Predsjednik Slovenske biskupske konferencije i novomeški biskup dr. Andrej Saje u intervjuu za Vatican News govorio je, među ostalim, o uključenosti vjernica i vjernika u sinodski proces, važnosti zajedništva, suradnji mjesnih Crkvi u Sloveniji i Hrvatskoj, o izazovima suočavanja s nacionalizmom i bremenitom prošlošću, dostojanstvu i pravima žena, transparentnosti i suočavanju s problemom zlostavljanja. S njim je za vatikanske medije razgovarala Antea Marinović.
Biskup Andrej Saje rođen je 1966. u Novom Mestu. Za svećenika je zaređen 1992. Doktorirao je 2003. kanonsko pravo na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Kao svećenik obnašao je razne službe, među kojima službu glavnog tajnika i glasnogovornika Slovenske biskupske konferencije (2003.-2013.), suca metropolitanskog suda, profesora kanonskog prava, a od 2016. i službu sudskog vikara Ljubljanske nadbiskupije. Objavio je nekoliko publikacija iz kanonskog prava. Od 2013. do 2015. bio je pastoralni pomoćnik u župi Ljubljana Ježica, a od 2014. u slovenskim župama Sela i Bajdiše biskupije Klagenfurt u Austriji. Papa Franjo imenovao ga je 30. lipnja 2021. biskupom Novog Mesta. U ožujku 2022. izabran je za predsjednika Slovenske biskupske konferencije.
Poštovani biskupe Saje, kao predsjednik Slovenske biskupske konferencije imate priliku vidjeti širu sliku Crkve i procesa sinodalnosti u svojoj zemlji. Kako biste opisali uključenost vjernica i vjernika u ovaj zajednički hod Crkve (2021.-2024.)? Nadaju li se ljudi promjenama, odnosno kakva Crkva sami žele biti?
U Sloveniji želimo biti Crkva koja sluša inicijative unutar naših zajednica i malih skupina te gradi sinodalnost na narodnim i kulturnim korijenima, jer sama tradicija naroda već ima veliki osjećaj zajedništva, suradnje i zajedničkih odlučivanja. Ovdje bismo se mogli dotaknuti samih početaka, načina ustoličenja prvih slovenskih knezova. Kneza su za vladara imenovali slobodni stanovnici zemlje, po dogovoru. Razgovor koji počinje slušanjem, a završava razlučivanjem u molitvi Duhu Svetome, put je otkrivanja puta naprijed i ključ sinodalnosti. Sinodski razgovori prije prvog zasjedanja imali su dobar odjek. I te razgovore vodimo kao pripreme za drugo zasjedanje Sinode. Ljudi se sa zadovoljstvom uključuju i vole sudjelovati. Promjena koja se već događa jest da otkrivaju da su i sami odgovorni i suodgovorni za život i navještaj u Crkvi. Naravno, ima i puteva koje su protiv suradnje i zajedničkog hoda, zbog naše ljudske ograničenosti i ne samo zbog utjecaja zla. Zajednički hod je vrednota koju moramo svjesno prihvatiti i poticati.
Sinodalnost je konstitutivna dimenzija Crkve ukorijenjena u koncilskoj viziji Crkve kao Božjeg naroda, no u stoljećima čisto hijerarhijskog promatranja „izgubili smo osjećaj da smo najprije zajednica“, podsjetila je dotajnica Sinode s. Nathalie Becquart. I Vi ste više puta isticali važnost zajednice i međusobnog slušanja. Kako graditi zajedništvo, a ne pasti u napast da se izoliramo od svijeta?
Nije dobro previše osuđivački gledati na vlastitu povijest, siguran sam da je i do sada bilo mnogo prilika za iskustvo zajedništva u Crkvi. No možda je to doista bilo vidljivije na lokalnoj razini, a nešto manje u hijerarhiji same Crkve. U svakom slučaju sinodski nas proces, ako ga ispravno razumijemo i doživljavamo, ne može dovesti do izolacije od svijeta. Upravo slušanje jedni drugih i jačanje našeg zajedničkog života jačaju nas u vlastitom identitetu i tako nam omogućuju da drugima pristupamo s većom sviješću o tome tko smo. Ne možemo biti stvarni u svijetu dok sami ne znamo tko smo i dok ne osjetimo da podržavamo jedni druge u našoj vjeri i uvjerenjima.
Način života u kojem se pojedinac mora što više afirmirati kako bi preživio samo je jedan od razloga zašto su ljudi izgubili osjećaj zajedništva. Zajedništvo i međusobno slušanje je jako važno. Zajedništvo ne nastaje spontano, već izgradnjom koju čine svi krštenici. Čini se da je realniji i ljudima bliži model zajednice u kojoj postoji suživot najrazličitijih ljudi. Kada se u zajednici dogodi da ljudi počnu prihvaćati međusobne različitosti i kada prepoznaju da te razlike nisu nešto loše, tada se napravi iskorak i zajednica počinje rasti.
Budući da Katolička Crkva nadilazi granice država i nacija, kako bi se mogli osnažiti međusobni kontakti i odnosi susjednih Crkvi Slovenije i Hrvatske? Ima pozitivnih primjera: slovenski studenti i studentice teologije sudjeluju na Mediteranskim teološkim susretima u Rijeci, Vi ste osobno i danas član Hrvatskog kanonističkog društva, nedavno je pokrenuta suradnja radnica i radnika u medijima… Koje su dobrobiti takve povezanosti i kako je dalje ojačati?
Svakako je važno da slovenski i hrvatski narod dobro surađuju na što više područja. Dijeli nas duga granica, koja nas ne bi trebala razdvajati, štoviše, trebamo shvatiti da smo po kulturi, povijesti i vrednotama jako povezani. Možemo učiti jedni od drugih i podržavati jedni druge. Mislim da bi svatko trebao iskoristiti priliku za umrežavanje kad ima priliku. Ovog listopada će, primjerice, na susretu svoja iskustva moći podijeliti katolički novinari iz obiju zemalja. Jedino ispravno je iskoristiti svaku priliku za suradnju jer jedni druge sve više trebamo.
Između Slovenije i Hrvatske postoje dugogodišnje veze i na razini Katoličke Crkve. Prije svega, u obje zemlje je bilo i još uvijek je osigurano da hrvatski vjernici u Sloveniji i slovenski vjernici u Hrvatskoj mogu redovito ili povremeno sudjelovati na Svetoj misi na svom jeziku. U posljednje vrijeme se pojavljuju novi načini povezivanja.
Smatrate li da bi Crkve u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj mogle više zajednički raditi na suočavanju s nacionalizmima i bremenitom prošlošću, osobito po pitanju Drugog svjetskog rata i poraća, budući da „svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti ni etničkih, konfesionalnih, nacionalnih niti političkih razlika“ (Fratelli tutti 253)?
Papa Franjo nas poziva da nacionalizam zamijenimo kulturom susreta i poštovanja. To posebno vrijedi kada govorimo o žrtvama koje su pale za vlastiti narod ili su ubijene jer su pripadale određenom narodu. Pred Bogom smo svi jednaki i svi smo vrijedni jednakog poštovanja. Pomirenje među narodima i među nama kao proces mora se odvijati na osobnoj i društvenoj razini. Potreban je iskreni napor za vlastito obraćenje, a na nacionalnoj razini počinje utvrđivanjem i prihvaćanjem povijesnih činjenica te težnjom za pravdom i istinom. U Sloveniji su Drugi svjetski rat i masovne grobnice još uvijek otvorena rana. Nasilno ubijeni čekaju pristojan pokop, zločini još nisu osuđeni.
Glavno tajništvo Slovenske biskupske konferencije od prošle godine vodi žena, sestra Marija Šimenc. Ta je vijest obradovala mnoge u Crkvi, kao i slične vijesti o imenovanjima u Vatikanu. Koje bi korake opća Crkva trebala poduzeti za potpunije prepoznavanje dostojanstva i prava žena, koje nerijetko čine i više od 80% populacije u crkvama?
Naše vrijeme je vrijeme ponovnog otkrivanja uloge žena i muškaraca u društvu. Danas smo svi svjesni da je potrebno razlučivati talente i karizme svake osobe, pa je primjereno imenovati muškarce i žene koji su kvalificirani za određeni posao i koji posjeduju potrebnu karizmu, znanje i iskustvo za vršenje svojih službi.
Pitanje poštivanja žene jednako je živo u Crkvi kao i u svim drugim sredinama. Isus je u Evanđelju pokazao da su žene ravnopravne članice svake zajednice. To nije spontano i brzo postignuće, moramo stvarati kulturu suradnje i na ovom području. Jedan od važnih koraka u priznavanju dostojanstva i prava žena su obrazovanje i odgoj za to.
Koji je pravi put suočavanja sa zlom zlostavljanja maloljetnika i ranjivih odraslih osoba i zataškavanja istog unutar Katoličke Crkve. Kako Crkva može biti transparentnija po tom pitanju?
Na ovom osjetljivom području Crkva je poduzela važne korake. Donijela je odgovarajuće zakonske propise i smjernice, prepoznala načine zlouporabe vjere za vršenje moći nad drugima. Propisi se stalno ažuriraju. Teža je promjena mentaliteta, prijeći sa zaštite institucije na zaštitu ljudske osobe i sa suosjećanjem prepoznati bol žrtava koju svako zlostavljanje uzrokuje. Ključni elementi su jasna pravila, istina, transparentnost, pravičan tretman. Važno je primiti žrtve i čuti ih u njihovoj boli. Crkva i njezini članovi moraju preuzeti odgovornost za svoje postupke, profesionalno postupati u slučajevima prijava i djelovati preventivno kako bi se spriječila zlostavljanja i zlouporabe.
Unatoč društvenim mrežama, a možda i zbog njih, uočavamo porast nevolja, usamljenosti i nasilja. Kako Crkva i njezine strukture mogu biti uz one koji se suočavaju s tim teškoćama – ponekad i s pravim tragedijama – i nastojati ih spriječiti?
Crkva ima zadatak postati mjesto prihvaćanja svih ljudi, bez obzira na njihova uvjerenja. Porast svih vrsta nasilja također je poziv da se više radi na međuljudskim odnosima i osnaživanju pojedinaca da prepoznaju znakove nasilja te djeluju preventivno i samozaštitno. Vjera u Boga pomaže čovjeku da prepozna sjeme zla koje se nalazi u svakom čovjeku te postaje graditelj mira u svijetu. Kao Isusov učenik, svatko od nas pozvan je zauzeti se za svoje bližnje poput milosrdnog Samarijanca. Svi možemo pomoći nekome tko nam je bližnji kada je u potrebi.
Važno je da smo stvarno svjesni važnosti naših kršćanskih zajednica i važnosti obiteljskog života. Uvjeren sam da je pojava sve veće usamljenosti i besmisla posljedica činjenice da smo kao društvo zaboravili da je Bog naš jedini cilj koji nam daje smisao, te da se Boga najautentičnije može osjetiti u zajednicama, u obitelji i u njegovanju osobnog duhovnog života. Put u društvo s manje nasilja i više radosti i zadovoljstva bit će put prema društvu koje više cijeni život, obitelj, vjeru i zajednicu. Samo to može istinski ispuniti čovjekovo srce i dati mu smisao.
Kako se u Sloveniji živi ekumenski i međureligijski dijalog? Može li se zajednički raditi za dobro društva, a s drugim kršćanima i zajednički naviještati Evanđelje?
U Sloveniji postoje dobre inicijative na području ekumenizma i međureligijskoga dijaloga. Na razini Slovenske biskupske konferencije djeluje posebna radna skupina koja se redovito bavi temama iz ovog područja. Biskupi su pokretači, domaćini i sudionici ekumenskih susreta. Već smo formulirali nekoliko zajedničkih izjava s predstavnicima vjerskih zajednica, npr. protiv eutanazije. Mnoge dodirne točke za razgovor i javno istupanje s predstavnicima drugih vjerskih zajednica nalazimo posebno u području života i općeljudskih vrednota.
U Sloveniji Katolička Crkva ima izvrsne odnose i s Pravoslavnom i s Luteranskom Crkvom. U posljednjih godinu dana nekoliko smo puta surađivali jer su nam uvjerenja o aktualnim društvenim temama, primjerice o obitelji, dostojanstvu ljudskog života i važnosti vjere, posve jednaka. To sasvim konkretno pokazuje da možemo zajedno navještati evanđelje.
Ima li Crkva u Sloveniji dovoljno svećenika, đakona? Smatrate li da bi za svećenike celibat trebao ponovno postati dobrovoljan kao u Crkvi prvog tisućljeća?
Opada broj svećenika, smanjuje se i broj vjernika koji sudjeluju na Svetim misama i u sakramentalnom životu. Razlozi za to su višestruki. Pastoralni život i brigu o župama prilagođavamo mogućnostima i potrebama kao i promijenjenim društvenim uvjetima. Veliku pozornost pridajemo odgoju i pripremi svećeničkih kandidata, kao i trajnom obrazovanju, umrežavanju i praćenju drugih svećenika. Iz povijesti znamo da je sâmo kršćanstvo rođeno iz šačice entuzijasta vođenih hrabrom i radosnom odlučnošću za Krista. Za svećenika je važno biti živi svjedok uskrslog Gospodina i nepodijeljeno se posvetiti navještanju Evanđelja koje i sam živi. Celibat je velika vrednota Crkve od njezinih početaka, koji je u Latinskoj Crkvi od drugoga tisućljeća ozakonjen kao obvezan, dok u svim istočnim katoličkim obredima svećenički kandidati imaju mogućnost ženidbe, osim monaha, koji su također predani celibatu. U sinodskom procesu Crkva promišlja bi li praksa istočnih Crkava bila pravi put za Katoličku Crkvu latinskog obreda.
Papa Franjo kaže da sanja „pastoralniju, pravedniju, otvoreniju Crkvu“. Kakvu Crkvu Vi sanjate, odnosno koje su Vaše nade za budućnost Crkve?
Suglasan sam s papom Franjom da treba sići s prijestolja, s kojeg se samo zapovijeda i ukazuje, te se susresti s ljudima. Potrebni su susreti na osobnoj razini gdje se svatko može izraziti. Put Crkve danas je u malim zajednicama koje žive Evanđelje. Ljudi žive u neznanju, pa su neophodni kateheza i tumačenje sadržaja vjere. Treba krenuti od ljudskog iskustva i potreba današnjeg čovjeka koji čezne za spasenjem, no zbog mnoštva glasova i poticaja teško je razlikovati žito od kukolja. Vrlo dobra osnova za dalje je čitanje Božje riječi u malim skupinama i osobno, razmatranje i molitva, gdje će Duh Sveti otkriti smjer života kako za Crkvu kao instituciju, tako i za svakog pojedinca. Također je potrebno, kako kaže Sveti otac, pastoralno obraćenje okoštalih i nadživjelih crkvenih struktura, koje su često više prepreka nego pomoć pastoralnom radu i osobnom životu po vjeri. Uvjeren sam da je sadašnje vrijeme za sve nas vrijeme milosti, kairos, povoljno vrijeme u kojemu možemo suoblikovati i sukreirati svijet. Svatko od nas je nositelj radosne vijesti evanđelja, koja vjerniku uvijek iznova daje snagu i spoznaju da živi po nadi koja nam je dana. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! (Rimljanima 5,1-5). Nada koja nam je dana ne odvaja nas od drugih, a još manje nas navodi da druge isključujemo. Zahvaljujmo što imamo Boga za Oca koji nikome ne daje prednost, koji nikoga ne isključuje, nego otvara svoju kuću svim ljudima (usp. Franjo, Kateheza, 15. veljače 2017.).
