Na 750. obljetnicu smrti Tome Akvinskog, papa Franjo hvali misliočeve “svježe i valjane uvide o našem globaliziranom svijetu, kojim dominiraju pravni pozitivizam i kazuistika”.
Autor: Alessandro De Carolis
Kakve veze ima misao jednog od najuglednijih teologa u povijesti Crkve s razvojem društvenih znanosti? Djelo filozofa s načinima na koje se ljudski odnosi artikuliraju i razvijaju?
Više nego što mislite, istaknuo je Papa u pismu sudionicima radionice koju je organizirala Papinska akademija društvenih znanosti.
Konferencija se održava od četvrtka do petka ovog tjedna, a bavi se temom “Akvinova društvena ontologija i naravno pravo u perspektivi”.
Vjera i razum: proturječje?
“Svakako, sveti Toma nije njegovao društvene znanosti kakve danas poznajemo”, primjećuje papa Franjo.
Ipak, on je bio preteča moderne discipline, jer je za njega to bilo očito, kako je potvrdio u Summa da čovjek, kao stvorenje Božje, predstavlja “najsavršeniju stvar u cijeloj prirodi”.
Budući da je Akvinski, štoviše, tvrdio da je Bog “istina i svjetlo koje obasjava svaki razum”, za njega je slijedilo da ne može postojati “nikakva temeljna proturječnost između objavljene istine i one otkrivene razumom”.
“Urođena sposobnost” čovječanstva da razlikuje dobro
Papa Franjo također ističe pozornost koju Anđeoski doktor posvećuje pitanjima pravde, posebno u svojim komentarima. Oni pokazuju, rekao je Papa, “njegov utjecaj na oblikovanje moderne moralne i pravne misli”.
Akvinski, podsjeća Papa, potvrđuje “unutarnje dostojanstvo i jedinstvo ljudske osobe” – kako vrline tijela tako i one “razumne duše” – koje nam omogućuju razlikovati istinu od laži te razliku između dobra i zla.
To je ono što sveti Toma naziva “urođenom sposobnošću” ljudskih bića “razlučivati i naređivati ili upravljati djelima do konačnog cilja kroz ljubav”, inače poznatu kao “prirodni zakon”.
Vizija koja je uvijek relevantna
I tu leži Akvinova modernost.
Danas je, tvrdi papa Franjo, bitno iznova razmotriti ono što Toma naziva našom “prirodnom sklonošću da spoznamo istinu o Bogu i živimo u društvu”, kako bismo “oblikovali društvenu misao i politiku na načine koji promiču, a ne ometaju , autentični ljudski razvoj pojedinaca i naroda.”
Akvinčevo povjerenje u prirodni zakon upisan u srce čovječanstva može ponuditi, inzistira Papa, “svježe i valjane uvide u naš globalizirani svijet” kojim “dominiraju pravni pozitivizam i kazuistika”, iako – on priznaje – “i dalje traži čvrste temelje za pravedan i human društveni poredak.”
Rođenje katoličkog socijalnog nauka
Kao kršćanski mislilac, Toma Akvinski prepoznaje djelovanje “otkupiteljske milosti” koju je Isus donio u ljudskom djelovanju, koje posjeduje, napominje papa Franjo, “bogate implikacije” za razumijevanje dinamike “čvrstog društvenog poretka utemeljenog na pomirenju, solidarnosti, pravdi i uzajamnoj brizi.”
Ovdje Papa citira Benedikta XVI., koji je u Caritas in Veritate potvrdio je da muškarci i žene, kao objekti Božje ljubavi, zauzvrat postaju subjekti ljubavi, pozvani odražavati takvu ljubav u službi pravde i općeg dobra.
To je dinamika “milosrđa primljenog i darovanog” iz koje je – primjećuje Papa – nastao socijalni nauk Crkve.
Papa Franjo zaključuje korizmenom mišlju: uz promišljanje uvijek je potrebno praktično pokazivanje kršćanske ljubavi.
“U ovim godinama svoga pontifikata”, piše Papa, “nastojao sam istaknuti gestu pranja nogu”, koja je “nesumnjivo rječiti simbol Blaženstava” i “njihov konkretan izraz u djelima milosrđa”.
Jer “Isus je znao da su primjeri važniji od bujice riječi kada se radi o nadahnuću ljudskog djelovanja.”