom uklanjajući svaki alibi za zloporabu Božjeg imena za opravdavanje terorizma, mržnje i nasilja. I, osim toga, stalno pozivanje u njegovu naučavanju na milosrđe, koje prožima čitavo tkivo misionarskog pontifikata.
U sekulariziranim i “fluidnim” društvima u kojima više nema sigurnosti, ništa se ne može uzeti zdravo za gotovo, a evangelizacija – poučava papa Franjo – ponovno započinje od bitnog, kako čitamo u Evangelii gaudium (2013.): «Ponovno smo otkrili da čak i u katehezi ima temeljnu ulogu prvi navještaj ili kerygma, koji mora biti središte evangelizacijske djelatnosti i svakog pokušaja crkvene obnove. […] Središnje mjesto kerygme zahtijeva neke karakteristike navještaja koje su danas nužne na svakom mjestu: da izražava Božju spasenjsku ljubav koja prethodi moralnoj i religioznoj obvezi, da ne nameće istinu nego apelira na slobodu, da je označen radošću, poticajnošću, vitalnošću i skladnom cjelovitošću, koji propovijedanje ne ograničuje na neka učenja koja su katkada više filozofska nego evanđeoska. To od evangelizatora zahtijeva neka stajališta koja pomažu bolje prihvatiti navještaj: blizinu, otvorenost za dijalog, strpljivost, srdačno prihvaćanje koje ne osuđuje“.
Svjedočanstvo milosrđa stoga predstavlja temeljni element te “spasenjske Božje ljubavi” koja prethodi moralnoj i religioznoj obvezi. Drugim riječima, oni koji još nisu došli u dodir s kršćanskom stvarnošću, kako je to već jasno primijetio papa Benedikt XVI. u svibnju 2010., teško da će biti pogođeni i oduševljeni afirmacijom moralnih normi i obveza, inzistiranjem na zabranama, detaljnim popisima grijeha, osudama ili nostalgičnim pozivanjem na vrijednosti prošlosti.
U ishodištu dobrodošlice, blizine, nježnosti i pratnje, u ishodištu kršćanske zajednice sposobne zagrliti i slušati, odjekuje milosrđe koje je doživljeno i koje se – unatoč tisućama ograničenja i padova – nastoji vratiti. Čitamo li Papine geste tim očima, čak i one koje su kod nekih izazvale jednake sablažnjive reakcije kakve su izazvale Isusove geste prije dvije tisuće godina, otkrivamo njihovu duboku evangelizacijsku i misijsku snagu.
