Vrijeme od 10 tjedana prije Pashe – Nedjelje Uskrsnuća, čiji se datum svake godine mijenja, u bizantskoj katoličkoj liturgijsko-crkvenoj tradiciji se naziva ”Vrijeme Posnog trioda”. Posni triod je liturgijska knjiga iz koje se uzimaju gotovo svi promijenjivi dijelovi Časoslova i Liturgije tijekom ovog vremena. Grčki naziv Τριῴδιον κατανυκτικόν (Triodion katanyktikon) ili crkvenoslavenski Постнаѧ Трїωдь (Posni
triod) znači ”pokajni ili posni tropjesnec ili trohimnal”. Dobio je ime po trima ”odama” (pjesmama) kanona koji se na Jutrenji mole umjesto uobičajenog kanona s osam (ili devet) pjesama. Liturgičari navode da je sistem od triju pjesama na Jutrenji stariji od kasnijeg s više pjesama. U Posnom triodu nalaze se liturgijsko-himnički tekstovi (stihire, sjedalni, tropari, kondaci, pjesme kanona) i biblijska čitanja za Večernju, Veliko povečerje, Jutrenju, Male časove i Liturgiju koji se koriste svakim danom tijekom velikoposnog vremena u bogoslužju Crkve. Pisali su ih uglavnom monasi i učenici sv. Teodora Studitskog (759-826) u glasovitom carigradskom samostanu ”Sv. Ivana u Studionu” (po kojima nose naziv ”studiti”, a njihovo uređenje i obogaćenje bizantskog obreda ”studitska reforma”). Posni triod odražava monašku duhovnost i psihologiju što je razumljivo s obzirom da su monasi izašli kao pobjednici ikonoklastičkih borbi u 8. st. i dali osobiti monaški pečat duhovnosti i liturgiji bizantske Crkve.
Vrijeme Posnog trioda obuhvaća tri razdoblja: 1) predčetrdesetnicu: 4 nedjelje s tri tjedna; 2) Veliki post ili Svetu četrdesetnicu (5 nedjelja i 6 tjedana); 3) Sveti ili veliki tjedan. Vrijeme priprave za Pashu je plod duge evolucije koja je ostavila svoje tragove u tekstovima i rasporedu Posnog trioda. Ta je evolucija trajala gotovo jedno tisućljeće, od 4. do 14. stoljeća i sačuvala je duboko jedinstvo i koherenciju prvobitne prakse i liturgije prve Crkve u svezi s pripravom katekumena na krštenje u pashalnoj noći. Triod je sačuvao svjedočanstvo o ozbiljnoj pripremi na sakramente inicijacije odraslih kršćana i kao takav u svom duhovnom smislu ostaje uvijek aktualan kao godišnja obnova krsne vjere i za kršćane današnjeg vremena koji te sakramente redovito primaju kao djeca. Stara crkvena krsna kateheza pruža temeljitu katehetsku, pedagošku, liturgijsku, duhovnu i praktičnu pouku koja je uokvirena i sačuvana upravo u bogoslužnom životu bizantskog obreda u preduskrsno vrijeme.
Za današnje kršćane vrijeme Posnog trioda predstavlja ne samo vrijeme obnove prvotnog krsnog pribrajanja Kristu i Crkvi, već i hod prema tzv. drugom krštenju, tj. dublje i svjesno uranjanje u otajstvo pritjelovljenja Kristu preko pokajanja i obraćenja. Ono što je već ostvareno u ljudskoj naravi kada je čovjek sjedinjen s Kristom Logosom – Vječnom Riječi Očevom – u ”prijelazu” iz smrti i propadljivosti u život nepropadljivosti, mora sada biti na osobnoj razini, u slobodi odrasle osobe ponovno aktualizirano od onih koji su već uronjeni po krštenju u Krista. Vrijeme života jednog kršćanina tako se može definirati kao jedno trajno vježbanje, trajno polaganje ispita i trajno obnavljanje u kojoj se uči i vježba biti suradnikom Božjim na vlastitom spasenju. Ne postoji samo jedno zauvijek dovršeno krštenje. Krštenje kao pokristovljenje je trajno iskustvo i konstantna obnova u procesu preobraženja sličnosti Kristu uskrslom, trajno obnavljanje ikone Božje u sebi. Vrijeme života u kojem kršćanin proživljava borbu i trajnu muku samoobnove u zajednici Crkve predstavlja jednu trajnu Pashu – trajni prijelaz iz smrti u život. Godišnje ponavljanje priprave na krštenje u preduskrsno vrijeme nije samo neki spomen-čin, već živa ikona kršćanskog života.
Službe Posnog trioda predstavljaju i liturgijsku katehezu, sadržanu u jednoj cjelovitoj pedagoškoj i biblijskim temama nadajnutoj himnografiji. Asketizam koji se preko pravila posta prakticira tijekom svete Četrdesetnice predstavljaju izvrsnu pedagogiju koju su iskustveno prolazila i živjela pokoljenja i pokoljenja isposnika, monaha, svetih ljudi i kršćanskih vjernika općenito. Tijekom Velikoga posta se prožimaju osobna askeza i liturgijska molitva kako bi se dublje ušlo u Kristovo spasiteljsko otajstvo. U svom slijedu, isposnički podvizi, blagdani i spomeni, kao i liturgija nisu samo jedna moralna pouka ili psihološka priprava, već predstavljaju i autentičnu duhovnu i sakramentalnu mistagogiju.
Dani Velikoga posta obilježeni su osobito strogim ”režimom” odricanja u hrani i brojnim prostracijama i poklonima (metania), osobito za vrijeme službi časoslova. Službe i liturgijska himnografija časoslova u ovo vrijeme su nezamjenjivi i više no ikada tijekom liturgijske godine njihova katehetska funkcija dolazi do izražaja. Dok je božanska liturgija uglavnom uvijek istoga sadržaja i ne mijenja se posebno (osim tropara i čitanja) tijekom čitave godine, dotle su tekstovi časoslova prepuni promjenjivih himnografskim i molitvenih sadržaja prožetim obilnim katehetskim materijalima. Posni triod je vrlo obiman s vlastitim tekstovima za svaki dan. Časoslov u vrijeme Velikoga posta preko Posnog trioda tako na optimalan način izriče i potiče obnovu krsne kateheze i duhovnog života vjernika. Zato su vjernici pozvani sudjelovati na službama koji se inače preko godine često ispuštaju, kao što su Večernja i Liturgija pretposvećenih darova te Veliko povečerje. U tim se službama na poseban način isprepliću velike isposničke teme, značajni tipovi i likovi Staroga i Novoga zavjeta kao i jedan drevni ciklus biblijskih čitanja usmjerenih na temeljitu obnovu kršćanskog života, jednako ozbiljnu kao ona koju su prolazli katekumeni u pripravi za krštenje u prvoj Crkvi. Izvanredno lijepo se isprepliću veliki likovi Staroga Zavjeta s temom posta, gdje se oni pojavljuju kao uzori i kao oni koji nas potiču na obraćenje (Abraham, Josip Egipatski, Mojsije, Ilija…), a najčešće novozavjetne teme su milosrdni Samaritanac, rasipni sin, farizej i carinik, usahla smokva… Na Liturgiji pretposvećenih darova sustavno se čita Knjiga Postanka, Knjiga o Jobu i Knjiga Mudrosti, a na časovima Knjiga Izaije proroka. Triod predviđa i pojačano čitanje Psaltira.
Korištenje Posnog trioda u bogoslužju počinje zapravo već mjesec dana prije početka same sv. Četrdesetnice u četirima nedjeljama priprave. To su nedjelje: o cariniku i farizeju, o rasipnom sinu, Mesopusna ili Nedjelja posljednjega suda te Siropusna ili Nedjelja oproštenja. Iz njihovih naziva je razvidno koje se evanđelje čita i koja im je tema. Naime, radi se o temama pokajanja, iskrenosti i licemjerju, ispravnoj molitvi i stavu pred Bogom, razmišljanju o posljednjim stvarima i sudu Božjem, o praštanju i istinskom postu koji je Bogu mio. Teme su to koje su bitne za obraćenje srca, a što je cilj i smisao Velikoga posta. Uz redoviti naglasak na Kristovo uskrsnuće, koje slavimo u sve nedjelje u godini, svaka od pet velikoposnih nedjelja ima također i svoju osobitu temu. Nazivi i teme velikoposnih nedjelja su danas nešto drugačiji nego što su bili u predstuditsko vrijeme bizantske Crkve. Drevni je raspored bio ovakav: prve se nedjelje Velikoga posta vršio spomen svetih proroka, druge nedjelje spomen rasipnoga sina, treće carinika i farizeja, četvrte dobrog Samaritanca, a pete bogataša i Lazara. Te su teme ostale do danas na svom mjestu u Posnom triodu u tjednom bogoslužju, a njihov nedjeljni spomen je uglavnom prebačen na nedjelje prije samog početka Četrdesetnice. Pod monaškim utjecajem, dolazi do novog rasporeda i naziva velikoposnih nedjelja. Tako se danas prve nedjelje Velikog posta, poznate kao “Nedjelje pravovjerja“ ili ”Svetih ikona” spominje pobjeda Crkve nad krivovjerjem koje je branilo štovanje svetih ikona (tzv. ikonoklazam ili ikonoborstvo). Druge nedjelje Velikog posta čita se iz Markovog evanđelja o ozdravljenju uzetoga kojega su kroz krov njegovi prijatelji spustili samo da bi došli do Isusa. Slika je to uporne vjere koju svaki kršćanin treba imati, ali i ozdravljenja ne samo od tjelesne, već i od ”duhovne uzetosti” na koje smo u vrijeme posta pozvani. Krist nas poziva da ustanemo iz svog ”grešnog sna” i krenemo dalje u novi život. Kod nekih istočnih Crkava ove se nedjelje spominje i Grgur Palama (1296.-1359.), svetogorski teolog, učitelj molitve i duhovnosti, čiji je nauk o tihovanju i neprestanoj molitvi (tzv. hesihazam) prevladao u pravoslavnoj bizantskoj Crkvi. Premda se njegov spomen ne nalazi u službenim grkokatoličkim liturgijskim knjigama, njegov nauk o tihovanju, isposništvu i neprestanoj molitvi mogu uvijek biti poticajni za duhovni život. Treća nedjelja naziva se i “Križupoklonstvena“ jer se izlaže na štovanje časni Križ. Četvrta velikoposna nedjelja spominje sv. Ivana Klimaka ili Ljestvenika, monaha 7. st. sa gore Sinaj, koji je u svom djelu “Ljestvica božanskog uspona“ izložio stupnjeve duhovnog rasta preko stjecanja kršćanskih vrlina. Peta nedjelja Velikog posta spomen je sv. Marije Egipćanke (344. – 421.), koja je zaštitnica isposnika na istoku. Svaki od tih velikih likova na svoj način upućuje i potiče na temeljni smisao i cilj Velikoga posta: obraćenje srca i obnovu duha kroz molitvu, askezu, post i milostinju. To su teme koje nikad ne zastarijevaju, koje su svagda aktualne u životu svakoga kršćanina koji se zapravo cijeloga života priprema na krštenje kao završnog i konačnog susreta s Kristom i trajno obnavlja svoje krsne zavjete.
Vrijeme Posnoga trioda je tako godišnje vrijeme temeljite obnove vjere koja je potrebna svakom kršćaninu ne samo jednom godišnje, već zapravo svakog dana. Neprestanim sjećanjem na Boga, mišljenjem i činjenjem dobra, čovjek se udaljuje od zloduha demona i zla, a to se, uz blagodat Božju, postiže i trajnim vježbanjem kao što kaže sv. Diadok iz Fotikija (400-486):
”Zlo nije u ljudskoj prirodi i ne postoji osoba na svijetu koja bi bila po naravi zla, jer Bog nije ništa zloga stvorio. Stoga, kada netko iz vlastitog nahođenja daje oblik nečemu što u biti nema sadržaja (zlu), tek tada počinje postojati to što je proizvod njegove volje (zlo). Dakle, ako neprestano bdijemo sjećanjem i mislima na Boga, polako nadvladavamo naviku zla, budući da je priroda dobra jača od prirode zla, jer ova prva postoji, dok ova druga ne postoji osim kad joj mi damo oblik, kad činimo zlo. Sloboda izbora sastoji se u spremnosti naše razumske volje da se usmjeri na ono što želi. Dakle, moramo svoju želju usmjeravati da bude sklona samo prema dobru i na koncu u svakom trenutku, preko dobrih misli, raspršivati pomisao na zlo. Čisteći se žarkom molitvom, Božjom pomoću mi ulazimo u posjed onoga želimo još potpunijim iskustvom.”
Đakon Livio Marijan
Izvori:
– La celebrazione della storia della salvezza nel rito bizantino, Libreria Editrice Vaticana, 2010;
– Tommaso Federici: ”Resuscitò Cristo!”, Eparchia di Piana degli Albanesi, Palermo 1996;
– Piccola Filocalia della preghiera di cuore, Paoline Editoriale Libri, Figlie di San Paolo 1990, Milano)
