Melkitska grkokatolička Crkva 2024. godine slavi jubilej 300. obljetnice svoga nastanka i obnove katoličkog zajedništva, piše Informativna katolička agencija.
Kada je 1724. godine biskup Ćiril IV. Tanas izabran za patrijarha Antiohije, odmah je pokrenuo proces povratka u zajedništvo s rimskom Apostolskom Stolicom i tada se rodila Melkitska grkokatolička Crkva.
Papa Benedikt XIII. je 1729. Ćirilu udijelio naslov „patrijarh Antiohije, Aleksandrije i Jeruzalema te cijelog istoka katoličkih melkita“.
Jubilej 300. obljetnice katoličkog zajedništva Melkitska grkokatolička Crkva proslavit će tijekom 2024. godine brojnim manifestacijama, kako je najavio sadašnji patrijarh Josip (Youssef) Absi na konferenciji za medije u gradu Raboueu (Libanon), o čemu je izvijestio Vatican News 13. srpnja 2023.
Proslava jubileja pod naslovom „Melkitska grkokatolička Crkva: ekumenski hod 1724. – 2024. počet će 11. studenoga 2024. svečanom liturgijom kojom će predsjedati patrijarh Josip u sjedištu patrijarhata, katedrali Usnuća Blažene Djevice Marije u Damasku te će se nastaviti brojnim drugim događanjima.
Baština koja seže do apostolskog doba
Melkitska Crkva je, međutim, mnogo starija od obnove jedinstva prije 300 godina. Potječe od kršćanske Pracrkve drevne Antiohije gdje su se Isusovi učenici najprije prozvali „kršćanima“ (Dj 11, 26). Riječ „melkit“ izvorno dolazi od sirskoga „malkoyo“ (hebrejski „melek“ ili arapski „malaki“) što znači car, kralj, odnosno carski, kraljevski.
Izraz „melkiti“ se u starini počeo koristiti za kršćane na Bliskom istoku koji su ostali vjerni Kalcedonskom saboru 451. godine i njegovu nauku o dvije jednake i nepomiješane naravi – ljudske i božanske – u jednoj osobi Isusa Krista, nasuprot nazivu „monofiziti“ za one koji su bili protiv zaključaka koncila, tvrdeći da su božanska i ljudska narav u Isusu Kristu sjedinjene te je Sin Božji zapravo samo jedne i to božanske naravi.
Kalcedonski raskol
Monofizitskom krivovjerju su se priklonili kršćani Sirci u Antiohijskom i Jeruzalemskom patrijahatu te Kopti i Etiopljani u Aleksandrijskom patrijarhatu te su zasnovali vlastite paralelne Crkve, stvorivši u Katoličkoj Crkvi raskol. U borbama između raskolničkih monofizitskih Crkava s jedne, i carske carigradske Crkve i bizantskoga dvora s druge strane, monofiziti su pogrdno one kršćane vjerne Kalcedonu nazvali „caristima“ ili „imperijalistima“ – na sirskom „melkitima“.
Crkveni raskol na Istoku je uz teološku imao političku i etničku pozadinu. Melkiti su bili uglavnom gradsko stanovništvo grčke kulture i jezika u Aleksandrijskom i Antiohijskom patrijarhatu, dok su monofiziti bili domaće ruralno stanovništvo siro-aramejskog (u Siriji) ili koptskog jezika (u Egiptu).
Nakon kalcedonskog raskola 451. godine, kršćani vjerni Kalcedonu, a time i caru, ostali su, dakle, „ortodoksni“ ili pravovjerni, odnosno „katolici“ ili pripadnici opće Crkve – jer su tada Rim i Carigrad još bili u jedinstvu. Melkiti su s vremenom napustili mjesne liturgijske obrede (siro-antiohijski i aleksandrijski obred) i prešli na obred carske Crkve, tj. carigradski ili bizantski obred.
Arapski kršćani bizantskoga obreda
Od sedmog stoljeća, kada su Arapi osvojili čitav Bliski istok, melkiti su se postupno „arabizirali“ u jezičnom i kulturnom pogledu te postali arapski kršćani bizantskoga obreda. Nakon velikog raskola Rima i Carigrada 1054., melkiti su ostali dio pravoslavnih patrijarhata Istoka. Međutim, u 18. stoljeću među melkitima je došlo do podjele. Jedan dio stupio je u jedinstvo s rimskim papom i obnovio zajedništvo s Katoličkom Crkvom, zadržavajući pritom svoj bizantski obred.
S vremenom je naziv „melkit“ ostao vezan isključivo za grkokatolike, dok se ostali kršćani bizantskog obreda u patrijarhatima Antiohije, Aleksandrije i Jeruzalema najčešće nazivaju „grkopravoslavnima“.
Zanimljivo je da i danas Arapi i Turci kršćane bizantskoga obreda nazivaju „Rum Katolik“ („rimski katolici“ ili „kršćani Istočnoga Rimskog Carstva“) bez obzira jesu li grkokatolici ili pravoslavci.
S vremenom su grkokatolici melkiti postali svojevrsnom nacijom na Bliskom istoku, a obilježava ih pripadnost Katoličkoj Crkvi, bizantskom obredu te arapskom jeziku i kulturi. Melkiti su, dakle, katolici bizantskoga obreda (grkokatolici) arapskoga jezika na području Bliskog istoka.
U crkvenom pogledu pripadaju katoličkim patrijarhatima Antiohije, Jeruzalema i Aleksandrije, na području Sirije, Libanona, Iraka, Palestine, Jordana i Egipta, uključujući dijasporu po cijelom svijetu.
Crkva sui iuris
Melkitska grkokatolička Crkva je tako 300 godina u ponovnom jedinstvu s Rimom te poput drugih istočnih katoličkih Crkvi uživa samosvojnost (sui iuris – vlastito pravo i autonomija) u pogledu zakonodavstva, pravne discipline, liturgijske i duhovne baštine.
Melkiti se koriste bizantskim ili grčkim obredom, uglavnom na arapskom, a djelomično i na grčkom jeziku. U dijaspori obrede služe i na engleskom, španjolskom, portugalskom i francuskom jeziku.
Sačuvali su starobizantsko crkveno pjevanje koje je osobito obojeno blisko-istočnim arapskim stilom.
Progonjena braća
Melkitski grkokatolički biskupi bili su vrlo aktivni na Drugomu vatikanskom koncilu u Rimu, osobito tadašnji patrijarh Maksim koji je branio pravo istočnih katolika na puninu življenja svoje istočne liturgijske, kanonske i duhovne baštine.
Umirovljeni patrijarh Grgur III. Laham postao je poznat po brojnim istupima i apelima s obzirom na dramatičnu situaciju kršćana na Bliskom istoku, osobito u Iraku i Siriji, gdje su melkiti, zajedno s drugim kršćanima, posljednjih godina bili žrtve neviđenog nasilja od strane islamskih ekstremista.
Melkitski biskup Birminghama (SAD) Joseph Raya (1916. – 2005.) bio je veliki borac za ljudska prava i surađivao je s Martinom Lutherom Kingom u vrijeme borbe za prava Afroamerikanaca. Zbog zauzimanja za mir na Bliskom istoku bio je nominiran za Nobelovu nagradu za mir.
Melkitska grkokatolička Crkve pokazala se vrlo zauzetom na ekumenskom području i istaknula se u pregovorima s Antiohijskom grkopravoslavnom Crkvom oko ponovne uspostave sakramentalnog zajedništva Katoličke i Pravoslavne Crkve koje su potekle od drevne kršćanske Antiohije.
Iz kolijevke kršćanstva diljem svijeta
Unatoč tomu što je dijelila tisućljetnu tešku sudbinu progonjene kršćanske manjine, danas je Melkitska grkokatolička Crkva vrlo živa i aktivna na svim područjima crkvenog života. Vodi brojna učilišta, škole i bolnice po Bliskom istoku i raste, sa svojom brojnom emigracijom, u Europi, SAD-u, Kanadi, Brazilu i Argentini.
Zbog teške povijesti progona, melkiti danas žive razasuti na području Sirije, Libanona, Izraela, Palestine, Jordana, Iraka i Egipta. Gotovo polovina melkita živi u Sjevernoj i Južnoj Americi. Na Bliskom Istoku Melkiti uglavnom žive izmiješani s drugim kršćanima – koptima, sircima, maronitima i grkopravoslavnim Arapima, najčešće u gradovima.
Najveći broj katolika u Izraelu i Palestini, osobito na području Galileje, upravo su grkokatolici melkiti (oko 60 %). Sjedište melkitskog patrijarhata je u Damasku, a sveukupno ih ima nešto manje od 2 milijuna. Melkitska Crkva ima 30 biskupija diljem svijeta te ima muške i ženske crkvene redove (bazilijanci, salvatorijanci). (kta/ika)