Dan posvećenog života za redovnike i redovnice Krčke biskupije proslavljen je 2. veljače 2026. godine u Krku. Na samom početku susreta okupljene je pozdravio vlč. Zvonimir Badurina Dudić, povjerenik za posvećeni život Krčke biskupije. Okupljenima se obratio i krčki biskup mons. Ivica Petanjak, pozdravivši nazočne te istaknuvši važnost zajedništva koje se očituje i kroz ovakve susrete. Naglasio je kako su susret, slavlje svete mise i kasniji agape prilika za biti zajedno i međusobno se susresti.
Fra Bernard Rubinić održao je prigodno izlaganje i svjedočanstvo u kojem je govorio o radosti susreta te o važnosti ljubavi prema narodu i svakom čovjeku. Istaknuo je kako je važno sve što radimo činiti s voljom i ljubavlju, jer se upravo u takvom služenju očituje istinska vjera. Poseban naglasak stavio je na molitvu – molitvu za one kojima smo bili poslani i kojima smo služili, ali i za one kojima smo sada poslani, kao i za duše u čistilištu. Naglasio je da se Isus želi roditi u svakoj duši te da je došao spasiti svakoga čovjeka. Govoreći o euharistiji, fra Bernard je podsjetio na biblijski lik starca Šimuna koji je primio Isusa na ruke, istaknuvši kako vjernici isto iskustvo susreta s Kristom doživljavaju na svakoj svetoj misi. Zbog toga je važno nakon mise odvojiti vrijeme za zahvaljivanje, ali i tijekom dana pronalaziti trenutke zahvalnosti. U molitvenom životu, naglasio je, potrebna je ustrajnost i otvoreno srce. Ako molitve nisu odmah uslišane, vjernik ne smije odustati, nego još gorljivije moliti. Spomenuo je i svoju svakodnevnu molitvu: „Gospe, isprosi mi obilje svojih milosti.“ Na kraju izlaganja istaknuo je kako Bog svakome daje križ koji mu odgovara te da je poziv svakog čovjeka mudro nositi svoj križ i osmisliti ga kao put osobnog rasta i vjernog života.
Središnje slavlje Dana posvećenog života bila je svečana euharistija koju je u katedrali u Krku, s početkom u 18 sati, predvodio krčki biskup mons. Ivica Petanjak uz koncelebraciju više svećenika. Biskup Ivica Petanjak je u propovijedi između ostalo istaknuo kako na završetku božićnih događaja evanđelist Luka donosi epizodu koja se odnosi na dva propisa židovskog zakona: očišćenje majke nakon poroda i otkup prvorođenog sina. U nekoliko redaka Luka tri puta naglašava obdržavanje Zakona – „prema Zakonu Gospodnjem“, „prema Zakonu Mojsijevu“ i „kako propisuje Zakon Gospodnji“ – čime pokazuje da Nazaretska obitelj živi u skladu s Božjim zakonom i Riječju.
Dijete koje Marija i Josip donose u hram nije njihovo, nego Božje. Ono je roditeljima povjereno kako bi ostvarilo Božji plan, koji ne mora odgovarati ljudskim očekivanjima i neostvarenim željama. Za roditelje je zato potrebno povjerenje i hrabrost predati svoju djecu Gospodinu. Ulaskom Isusa u hram, mjesto Očeve prisutnosti, započinje objava njegova identiteta i poslanja. Na scenu stupaju Šimun i proročica Ana, kroz čiji susret započinje objava koja će svoj vrhunac dosegnuti na križu. Kroz njihove oči učimo kojim pogledom gledati Isusove geste i slušati njegove riječi.
Za Šimuna Luka kaže da je „potaknut Duhom ušao u hram“ i da je „Duh Sveti bio na njemu“ (Lk 2,25). Duh ne djeluje iz emocija ni strahova, nego usmjerava čovjekovu slobodu prema onome što istinski ispunjava i vodi prema vršenju Božje volje. Da Šimun nije bio vođen Duhom, ne bi vidio spasenje svojim očima. Iako star, Šimun gleda naprijed. Ne žali za prošlošću, ne želi se vratiti u mladost i ne kuka nad svojim životom. Pravedan i čista srca, uskladio je svoje misli i srce s Riječi Gospodnjom. Kao čovjek čistog pogleda sposoban je vidjeti dalje, preko i iznad vidljivoga. Slobodan je i spokojan jer zna da Gospodin vodi povijest, čak i u teškoćama. Primajući Isusa u naručje, Šimun zapjeva hvalospjev: „Otpusti slugu svoga u miru“. Ne boji se smrti, jer ona daje smisao cijelom životu. Glagol „otpustiti“ povezan je i s oproštenjem – oslobođenjem od svega što čovjeka sputava. Ugledavši Isusa, Šimun osjeća da je došao onaj koji ga spašava i oslobađa. Iako nije svećenik, prima Isusa na ruke te u njemu prepoznaje svjetlo za prosvjetljenje svih naroda.
Uz Šimuna se pojavljuje i Ana, starica iz plemena Ašerova. Riječ je o plemenu koje je brzo nestalo s povijesne scene zbog nevjernosti i otpada. Ana, međutim, predstavlja mali, vjerni ostatak koji je ostao postojan. Luka navodi da ima osamdeset i četiri godine, broj koji simbolizira puninu vremena. Kao udovica, posvećena molitvi i služenju u hramu, znala je čekati i dočekala je ispunjenje obećanja.
Šimun i Ana utjelovljuju vjerno čekanje unatoč svemu. Oni su sposobni vidjeti dalje od privida, prepoznati obećanog Mesiju i ostati vjerni i u gubicima. Njihov primjer postavlja pitanje i današnjem čovjeku: jesmo li sposobni vidjeti dalje od onoga što nam se nudi i ostati vjerni Božjim obećanjima?
Nakon misnog slavlja uslijedila je zajednička okrepa i druženje.
