U nedavnom članku Vatican Newsa korištena je uputa kardinala Josepha Ratzingera iz 2000. kako bi se opravdao blagoslov neregularnih parova.
Dana 27. veljače Vatican News objavio je članak pod naslovom: ‘Fiducia Supplicans’, neliturgijski blagoslovi i odličje pape Benedikta.
Cilj članka bio je ustvrditi da je razlika između rituala umetnutih u liturgijske knjige i pastoralnih ili spontanih molitvi isti kriterij koji se sada koristi za dopuštanje mogućnosti blagoslova neregularnih parova.
Članak suprotstavlja nedavnu Deklaraciju s nekim odlomcima iz Vatikanskih uputa Ardens Felicitatiskoju su proglasili kardinal Joseph Ratzinger i Kongregacija za nauk vjere 14. rujna 2000. godine.
Taj se dokument odnosio na molitve i na koji način mogu dobiti ozdravljenje od Boga, a nastao je iz potrebe da se uvede red u zbrku tih godina oko molitvenih okupljanja i karizme ozdravljenja.
Međutim, usporedba koju članak Vatican News pravi između ova dva dokumenta potpuno je pogrešna.
Prije svega, važno je istaknuti da je molitva uporan zahtjev, kao što i sama riječ govori, dok je blagoslov formula odobravanja (bene dicere) odozgo, odnosno od Boga.
U Uputama iz 2000. objašnjava se da je cilj molitvi za ozdravljenje zazvati oslobođenje od tjelesnog i duhovnog zla, te se ističe da se Bogu ne može uputiti molitva za potvrdu stanja grijeha u koje je netko zapao.
Ardens Felicitatis ima za cilj pomoći regulirati sve veću novost molitvenih okupljanja s obzirom na to da su povezana s liturgijskim slavljima kojima je cilj izmoliti ozdravljenje od Boga, naglašavajući liturgijski aspekt nad kojim Crkva mora bdjeti i dati norme, kako bi se takve prakse mogle pravedno disciplinirati.
Nakon predstavljanja želje za ozdravljenjem i molitve za njezino postizanje, objašnjenja kako je Isus vršio karizmu ozdravljenja i ocrtavanja karizme ozdravljenja u sadašnjem kontekstu, Uputa nastavlja s raspravom o disciplinskim odredbama.
“Molitve za dobivanje ozdravljenja”, naglašava Uputa, “nazivaju se liturgijskim ako se nalaze u odobrenim liturgijskim knjigama”, inače su to spontane molitve. Što se tiče njih, one se moraju razlikovati od liturgijskih molitava i ne smiju se brkati s njima, kao što Uputa jasno kaže.
Oni nisu blagoslovi, i nemaju nikakvu učinkovitost kao blagoslovi, pogotovo ako vjernici ne žele izaći iz stanja grijeha. Čak i referenca na Ordo benedictionis infirmorum, koji se nalazi u Rituale Romanum, u točki 2 Upute, odnosi se na “euhološke tekstove”, to jest na molitve za ozdravljenje sadržane u njima, a ne na formule blagoslova, koje umjesto toga sačinjavaju prave sakramentale.
Nigdje se u Uputama, zapravo, ne spominju blagoslovi, osim jedne reference na “blagoslove dobrog zdravlja”. Članak Vatican News, dakle, izaziva očigledan previd dovodeći Ratzingera u pitanje.
Ovdje je vrijedno razjasniti razliku između “liturgijskog” (od grčkog: djelovanje svetog naroda) koje je javno štovanje Crkve, naroda Božjeg okupljenog u Ime Trojstva, i “neliturgijskog” koje su vježbe pobožnosti koje pojedini vjernik čini sam ili s drugima.
“Neliturgijske” prakse ne uključuju Crkvu i zahtijevaju njezinu budnost, kako ne bi skliznule u histeriju, umjeće, spektakl, kako kaže Uputa (usp. čl. 5, § 3). Liturgija i privatna pobožnost naređene su jedna drugoj, ali ne treba ih brkati.
Na kraju, vrijedi reći da je blagoslov, berakah na hebrejskom, kao duhovni i sveti čin, obilježava i hvali Božju prisutnost i posreduje, tako da njegova moć silazi na osobu ili predmet i posvećuje ih. Blagoslov hrani i izražava vjeru, kroz znak križa i škropljenje svetom vodom.
Blagoslov je sakramentalan, to jest produžetak milosti sakramenta, koji za primanje zahtijeva dobro raspoloženje za primanje glavnog učinka sakramenta za koji je određen (usp. Katekizam Katoličke Crkve, a. 1667).
Blagoslov nije spojiv sa stanjem grijeha: Ne može se blagoslivljati ono što lomi, troši, uništava. Kojem se dakle sakramentu naređuje blagoslov neredovitoga para? Nije točno da blagoslov ne promiče i ne opravdava ništa, jer implicitno promiče “neuredne radnje” i pseudo sjedinjenje.
U tekstu od Fiducia Suplicans, izraz “blagoslovi istospolnih parova” eksplicitno se ponavlja sedam puta. Ali kada su u pitanju osobe istog spola, par ne postoji. Slični su, a budući da su slični, čine a par ali ne par.
Dakle, ne postoji nešto poput blagoslova koji nije liturgijski, kada ga čini zaređeni službenik, koji vrši munus sanctificandi sa i u svetoj liturgiji, u ime Crkve.
Članak Vatican Newsa je, stoga, obmanjujući i predstavlja besramnu krivotvorinu, možda s namjerom da se zadovolji sud.
Otac Nicola Bux talijanski je teolog i bivši savjetnik Dikasterija za nauk vjere. Ovo je skraćena verzija dužeg teksta objavljenog na talijanskom: ilpensierocattolico.it/new/nicola-bux-non-esistono-benedizioni-non-liturgiche/
